„Krajnje je vrijeme da nasilje protiv LGBTIQ osoba postane nedopustivo i kažnjivo!“, glavna je poruka LGBTIQ osoba povodom Međunarodnog dana borbe protiv homofobije, bifobije, interfobije i transfobije (eng.IDAHOBIT) vlastima i društvu. Ovogodišnji 17. svibnja kojega obilježavaju pod zajedničkim sloganom globalnog LGBTIQ pokreta “Prekini tišinu!” ujdeno je i jedan je od najvažnijih dana za prava LGBTIQ osoba, ističe u priopćenju udruga Zagreb Pride. Jučer je, naime, Vijeće Europe, na čelu s Glavnom tajnicom Marijom Pejčinović Burić, poručilo kako europske države moraju učiniti više kako bi pomogle izazovima s kojima se susreću mlade LGBTIQ osobe, posebno u vrijeme krize.
Rezultati posljednjeg istraživanja Zagreb Pridea o iskustvu diskriminacije, zločina iz mržnje i nasilja prema LGBTIQ osobama u Hrvatskoj potvrđuju da su im uskraćena temeljna prava, točnije pravo na siguran život i kretanje. Ovakva situacija u hrvatskom društvu nije samo posljedica aktivnog djelovanja desno-klerikalnih organizacija i njihove kampanje širenja predrasuda i mržnje protiv LGBTIQ osoba, već i diskriminatorne politike Vlade RH, neprimjene postojećih zakona te sporo i neučinkovito pravosuđe, također u danas povodom Međunarodnog dana protiv homofobije u priopćenju istaknuo Zagreb Pride. Pozvali su Predsjednika Republike Zorana Milanovića, premijera Andreja Plenkovića i predsjednika Hrvatskog sabora, Gordana Jandrokovića da povodom Međunarodnog dana borbe protiv homofobije, bifobije, interfobije i transfobije promisle o svojoj odgovornosti za društveni položaj LGBTIQ osoba te o tome što mogu napraviti da se situacija popravi: „Smatramo ključnim da se kod svakog oblika nasilja protiv LGBTIQ osoba, uključujući i govor mržnje najoštrije i nedvosmisleno osude napadi na LGBTIQ osobe. Važno je da se to nasilje imenuje homofobijom i transfobijom kako bi se dala jasna poruka javnosti da su to u našem društvu nedopustive i kažnjive pojave.
Povodom rezultata posljednjeg istraživanja diskriminacije LGBTIQ osoba, te najnovijih pokazatelja stupnja tolerancije, odnosno diskriminacije u europskim državama prema čemu je Hrvatska na Duginoj mapi pala za čak tri mjesta među 49 zemalja, razgovarali smo s Anom Urlić, izvršnom koordinatoricom Zagreb Pridea.
Hrvatska u samo četiri godine pala za 14 mjesta po stanju ljudskih prava LGBTIQ osoba
U godinu dana Hrvatska je za tri mjesta pala na Rainbow Europe ljestvici koja rangira 49 europskih zemalja sukladno ostvarenju građanskih i ljudskih prava pripadnika LGBTIQ zajednice. Koji su sve događaji obilježili prošlu godinu i koji su po vašem sudu utjecali na taj pad?
Dugina mapa Europe u svakoj zemlji prati širok raspon indikatora – od jednakosti, obiteljskih pitanja, govora mržnje, do pravnog priznavanja roda, slobode izražavanja i prava na azil. Hrvatska najlošije rezultate pokazuje u području zaštite obiteljskih prava LGBTI osoba, zakonskog priznavanja roda i tjelesnog integriteta i prava na azil. Ono što je uznemirujuće i puno značajnije je da je Hrvatska u samo četiri godine pala za 14 mjesta po stanju ljudskih prava LGBTIQ osoba u Europi. Nekoliko je faktora utjecalo na to, no rezultati su poražavajući najviše zahvaljujući diskriminatornoj politici Vlade RH, ne primjeni zakona i neučinkovitom pravosuđu.
Ima li među državama koje su se na toj ljestvici popeli zahvaljujući višem i boljem ostvarenju prava LGBTIQ osoba, što su prema vašim saznanjima učinile da bi se popele na Duginoj ljestvici? Možemo li temeljem tih dobrih primjera izvlačiti i za nas neku buduću bolju praksu, planirate li štogod u tom smjeru?
