Otuđenje od roditelja? Zaboga, što je to? Nakon što je mjesecima razgovarala s roditeljima koji su tvrdili da su oni i njihova djeca žrtve zloupotrebe teorije tog naziva u našem sustavu za zaštitu djece i obitelji, to si je pitanje postavila i novinarka Jelena Jindra. Dobiješ li mišljenje centra za socijalnu skrb i Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba da si otuđujući roditelj, roditelj koji manipulira djetetom da bi prekinuo njegov odnos s drugim roditeljem, ti si emocionalni zlostavljač kojemu dijete treba oduzeti, često i uz zabranu svakog kontakta. Takozvanu otuđenu djecu sustav smješta i u domove za nezbrinutu djecu ili ih naprosto preda roditelju s kojim se dijete ne želi viđati. Pa čak i roditelju koji je pravomoćno osuđen zbog obiteljskog nasilja. Istražujući vjerodostojnost svjedočanstava žrtava i genezu ulaska otuđenja od roditelja u Hrvatsku, novinarka Jelena Jindra je u serijalu tekstova objavljenih proteklih tjedana na portalu H-Alter pod nazivom „Sustav za zaštitu ili za zlostavljanje djece“, otkrila i nejasnoće u stručnom i financijskom poslovanju Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba čija je ravnateljica Gordana Buljan Flander glavna zagovarateljica i promotorica otuđenja od roditelja. Riječ je o otkriću prvorazrednih afera o čemu bi u nekoj drugoj državi tjednima pisali svi mediji, o čemu bi se povele rasprave na svim razinama društva, od struke do vlasti. U Hrvatskoj se to nije dogodilo.
Reci.hr je prenosio članke serijala koji su nastali temeljem novinarskog istraživanja godinu i pol dana i razgovora novinarke s više od 40 majki i očeva. Svaka od tih priča je drukčija, a slična, i sve su one ‘hrvatske Laure’, kako ih je nazvala autorica, a po imenu majke iz Italije koja je štrajkom glađu uspjela pokrenuti prosvjede u Rimu protiv sudskog oduzimanja djece roditeljima koje stručnjaci osumnjiče za “otuđenje od roditelja”.
Većina njezinih sugovornica žene su koje su svoje muževe ili partnere, očeve svoje djece, prijavile za obiteljsko nasilje, za seksualno nasilje ili za seksualno zlostavljanje djeteta. Razgovarala je s desecima stručnjaka u Hrvatskoj, većina kojih spori utemeljenost prakticiranja ove dijagnoze u postupcima oko skrbništva djece i brakorazvodnim parnicama. Međutim, samo dvije stručnjakinje su, kaže, pristale i javno progovorite o tome. Naišla je na zid šutnje unutar sustava, posebice kad je riječ o slučajevima obiteljskog i seksualnog nasilja!
Dok se u svijetu stručnjaci žestoko opiru primjeni ove metode oko koje ne postoji konsenzus znanstvenika, a Svjetska zdravstvena organizacija ne priznaje «otuđenje od roditelja» kao bolest, u Hrvatskoj je ona neupitna, jer je potpisuju neprikosnoveni autoriteti za zaštitu dječjih prava, psihologinja Gordana Buljan Flander, ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba, Marina Ajduković, redovna profesorica na Studiju socijalnog rada Pravnog fakulteta u Zagrebu i Lana Petö Kujundžić, sutkinja Visokog kaznenog suda, sutkinja Odjela za mladež.
U serijalu prvi puta doznajemo i pozadinu, kako je otuđenje od roditelja prije pet godina uopće dospjelo u Hrvatsku te ušlo u primjenu zahvaljujući odnosu Gordane Buljan Flander, ravnateljice Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba i bračnog para privatnih poduzetnika Karen i Nick Woodall koji su praktičari otuđenja u svojoj privatnoj ambulanti u Velikoj Britaniji.
Sve je to povod za razgovor s novinarkom Jelenom Jindrom, koja nam u intervjuu otkriva kako je došla do teme u području socijalne skrbi i skrbi za djecu i obitelji, a kojim se inače kao televizijska novinarka pretežito niti ne bavi, te što se sve događalo nakon objave serijala kojega su vodeći nacionalni mediji ignorirali.
