„Želimo vam skrenuti pažnju kako u trenutku kada svi pokazatelji govore da pandemija koronavirusa, osim očitijih zdravstvenih i socioekonomskih posljedica, ostavlja značajne posljedice na naše mentalno zdravlje koje ćemo osjećati godinama; u zemlji koja demografski propada, iz koje ljudi iseljavaju i u kojoj kronično nedostaje visokoobrazovnih stručnjaka, hrvatska Vlada odlučuje u potpunosti ignorirati stavove struke i Konačnim prijedlogom Zakona o djelatnosti psihoterapije diskriminirati i javno poniziti jedan dio stručnjaka iz područja psihoterapije, onemogućujući im obavljanje djelatnosti, degradirajući njihove međunarodno priznate diplome i edukacije“, samo je jedan od apela današnjeg priopćenja Hrvatske komore psihoterapeuta i Saveza psihoterapijskih udruga Hrvatske kojega su prema javnosti odaslali njegovi predsjednici Jadran Morović te Vedran Korušić kako bi upozorili na niz diskriminatornih odredbi prijedloga novog Zakona o djelatnosti psihoterapije kojima se jednom dijelu tih stručnjaka onemogućuje djelatnost.
Riječ je o nekoliko potpuno novih odredbi Konačnog prijedloga Zakona o djelatnosti psihoterapije, poput čl. 6, a koje su, kako navode čelnici Komore i Saveza psihoterapeuta, ubačene između dva saborska čitanja, čime su se ignorirali i prijedlozi struke dok je zakonski tekst bio u javnom savjetovanju.
Morović i Korušić upozoravaju kako se predloženim Zakonom u potpunosti ignoriraju i poriču najrelevantnije odredbe Deklaracije o psihoterapiji iz Strasbourga koja je psihoteraputima temeljni dokument na kojemu se zasniva djelatnost Europskoga udruženja za psihoterapiju kao zasebne i nezavisne profesije s kompatibilnim standardima na razini cijele Europe i u kojoj stoji: „Psihoterapija je nezavisna znanstvena disciplina, a psihoterapijska praksa predstavlja zasebno i slobodno zanimanje. Priznaje se i jamči raznolikost psihoterapijskih škola i pristupa. Pristup psihoterapijskoj edukaciji imaju kandidati nakon završenog obrazovanja ili završenog studija, posebno studija iz humanističkih i društvenih znanosti…„
Nadlaje, upozoravaju kako novi zakonski prijedlog ne uvaževa još jedna bitna pravna norma, a to je sustav ESCO (Europske vještine, kompetencije, kvalifikacije i zanimanja) Europske komisije, koji radi jasnu razliku između psihoterapije, psihologije i psihijatrije, a to je da psihoterapeuti ne moraju imati akademsku diplomu iz psihologije ili medicinsku kvalifikaciju iz psihijatrije. To je neovisno zanimanje od psihologije, psihijatrije i savjetovanja.
I uistinu, u cijeloj Europi, pa tako i u Hrvatskoj radi niz psihoterapeuta više psihoterapeutskih škola i svima bi temeljem njihove priznate edukacije na razini Europe trebalo i prema povelji Europske unije o temeljnim pravima na slobodu izbora zanimanja i slobodu poduzetništva trebalo biti omogućeno pravo rada, sloboda poslovnog nastana i sloboda pružanja usluga.
To su, podvučeno je u priopćenju, i temeljna načela unutarnjeg tržišta ugrađena u Ugovor o funkcioniranju Europske unije (UFEU): „Stoga nacionalna pravila kojima se uređuje pristup reguliranim profesijama ne bi trebala predstavljati bilo kakvu neopravdanu ili neproporcionalnu prepreku ostvarenju tih temeljnih prava.“
Novi Zakon onemogućava bavljenje psihoterapijom svim psihoterapeutima
„Konačni prijedlog Zakona o djelatnosti psihoterapije zajamčeno pravo na slobodu izbora zanimanja pretvara u prazno slovo na papiru, jer se, umjesto prava utvrđenih i zajamčenih Deklaracijom o psihoterapiji iz Strasbourga te Direktivom EU 2018/958 Europskog parlamenta i Vijeća o ispitivanju proporcionalnosti prije donošenja novih propisa kojima se reguliraju profesije, predloženim zakonskim tekstom jamči upravo suprotno: ograničavanje slobode izbora zanimanja! A mogućnosti pokretanja i obavljanja djelatnosti jamči se samo određenim strukturama.“
U odredbama ovog zakona se, naime, u članku 3. navodi samo jedno od strukovnih međunarodnih udruženja, EAP-a (European Association for Psychotherapy), kao ono meritorno za regulaciju sadržaja, uvjeta i načina obavljanja psihoterapeutske djelatnosti.