Naravno, čak 18 država u Europi bolje nego Hrvatska ostvaruje prava LGBTIQ osoba. Prva je već godinama Malta, a ove godine su odmah iza nje Belgija, Luksemburg, Danska i Norveška. To su, prije svega, sve redom države u kojima se prepoznaje i kažnjava nasilje i diskriminacija protiv LGBTIQ osoba. Nadalje, te države imaju odgovarajuće zakonsko uređenje obiteljskog života LGBTIQ osoba te, ono što je iznimno važno, transparentan pravni i administrativni okvir za zakonsko priznanje roda temeljenog na postupku samoodređenja i oslobođenom nasilnih zahtjeva poput sterilizacije, medicinske dijagnoze ili kirurške/medicinske intervencije.
Dugina mapa Europe preporuča Hrvatskoj donošenje zakona o pravnom priznanju roda, za koji mi imamo spreman nacrt zakona, a aktivno radimo i na zagovaranju bračne jednakosti te posvajanja i medicinski potpomognute oplodnje.
Trećina LGBTIQ osoba u Hrvatskoj se pokušala ozlijediti ili počiniti samoubojstvo
Zagreb Pride je proveo istraživanje svakodnevice LGBTIQ osoba, tj. ispitivali ste iskustva vezana uz diskriminaciju, nasilje i zločine iz mržnje. Koje biste vi rezultate istakli kao najznačajnijima, najznakovitijima, a koji najbolje oslikavaju položaj LGBTIQ osoba u Hrvatskoj?
Da, riječ je o našem drugom, velikom, terenskom istraživanju, provedenom u razdoblju od travnja do kolovoza prošle godine, na uzorku od 767 ispitanih LGBTIQ osoba. Rezultati potvrđuju da je naša svakodnevica i dalje prožeta strahom i neizvjesnošću u svim područjima života: od obiteljskog doma od javnih prostora. Glavni pokazatelji ukazuju da su LGBTIQ osobama u Hrvatskoj svakodnevno ugrožena temeljna prava, a to su pravo na siguran život i kretanje, drugim riječima, postojanje u našem društvu. Pa primjerice, dvije trećine ispitanih osoba doživjelo je nasilje u proteklih pet godina, njih 60 posto diskriminaciju. Gotovo 90 posto osoba nikad nije prijavilo nasilje ili diskriminaciju policiji ili drugim organima, a više od trećine nas prilagođava svoje ponašanje svakodnevno. Ne čudi stoga ni činjenica da se trećina LGBTIQ osoba u Hrvatskoj pokušala ozlijediti ili počiniti samoubojstvo. To je naša brutalna stvarnost.
Rezultati istraživanja pokazuju da je čak 64 posto ispitanika doživjelo neki oblik nasilja. Vrlo visoka brojka, možete li dati primjere koji bi bili tipični, te što nam govori ta brojka ako se promatra neki trend, da li je to porast ili možda i pad, a u usporedbi s nekim pokazateljima iz sličnih istraživanja?
Tako je, to je brutalna stvarnost LGBTIQ osoba u Hrvatskoj. Znaju se na društvenim mrežama i inače pojavljivati razni komentari poput “zašto paradirate, pa imate sva prava, šta će vam zastave i povorke..”, jer ljudi jednostavno ne poznaju LGBTIQ osobe pa im nisu poznata naša iskustva. Prema istraživanju, najčešća vrsta nasilja bilo je verbalno zlostavljanje, slijede neželjeni seksualni prijedlozi, neželjeno diranje i prijetnje fizičkim nasiljem te praćenje, uhođenje i/ili zastrašivanje.
Imate li kakve pokazatelje koji bi nam govorili o prosecuiranju nasilnika – koliko je to nasilje uopće prijavljivano, na koji način su počinitelji procesuirani, kako su kažnjeni?
Kao što sam već spomenula, iako je zakonski okvir za kažnjavanje zločina iz mržnje znatno poboljšan, provedba zakonskih odredbi je neučinkovita jer većinu zločina iz mržnje policija tretira kao prekršaje protiv javnog reda i mira, što je zapravo najveći problem. Zbog pogrešne kvalifikacije kaznenog djela zločina iz mržnje i kažnjavanje počinitelja u prekršajnom postupku posve je onemogućeno daljnje pokretanje kaznenog postupka. Sve to posljedično dovodi do nepovjerenja u policiju i tužiteljstvo te trenda neprijavljivanja zločina iz mržnje, koji je među najvišima u Europi. Dakle, nasilje se ne prijavljuje, a kada se prijavljuje, ne prepoznaje se kao zločin iz mržnje.