Kada ste i kako ste se susreli s pojmom otuđenje od roditelja i što vas je ponukalo na novinarsko istraživanje njegove primjene u Hrvatskoj?
Početni poticaj bile su mi nevjerojatne sudbine djece i roditelja, najčešće majki, koji tvrde da su djeca i oni žrtve zloupotrebe koncepta «otuđenja od roditelja» u našem sustavu za zaštitu djece i obitelji. Ti su roditelji tražili pomoć od svih institucija ove države – od Ureda Predsjednika, Ureda Pravobraniteljice za djecu, nadležnih ministarstava, državnih odvjetništava… – prije nego što su o tome što proživljavaju, počeli pisati u Facebook grupi Inicijative #spasime i slati svoje slučajeve novinarskim redakcijama. Zainteresirala su me njihova svjedočanstva. Iznenadila me njihova brojnost. Zabrinula me njihova nemoć. Naime, da bi zaštitili privatnost svoje djece, roditelji ne smiju javno govoriti o nepravdama koje djeca i oni proživljavaju unutar sustava. Nakon što sam doznala da se temeljem te teorije, u hrvatskom društvu nove i nepoznate, događa i to da se u zoru majkama oduzimaju djeca, dodjeljuju djeca na skrb osuđenim obiteljskim nasilnicima i seksualnim zlostavljačima, da se sudski ovršuju djeca nenasilnom roditelju dok je nasilni roditelj u zatvoru, a da bi se smjestila u domove za nezbrinutu djecu, logično mi je bilo istražiti što se to događa? Što je to «otuđenje od roditelja»? Vrlo brzo sam, zahvaljujući Google tražilici, saznala da je riječ o konceptu koji diskreditiraju i Svjetska zdravstvena organizacija i brojna svjetska istraživanja. Obično je nazivaju i lažnom teorijom, junk science ili pesudoznansvtvenom teorijom. Riječ je o nečemu što nije potvrđeno valjanim dokazima ili postoje teškoće prikupljanja dokaza prema nekim mjerljivim kriterijima.
U fokusu serijala je rad Poliklinike za djecu i mlade Grada Zagreba.
S jedne strane sam imala te međunarodne podatke, a s druge strane, također javno dostupne podatke, da hrvatska javno zdravstvena ustanova Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, jedina u zemlji specijalizirana za rad sa zlostavljanom djecom, primjenjuje tu teoriju u praksi. Dapače, otkrila sam da je ravnateljica Poliklinike Gordana Buljan Flander, ključna promotorica uvođenja «otuđenja od roditelja» u hrvatski sustav za zaštitu djece i obitelji. I da to radi bez uvažavanja kritičkih stavova o toj teoriji, ali i bez sagledavanja hrvatskog konteksta u kojem je obiteljsko nasilje problem koji se ne riješava. A sada ona, uvozi i razvozi teoriju koja je prema brojnim empirijskim istraživanjima, potvrđeno sredstvo manipulacije nasilnika nad majkama i djecom, nakon razvoda. Tema koja je krenula od žrtava i fenomena «otuđenja od roditelja», počela se istraživanjem račvati i u drugim smjerovima. A to su financije, sukob interesa, monopol, korupcija i nepotizam u sustavu za zaštitu djece i obitelji. «Otuđenje od roditelja» se uvozi u Hrvatsku putem edukacija jednog marginalnog bračnog para privatnih poduzetnika Woodall iz Velike Britanije s kojima je ravnateljica Poliklinike i u poslovnom odnosu. A taj poslovni odnos se zove Europska udruga praktičara otuđenja od roditelja. Stoga je ključno pitanje serijala koji se temelji na provjerljivim i konkretnim činjenicama, a ne na slikovitosti svjedočanstava žrtava, prirodno postalo: tko nadzire stručni i financijski rad Poliklinike? Tko nadzire rad Gordane Buljan Flander? Naime, odgovor na to pitanje je – nitko. A to nije prihvatljiv odgovor.
Objavili ste većinu slučajeva roditelja s kojima ste razgovarali i priče su više nego potresne. Posebice kad se radi o oduzimanju djeteta majci da bi se ono dalo ocu koji je na sudu priznao da je svog petogodišnjaka učio seksualno zlostavljati mačku, koji mu je puštao porno videa, što je i utvrđeno ekspertizom nad djetetom. Takvih je priča najmanje desetak i svi šute. Kako je to moguće?