„Iako je EAP, kao što i sam naziv govori, međunarodno udruženje, koje je dobrovoljno te upravo stoga ne obuhvaća niti sve psihoterapijske pravce i škole u EU, niti je od tijela Europske unije ovlašteno za nalogodavca i kontrolora donošenja psihoterapijskih zakona i normi i gdje unutar Europske unije, potpuno je neutemeljeno i nepotrebno.
Ukoliko je intencija bila usklađivanje s regulativom i postojećim stanjem u Republici Hrvatskoj i Europskoj uniji, tada je u odredbu čl. 3. trebalo ugraditi sva međunarodna udruženja za pojedine psihoterapijske pravce i škole koja udovoljavaju svim zahtjevima znanstvenosti i stručnosti sukladno Deklaraciji o psihoterapiji iz Strasbourga te u daljnjim zakonskim odredbama utvrditi i njihove certifikate dokazom o ispunjavanju uvjeta za stjecanje statusa psihoterapeuta u Republici Hrvatskoj, odnosno potvrdu o stručnosti i osposobljenosti, jednako kao i ECP“, argumentira se u priopćenju.
„Isto tako, ukoliko je intencija bila usklađivanje s regulativom i postojećim stanjem u Republici Hrvatskoj, jer većina kolega u Hrvatskoj jesu dio Europskog udruženja psihoterapeuta, navođenje tog udruženja je kozmetičke prirode jer se Konačni prijedlog zakon poziva na EAP, a u uvjetima iz potpuno novog članka 6. se potkopavaju standardi tog istog udruženja.
Stav Europskog udruženja psihoterapeuta jasan je već dva desetljeća: ukupno psihoterapijsko školovanje mora trajati najmanje 7 godina, od čega se prve tri godine odnose na prethodno sveučilišno obrazovanje u rangu preddiplomskog studija, a nakon toga minimalno 4 godine specijaliziranog psihoterapijskog školovanja.
Još jedno kozmetičko uljepšavanje i nelogičnost predlagatelja zakona nalazi se u članku 3. gdje se poziva na Europski certifikat iz psihoterapije (ECP) kao “najviši formalni stupanj potvrde psihoterapijske stručnosti i osposobljenosti”. U kontekstu rigidno definiranih uvjeta prethodnog sveučilišnog obrazovanja i sužavanja na svega nekoliko sveučilišnih smjerova, dolazimo do situacije da novi Zakon ne uzima u obzir postojeću situaciju gdje određen broj ljudi koji su završili psihoterapijske škole u trajanju od 4 i više godine, dodatno se nakon toga specijalistički školovali, već u ovom trenutku rade kao psihoterapeuti. Isto tako da određen broj njih posjeduje i ECP – Europski certifikat iz psihoterapije status koji je de-facto najviša potvrda stručnosti pojedinca priznata od Europske asocijacije za psihoterapiju.
Trenutni prijedlog Zakona dokida njihovu daljnju mogućnost rada, ne uvažava postojeće stanje i na neki način „djeluje retrogradno“. Kako u prijedlogu Zakonu nisu predviđene nikakve „prijelazne odredbe“ na tu temu, rigidna definicija prethodnog sveučilišnog obrazovanja svedena na svega nekoliko sveučilišnih smjerova trenutno dokida mogućnost njihovog rada i ne uvažava kompetencije koje su stekli dosadašnjim psihoterapijskim školovanjem i praktičnim radom.“
Liječnici nisu specijalizirani za probleme emocionalne prirode djece!