Za LGBTIQ osobe nisu sigurne ulice i trgovi, a mnogima ni obiteljski domovi
Istraživanje pokazuje da oko 40 posto LGBTIQ osoba prilagođavanje svoje ponašanje u određenim situacijama, kao što su odlazak u školu, na posao ili u kafiću, dok se u javnom prostoru ta brojka penje i na 60 posto. Možete li nam to prokomentirati i dati par primjera životnih situacija koji oslikavaju da se LGBTIQ osobe moraju prilagođavati u svom načinu života kad su u javnom prostoru, iz straha, jer on za njih nije siguran, zar ne?
Da, ulice, gradovi i trgovi nisu sigurni za LGBTIQ osobe, kao ni kafići, škole, radna mjesta, a ni obiteljski domovi. Upitnik je ispitivao prilagođavanje ponašanja zbog straha od diskriminacije, nasilja, prijetnji ili zlostavljanja kroz set pitanja koja su ispitivala prilagođavanja ispitanika_ca u smislu verbalne komunikacije, javnog iskazivanja naklonosti, spolnog/rodnog izražavanja i izbjegavanja pojedinih mjesta. Dakle kad mi hodamo ulicom, osvrćemo se oko sebe, jednako kao i kada ulazimo u kafiće ili klubove – skeniramo situaciju i detektiramo moguće opasnosti, jer smo vrlo svjesne i svjesni društva u kojem živimo te da je jedna gesta dovoljna da dobiješ batine.
Od prve povorke ponosa prošlo je 19. godina i možemo reći da je sudjelovanje u povorci danas (barem u nekim gradovima) sigurno, međutim još uvijek na kraju svake povorke svi sudionici bivaju upozoreni da na putu kući skinu sva obilježja radi vlastite sigurnosti. Kroz platformu Rozi megafon radite na stvaranju sigurnijeg društva koje prijavljuje nasilje. Koje ste rezultate do sada postigli, što su najveće prepreke…
Mi smo pokrenule Rozi megafon i besplatnu pravnu podršku nakon što smo u prvih nekoliko Povorki sami i bili napadnuti nekoliko puta, i to kroz cijelu godinu. Najveće prepreke su i dalje prepoznavanje nasilja i diskriminacije od strane policije i nadležnih organa te jasno osuđivanje od strane vlasti, kao i kažnjavanje i procesuiranje počinitelja. No mislimo da smo do sada dosta postigle, imamo neke dobre zakone, ali dug je pred nama put do ravnopravnijeg i slobodnijeg društva.
Koji su planovi za događanja ove godine? Koje kampanje, koje koje ključne poruke?
Povorka ponosa se, kao što je bila planirana za 13. lipnja, nažalost neće održati. Prije svega zbog sigurnosnih i zdravstvenih razloga, ali i zato jer je za organizaciju Prajda potrebno nekoliko mjeseci rada naših volonterki i organizacijskog odbora, što ove godine nije bilo moguće. Mi svejedno radimo na drugim aktivnostima, a još razmišljamo hoćemo li se Prajd održati ove godine. Što se tiče kampanja, već neko vrijeme smo kampanji protiv nasilja i diskriminacije, što osvještavanja, informiranja i educiranja te zagovaranja, a nadamo se da nećemo još dugo u njoj ostati.
Rozi megafon za prijavu svakog oblika zlostavljanja
Zagreb Pride je poslalo poruku i LGBTIQ zajednici kako bi je ohrabrilo na prijavljivanje svakog zlostavljanja: „Svako dobacivanje, uznemiravanje ili fizičko nasilje upućeno vam na osnovi spolne orijentacije i/ili rodnog identiteta, i/ili rodnog izražavanja i/ili spolnih karakteristika, predstavlja zločin iz mržnje te je kažnjivo.
Zato potičemo svakog tko je doživio ili doživjela diskriminaciju i/ili nasilje da isto prijavi Rozom megafonu na hitni broj telefona 091 784 6278 koji je dostupan od 0-24. Prijava nasilja ili drugog oblika diskriminacije može biti i anonimna na www.rozimegafon.org, a Zagreb Pride može pružiti i pravnu i psihološku podršku. Naša poruka cijeloj LGBTIQ zajednici je: „Niste same i sami. Zagreb Pride solidarno stoji sa svima koji su doživjele i nasilje i diskriminaciju – javite nam se i prekinimo šutnju zajedno!“