Živimo u državi u kojoj svaki dan svjedočimo da je sve moguće. Dobro umreženim pojedincima, samo na temelju formalnog obrazovanja u nekim strukama. Primjerice psiholozima, psihijatrima, socijalnim radnicima i sucima, daje se bezuvjetna dozvola da bez ikakve kontrole i nadzora odlučuju o ljudskim životima. Pojedinci o kojima pišem, skrivaju se iza autoriteta javnih institucija u kojima rade i iza tajnosti svojih postupaka. A za svoje stručne, a i financijske propuste nikome ne odgovaraju. Konkretno, rad ravnateljice Poliklinike od njezinog osnivanja 2002. godine financira se javnim novcem, a nitko ga ne kontrolira. Ili ga, gotovo 20 godina, kontrolira gradonačelnik Milan Bandić i njegovi sateliti kojima i sama ravnateljica Buljan Flander, pripada. Kakva je to kontrola? Podsjetit ću da je Severina Kojić, najpoznatija majka – žrtva našeg sustava za zaštitu djece i obitelji, javno progovorila o tome, pa je sustav oduzeo dijete, a preko nje i svim drugim svojim žrtvama, poslao jasnu poruku što će im se dogoditi ako se javno pobune. Majka koju vi spominjete, proglašena je sumanutom. Kada je, nakon višegodišnjih sudskih postupaka za koje treba imati i novca, oboren takav nalaz sudskog vještaka – nitko nije odgovarao. Nitko. Ženi je oduzeto dijete i uništeno, barem zdravlje, temeljem dijagnoze koja se pokazala namještenom i nitko za to nije odgovarao. U novinskoj arhivi sam naišla i na slučaj iz 2005. godine zbog kojeg je tadašnja pravobraniteljica za djecu Ljubica Matijević Vrsaljko dala ostavku. Prema tim tekstovima, Gordana Buljan Flander je prije 16 godina preporučila da se žrtva nastavi školovati s nasilnikom, spominju se tu i prijetnje smrću i ozbiljne kriminalne radnje u Udruzi Hrabri telefon kojoj je tada ona na čelu, i nikome ništa. Dapače, otada napreduje i u društvu i u znanstvenoj i u sveučilišnoj zajednici. Stvoren je sustav u kojem su moćnici međusobno povezani i njima je u interesu da se stvari ne mijenjaju, da se ne talasa. Pa makar se osobno ne slagali o nekim pitanjima, kao što je, primjerice, pitanje primjene otuđenja od roditelja, većina u sustavu će o tome šutjeti. Pronašla sam dvije osobe koje su pristale javno govoriti o opasnostima primjene teorije «otuđenja od roditelja»: psihologinju Senku Sekulić Rebić i odvjetnicu Sanju Jelavić i na tome im hvala. Kad kažem sustav, ne mislim samo na školstvo, policiju, zdravstvo i pravosđe – nego i na sveučilišnu zajednicu, nevladine udruge, medije i Katoličku crkvu. Također, naravno da ne mislim i na sve zaposlenike tog sustava, nego na pojedince koje uostalom i imenujem. Oni djeluju, većina šuti i gleda svoja posla. Nema nevinih u ovoj priči. Osim djece i roditelja – žrtava.