U prijedlogu novog Zakona o djelatnosti psihoterapeuta dvojbene su odredbe koje se tiču djece, pa čelnici Komore i saveza upozoravaju:
„Nužno se nameće i pitanje kome je u interesu nametnuta obveza vođenja djece po bolnicama i institucijama te prolaženja kroz sustav etiketiranja liječničkim dijagnozama? Psihoterapeut, odnosno savjetodavni terapeut koji radi s djecom i adolescentima, ima potrebna znanja i tehnike procjene kako bi donio odluku koje dijete treba psihoterapijski tretman, a koje dijete treba uputiti drugom stručnjaku – jer imaju obvezu specijalističkih dodatnih znanja. Ovim člankom, ta odluka se prebacuje na liječnike koji nisu specijalizirani za suptilnosti znakova problema emocionalne prirode i razvoja ličnosti. Uz dodatno naglašavanje kako u Republici Hrvatskoj postoji izuzetno mali broj liječnika specijaliziranih za psihičke bolesti ili emocionalne teškoće djece i adolescenata što bi dodatno otežalo potrebitoj djeci i adolescentima pristup inicijalnoj procjeni pa onda i upućivanju na psihoterapeutski tretman.“
Predloženi je Zakon trebao imati ugrađena rješenja za sprječavanje nelojalne konkurencije i osigurati ravnopravnost u obavljanju djelatnosti, također stoji u priopćenju, no ni te primjedbe i prijedlozi struke tijekom e-savjetovanja nisu uvažene.
„Predloženim zakonskim rješenjem se de facto dehumanizira i cjelokupna struka jer se očito zanemaruju potrebe velikog broja ugroženih, kojima se zbog nedostatka stručnjaka neće moći osigurati pomoć i podrška, koja im je u ovim vremenima više nego neophodna. Iako svi svjedočimo porastu nasilja te traumama djece i odraslih izazvanim posljedicama potresa te socijalnim i gospodarskim previranjima u zadnje dvije godine, istovremeno se u Republici Hrvatskoj predlaže Zakon koji onemogućava i ograničava rad velikom broju dugogodišnjih stručnjaka u području psihoterapije.“
Niti se Komoru može staviti kao regulatora struke
„Neovisno o tome što ima javne ovlasti, Komoru se ne može staviti u ulogu regulatora struke, kao što to potpuno pogrešno i neosnovano predviđa prijedlog Zakona. Osnovna uloga Komore je zaštita i promicanje struke, a ne donošenje normi, posebice ne kad se radi o gospodarskoj djelatnosti u kojoj su članovi struke ujedno i u tržišnoj utakmici. Pritom je nadasve upitna predviđena ovisnost aktivnosti Komore o prethodnim suglasnostima Ministarstva, jer je navedeno kontradiktorno s odredbom čl.16. prijedloga Zakona, koji definira Komoru kao samostalnu i neovisnu strukovnu organizaciju. Naravno da mora postojati nadzor nad radom i aktivnostima Komore, ali se samostalnost i neovisnost strukovne komore ne može uvjetovati i ograničavati prethodnim suglasnostima Ministarstva, posebice ukoliko u tome ne sudjeluju vrhunski neovisni stručnjaci iz područja psihoterapije.“
„Konačni prijedlog Zakona samo dodatno potvrđuje kako osnovna svrha donošenja novog zakona, nije usklađivanje s propisima Europske unije i osnovnim aktom psihoterapije tj. Deklaracijom o psihoterapiji iz Strasbourga, već se radi o “usklađivanju” s interesima odabranih “struktura” i jačanju njihove pozicije, uz istovremeno relativiziranje preostalog dijela struke te onemogućavanje pokretanja i obavljanja djelatnosti psihoterapije osobama, koje su to pravo već stekle sukladno odredbama Deklaracije o psihoterapiji iz Strasbourga“, zaključuju u današnjem priopćenju Jadran Morović, predsjednik Hrvatske komore psihoterapeuta i Vedran Korušić, predsjednik Saveza psihoterapijskih udruga Hrvatske (SPUH).”