U nekim drugim aferama, recimo kad je Drago Hedl pisao o slučajevima podvođenja maloljetnica u osječkom domu, svi su mediji to krenuli prenositi, afera je trajala tjednima. I osobno imam iskustvo, kad sam objavila otkrića o krađi jajnih stanica, svi su mediji krenuli obrađivati tu priču i nismo je puštali mjesecima, do epiloga…
Meni je odgovor medija na moje tekstove, odnosno vlasnika i glavnih urednika takozvanih vodećih medija u Hrvatskoj, i više nego jasan i glasan. Odabrali su šutnju kao odgovor. To je snažan odgovor jer govori o raspodjeli moći. Osim vas i Domagoja Novokmeta, urednika na N1 televiziji, nitko u ovoj zemlji se ne usudi istražiti sumnjiv stručni i financijski rad ravnateljice Poliklinike, javne ustanove kojoj je glavna djelatnost zaštita psihičkog zdravlja zlostavljane djeca. I naravno, Tonija Gabrića, glavnog urednika portala H-alter koji mi je dao najveću podršku objavljivanjem tekstova. Šutnja svih drugih je znakovit odgovor. Kada već spominjete Hedla i gnjusnu aferu s osječkim afirmiranim građanima koji seksualno izrabljuju djevojčice iz gradskog Doma za nezbrinutu djecu, i ta je tema, brzo ušutkana. I Jutarnji list i drugi mediji, odustali su od nje i tako sudjelovali u zaštiti društveno afirmiranih građana – zlostavljača, a ne u zaštiti maloljetnih žrtava. Zdrav i nevin čovjek – Hedlov izvor informacija – bio je zatvoren mjesecima u psihijatrijskoj bolnici na temelju lažne dijagnoze. I nikome ništa. Zanimljivo je da je i u Hedlovom slučaju, kao i u mojim tekstovima, riječ o zloupotrebama unutar sustava za zaštitu djece i obitelji. Mediji koji su u stanju, svojim istraživačkim radom, smijeniti svakog člana Vlade, očito nemaju interesa zaštiti djecu i ljudske živote od propusta stručnjaka koji uvijek imaju svoje ime i prezime. Ali ono što je važno je to da novinar Hedl, za razliku od svojeg poslodavca, nije odustao od te priče. Samo zahvaljujući njegovom ljudskom i profesionalnom integritetu i upornosti, njegovom osobnom angažmanu na toj temi kroz književnost – kada su novinarski alati postali beskorisni – ove godine je snimljena o cijelom osječkom slučaju igrana tv serija. Znakovito, serija se zove «Šutnja». Ljudi se boje, a i vlasnici i glavni urednici medija, su ljudi.
Nakon što ste otkrili da svi putevi uvođenja dijagnoze ‘otuđenja od roditelja’ u Hrvatskoj, vode prema Poliklinici, jeste li tražili razgovor s ravnateljicom Gordanom Buljan Flander?
Naravno da jesam. Zaposlena sam na Hrvatskoj televiziji, više do 20 godina, u Odjelu za kulturu gdje imam svoje novinarske zadatke. Kada sam se tijekom prošle godine, u slobodno vrijeme, upoznavala s hrvatskim Laurama i primjenom «otuđenja od roditelja» u Hrvatskoj, predložila sam urednicama tjednog magazina Puls da napravim o tome reportažu. Ta je reportaža, naravno, uključivala i razgovore s majkama, zaštićenog identiteta, koje tvrde da su one i djeca žrtve otuđenja, te razgovore s Lanom Peto Kujundžić i Gordanom Buljan Flander kao glavnim praktičarkama otuđenja. Neposredni povod za reportažu bila je netom održana 3. Međunarodna konferencija Europske udruge praktičara otuđenja od roditelja (EAPAP) koju je u rujnu 2020. organizirala Poliklinika. Tada uopće nisam znala da se iza udruge pompoznog naziva krije neko neformalno udruženje čiji je suosnivač Poliklinika. Nisam znala da britanski bračni par Woodall koji educira hrvatski sustav o «otuđenju» za javni novac, ima privatne poslovne odnose s Gordanom Buljan Flander, niti da ta web konferencija koju otvara Milan Bandić, košta pola milijuna kuna. Na dogovoreni razgovor s ravnateljicom Buljan Flander za magazin Puls došla sam pripremljena logičnim novinarskim pitanjima o konceptu «otuđenjua od roditelja». Tijekom razgovora, ravnateljica je više puta izrazila svoje čuđenje mojim pitanjima i potpitanjima, ali snimanje smo završili u srdačnom tonu. Čak mi je darovala i svoju knjigu «Dijete u središtu (sukoba)», uz jako lijepu posvetu. Nakon toga je, i prije nego što smo snimatelj i ja stigli od Poliklinike do zgrade HRT-a, ta ista osoba Buljan Flander, krenula nazivati moje nadređene i žaliti se na mene. Potom je tražila autorizaciju cijelog priloga što joj je odbijeno, pa je organizirala nekoliko svojih afirmativnih nastupa o «otuđenju» na svim drugim platformama i medijima u Hrvatskoj, da bi, naposlijetku, taj intervju sa mnom za Puls povukla iz reportaže. Prema profesionalnom i etičkom kodeksu novinara HRT-a, iako je ravnateljica javne ustanove, na to ima pravo. Nakon svih tih pritisaka Gordane Buljan Flander, mjesecima sam istraživala ne samo temu, nego i način da ona postane javno dobro. A ne da ostane, javna tajna. Zakon o pravu na pristup informacijama mi je pomogao da dođem do nekih relevantnih podataka iz Poliklinike, a da ne ovisim o osobnim novinarskim afinitetima ravnateljice i o njezinoj kontroli. A glavni urednik H-altera Toni Gabrić omogućio je da se o zloupotrebama unutar sustava za zaštitu djece i mladih, napokon javno progovori.
Kakve su reakcije uslijedile nakon objave tekstova nad čijim se otkrićima i ispovijestima roditelja svatko normalan zgraža?
Na Facebook stranici H-altera 12. srpnja, dan uoči izlaska prvog teksta, objavljena je kratka najava serijala. Iste noći, davno poslije završetka radnog vremena, na sve javno dostupne e-mail adrese glavnog urednika H-altera Tonija Gabrića upućeno je pismo koje potpisuje Poliklinika. U njemu piše «uočili smo navođenje pogrešnih činjenica i netočne interpretacije o radu Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba koje smo slali na upit novinarki Jeleni Jindri. U privitku Vam šaljemo podatke koje smo i njoj slali, kako bismo Vas kao glavnog urednika unaprijed objektivno i točno informirali o temi tekstova koje namjeravate objaviti.» U privitak je bila stavljena sva moja višemjesečna komunikacija sa službenikom za informiranje Poliklinike.
To nije bio demanti novinskog članka, jer niti jedan iz serijala nije ni objavljen, nego pokušaj demantiranja najave serijala, što je klasični pritisak na medijske slobode. Do danas, a ovaj razgovor vodimo nakon objave petog nastavka serijala, u H-alter nije stigao niti jedan demantij na moje tekstove. Ni s fantomskim potpisom Poliklinike, niti od ravnateljice Gordane Buljan Flander, ni od bilo koje osobe ili institucije koje se spominju u tekstovima. Svaki demantij, sukladno Zakonu o medijima, bio bi objavljen na H-alteru. Nakon drugog nastavka serijala stigle su, međutim, reakcije Hrvatske psihološke komore, Hrvatskog psihološkog društva i Hrvatske udruge socijalnih radnika koje potpisuju predsjednici tih udruženja. Oni ne demantiraju moje tekstove nego od glavnog urednika H-altera zahtjevaju njihovo hitno uklanjanje s weba i hitno zaustavljanje objavljivanja najavljenih nastavaka. Urednik Gabrić ih je stavio u cjelosti na portal H-altera, pa svatko zainteresiran za temu i njezine odjeke, može pročitati što oni traže. A oni traže cenzuru na koju ipak nemaju zakonsko pravo. Cijelo ovo vrijeme glavnom uredniku H-altera stižu i potpisana pisma podrške mojim tekstovima, a stiglo je i potpisano pismo podrške ravnateljici Poliklinike. No, portal H-alter, u skladu sa svojom uređivačkom politikom, ne objavljuje pisma podrške čitatelja.
Očito je problem i u tome, da u javnoj percepciji ne postoji svijest o tome da ljude, stručnjake koji rade u javnom sustavu, posebice koji se bavi zaštitom djece i obitelji treba nadzirati…
U javnoj percepciji postoji ta svijest, uostalom novinari stalno ukazuju, nedavno i povodom smrti djevojčice Nikoll, da je sustav kakav imamo opasan za sve, a pogotovo za djecu, i da ga treba hitno mijenjati. Ali ta svijest o osobnoj profesionalnoj odgovornosti ne postoji kod stručnjaka koji, po svojoj poziciji unutar tog sustava, imaju moć. Oni žive potpuno izvan realiteta u svojim tvrđavama i štite svoje pozicije, a ne djecu. Njihova bešćutnost i neupitnost, njihova nespremnost za argumentirane javne rasprave, njihovo neobrazovanje i nedodirljivost su problem. O tome je, na primjeru hrvatskog pravosuđa, vrlo precizno i odmjereno govorila Zlata Đurđević tijekom svoje neuspjele kandidature za predsjednicu Vrhovnog suda. Postoje struke čiji rad nitko ne nadzire, oni se međusobno biraju, nagrađuju, kontroliraju, nikome nisu odgovorni za svoje propuste i, naravno, grčevito se bore da zadrže taj svoj status nedodirljivih. Svi su ti ljudi na poziciji moći, međusobno privatno i profesionalno, umreženi. Meni je, primjerice, podatak da je Dubravka Hrabar pokrenula doktorski studij Prava djece na Pravnom fakultetu u Zagrebu, a da je prva doktorantica njezina kći Ana Hrabar kojoj je mentorica Gordana Buljan Flander, samo potvrda da sustav postoji radi njih i da svi sve o tome znaju. Ili da je starija kći Gordane Buljan Flander zamjenica pravobraniteljice za djecu kojoj se hrvatske Laure redovito bezuspješno obraćaju za pomoć zbog nezadovoljstva Poliklinikom. To je sve, barem, percipirani sukob interesa.
Kako je u drugim zemljama? Zar uistinu RH prednjači po broju slučajeva otuđenja od roditelja?
Da su Hrvatska i regija postale vodeće europske države u suočavanju s posljedicama «otuđenja od roditelja», zaključila je Karen Woodall, britanska praktičarka otuđenja koju financira naša država i poslovna partnerica Grodana Buljan Flander. Ona je privatnica koja u svojoj državi nema nikakvu formalnu poziciju u sustavu za zaštitu djece i obitelji. Stoga njezine izjave treba uzimati s oprezom. Činjenica je, međutim, da je Hrvatska jedina europska država u kojoj teoriju «otuđenja od roditelja» uvode u sustav tzv. vodeći stručnjaci u zaštiti djece koji imaju i službenu poziciju unutar sustava. Stoga broj registriranih slučajeva «otuđene djece» u Hrvatskoj brzo raste. Moraš stvoriti problem, pogotovo u službenim statistikama, da bi ga javnim novcem rješavao. U drugim europskim zemljama, pogotovo u Španjolskoj, Italiji, Grčkoj, Britaniji…, «otuđenje od roditelja» također je društveni problem, ali za razliku o hrvatskog, njihova društva i države na njega i odgovaraju. Nisu nijemi svjedoci primjene «otuđenja». O njemu se javno raspravlja. Zbog njega se organiziraju prosvijedi, ženske aktivističke organizacije pišu otvorena pisma premjerima i predsjednicima, alarmiraju se posebni izvjestitelji UN-a, snimaju se televizijski dokumentarni filmovi, na sveučilištima se znanstveno istražuju posljedice primjene «otuđenja» u sustavu za zaštitu djece, vodeći novinski kolumnisti pišu o tom problemu, parlamenti i Vlade su o tome prisiljeni javno raspravljati.
To otkriće teško sjeda u javnoj svijesti, jer je uvriježena predrasuda da se dijete automatski dodjeljuje majci i ovo je iznenađenje…, odjednom okrivamo da sustav ne radi u interesu roditelja, nego u interesu stručnjaka?
Sustav u Hrvatskoj u pravilu radi protiv nenasilnog roditelja i protiv djece. U knjizi Gordane Buljan Flander majkama se zamjera čak i to što se ne trude dovoljno djetetu objasniti da to što ih otac zlostavlja, ne znači da on nema i mnogo dobrih osobina. Doista, prema brojnim svjedočanstvima hrvatskih Laura, stručnjaci unutar sustava se postavljaju kao bolji roditelji, natječu se s roditeljima, ruše njihove roditeljske kompetetncije i autoritet, prozivaju ih umjesto da ih podučavaju. Tamo, naravno, gdje je to moguće. Jer ima roditelja koji zlostavljaju djecu i koje nikakva poduka neće spriječiti u tome. Ti se takozvani stručnjaci za zaštitu djece ponašaju kao da su djeca u nekom zrakopraznom prostoru i roditelji su im smetnja. Manifest «28 istina struke» o otuđenju koji su lansirale Gordana Buljan Flander i Lana Petö Kujundžić u sustav je skandalozan. Prema jednoj od njihovih istina, djeca odjednom lažu, pa i o tome da su zlostovljana i samo stručnjaci mentalnog zdravlja koji su praktičari otuđenja mogu utvrditi kada lažu i što je to u najboljem interesu djeteta. A ti stručnjaci u Hrvatskoj su trenutno samo zaposlenici Poliklinike. Uostalom, da budem radikalna, i ti stručnjaci imaju svoje privatne živote. Što ako su i oni roditelji koji otuđuju dijete od drugog roditelja? Tko će njih sankcionirati? Stručnjaci u slučajevim «otuđenja o roditelja», za sebe traže potpunu vlast nad djecom i roditeljima, a to je opasno za cijelo društvo, i za muškarce i za žene i za djecu.
Ono što je ljudima još uvijek nejasno, kako je moguće da se na najnemoćnijima, na djeci, takav sustav hrani i koji je njihov interes?
Kao i u svemu što se događa na ovome svijetu, pa tako i u pojavi otuđenja od roditelja, primarni interes je novac, po mogućnosti milijunski biznis. «Otuđenje od roditelja» je samo jedan od tih mogućih unosnih biznisa koji se iz SAD-a proširio svijetom. Ono što smatram izuzetno bitnim su podaci o stručnom radu u Poliklinici do kojih nisam uspjela, zasada, doći, a vjerujem da su važni za temu i javnost. Naime, ravnateljica Poliklinike gotovo 20 godina javno poziva građane i druge stručnjake iz sustava da prijavljuju nasilje. Svatko tko ne prijavi nasilje, sudjeluje u nasilju. Također, tvrdi da je Poliklinika pojedinačna javna ustanova koja najviše prijavljuje, na godišnjoj razini, zlostavljanje djece, što je i logično.. Stoga sam očekivala da ću na web stranici Poliklinike pronaći sve podatke o tome što konkretno oni prijavljuju kada prijavljuju nasilje nad djecom. Da li prijavljuju majke – otuđiteljice? Svećenike pedofile? Očeve nasilnike? Seksualne zlostavljače? Ako je odgovor na sva ta pitanja, da, u kojim brojkama, po godinama…?Koliko je tu fizičkog nasilja nad djecom, koliko je emocionalnog zlostavljanja, pod koje ulazi i otuđenje od roditelja, a koliko je prijavljenog seksualnog zlostavljanja? Mislim da bi dobivanje tih podataka uveliko pridonjelo tome da javnost dobije jasniji uvid u stručni rad Poliklinike. Međutim, do tih je podataka nemoguće doći što potvrđuje moju tezu da stručnjaci traže od javnosti da im vjeruje na riječ i lijepi osmijeh, a to je potpuno neozbiljno.
Na društvenim mrežama se povela rasprava kako je u tekstovima prikazana samo jedna strana roditelja. Koji je vaš odgovor na ovaj tip prozivki?
Ne doživljavam to osobno. Onima kojima je najvažnije stati u obranu Gordane Buljan Flander, i to pod svaku cijenu jer time štite i sebe, nijedan argument nije dovoljno jasan. Iza svake hrvatske Laure i djece stoji dokumentacija njihovog slučaja, i pravnik i psiholog koji su me supervizirali tijekom istraživanja. Kao što su hrvatske Laure provjeravale mene, i ja sam provjerila njih. Uostalom, rekla sam na početku, njihove sudbine su me navele na istraživanje teme koja se pokazala potpuno istinitom i račvala u mnogim pravcima. To ne znači da mi se, među njih 40, nije mogla potkrasti i neka manipulatorica – otuđiteljica. Ali što ćemo s ostatkom? Što ćemo s djecom i roditeljima koji su žrtve zloupotrebe otuđenja? Moj jedini cilj u pisanju ovih tekstova je prekinuti šutnju o tome, iznjeti sve dostupne i relevantne činjenice, i zaustaviti nasilje nad žrtvama.
Novinarka Jelena Jindra je zaposlena na Hrvatskoj radio televiziji, radi u Programu za kulturu, a mnogi je gledatelji pamte po prilozima koje je radila za emisiju Pola ure kulture. Prošla je klasičan novinarski put, od gradske rubrike Večernjeg lista, do TV Mreže i tjednika Globus, te pisala većinom filmske kritike. Istodobno je brusila pero na nizu istraživačkih priča. Rođena je 1972. u Rijeci, a diplomirala je novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.