Slučaj Poljakinje Izabele samo je posljednji u dugom nizu priča o patnji žena diljem svijeta kojima su liječnici odbili pomoći zbog rigidnih zakona ili priziva savjesti. Podsjećamo, 22. rujna, u 22. tjednu trudnoće, 30-godišnja Izabela izgubila je plodnu vodu, stigla je u bolnicu u teškom stanju i umrla od sepse. Liječnici su čekali da fetus umre, premda je bilo jasno da ionako neće preživjeti, no majka je mogla preživjeti da je na vrijeme dobila pomoć. Ovako, ostavljena je da umire dok su se liječnici pozivali na zakon koji im zabranjuje pobačaje i na svoju savjest koja im ih ne dopušta provoditi. Njen slučaj bio je povod Europskom parlamentu za još jednu Rezoluciju protiv umiranja žena zbog zabrane pobačaja, a poljskim aktivistima da još jednom izađu na ulice protestirajući zbog rigidnog zakona kojim je de facto zabranjen pobačaj i koji upravo obilježava prvu godinu primjene. Posljedica je da stotine tisuća Poljakinja moraju putovati na pobačaj u inozemstvo jer ih se njihovi liječnici boje obavljati čak i u onim rijetkim slučajevima kad su dopušteni.
Izabela nije prva Poljakinja koja je umrla jer nije dobila medicinsku uslugu koju je morala dobiti. Slučaj njene sunarodnjakinje, nazvane Edyta, još je apsurdniji. Bila je trudna i bolovala od kolitisa ili upale debelog crijeva, što je bolest koja se uspješno liječi i od nje nitko ne bi smio umrijeti. No, u bolnici su je odbili liječiti jer bi tretmani mogli naštetiti fetusu. Pobacila je mrtav fetus, dobila sepsu i umrla.
Savita je postala irski simbol borbe za ženska prava
Stomatologinja Savita Halappanavar i njen suprug Praveen jedva su čekali svoju bebu, no njihova sreća naglo je prekinuta 21. listopada 2012., kad je u irsku bolnicu u Galwayu Savita stigla s jakim bolovima. Nakon pregleda liječnik joj je rekao da beba neće preživjeti, no nisu joj htjeli obaviti pobačaj jer su se i dalje čuli otkucaji srca fetusa. Iz dana u dan Savita je bila u sve goroj agoniji, trpjela je nesnosne bolove i molila liječnike da obave pobačaj, no odgovarali su joj da je Irska katolička zemlja i sve dok se čuju otkucaji srca ne mogu ništa učiniti. Doživjela je septički šok, zatajili su joj organi, a u petak, 28. listopada, njeno je srce prestalo kucati. Nakon cijelog tjedna agonije.
Još je šest godina trebalo proći da Irska raspiše referendum o pobačaju, a nakon što su Irci sa 66,4 posto odgovorili da pobačaj treba legalizirati, napokon je donijet i zakon koji je na snazi od 1. siječnja 2019. Savita je u Irskoj postala simbol borbe za ženska prava, a na njenom muralu u Dublinu ljudi i dalje ostavljaju poruke: “Oprostite što smo zakasnili”.
Imala je rak koji joj nisu liječili da ne štete fetusu
Bolni krici Valentine Milluzzo dvanaest su sati odjekivali hodnicima bolnice u Cataniji na Siciliji u listopadu 2016. Imala je 31 godinu i bila u petom mjesecu blizanačke trudnoće. U bolnicu se javila zbog komplikacija koje bi mogle dovesti do prijevremenog poroda, tamo joj je dva tjedna stanje bilo stabilno, no 15. listopada joj je krvni tlak naglo pao, počela je povraćati, a u spontanom pobačaju jedan je fetus izgubljen dok je drugi ostao u njoj, ali bez nade za sretan ishod. Valentinin suprug i njeni roditelji molili su liječnike da obave pobačaj dok je Valentina vrištala od bolova, no odbili su intervenirati. Nekoliko sati kasnije umrla je od sepse uz vrisak “mama, umirem”. U toj bolnici svi se liječnici pozivaju na priziv savjesti, a kad treba obaviti pobačaj, zovu vanjske stručnjake. Inače, na Siciliji je čak 87 posto prizivača savjesti što im dopušta da ne obavljaju pobačaje koji su u Italiji legalni od 1978. godine.
Argentinka Ana Maria Acevedo, 19-godišnjakinja i majka troje djece, javila se u rujnu 2006. liječniku zbog zubobolje, no mjesec dana kasnije pretrage su pokazale da ima rak. U studenom je trebala početi s kemoterapijom, ali su otkrili da je trudna četiri do pet tjedana. Nisu joj dali nikakve lijekove niti je poslali na kemoterapiju jer će štetiti fetusu. Mjesecima je trpjela jake bolove u licu i vratu, a ona i njezina majka opetovano su tražile prekid trudnoće da bi se Ana Marija mogla liječiti i da njenih živih troje djece ne ostane bez majke. Odgovoreno im je da “zbog uvjerenja i vjerskih i kulturnih načela” pobačaj ne dolazi u obzir. Očajni Ana Marijini roditelji tražili su pomoć i od pučkog pravobranitelja, no nisu je dobili. U 22. tjednu trudnoće obavljen je carski rez jer su trudnici počeli zatajivati organi. Beba je umrla u roku od 24 sata, a Ana Maria koji mjesec kasnije. Roditelji su tužili bolnicu, a sud je osudio liječnike za kaznena djela ozljeda iz nehata i nepoštivanje dužnosti javnog djelatnika.
Na Novom Zelandu liječnici su između života majke, koja je bila težak srčani bolesnik, a trudnoća joj je ugrozila život, i života fetusa – izabrali fetus. Trudnicu su uvjeravali da je rizik za njen život malen i da u 21. tjednu trudnoće više ne mogu obaviti pobačaj, premda ga je ona tražila. Umrle su i ona i beba.
Svijet je početkom ove godine potresao slučaj 15-godišnje Indijke koja je zatrudnila nakon silovanja. Njen otac je tražio da se obavi pobačaj nakon što je djevojčica dovezena u bolnicu u teškom stanju, no odbili su ga jer je trudnoća poodmakla, a policijska istraga je u toku. Umrla je od komplikacija.
U SAD-u liječenje diktira Konferencija katoličkih biskupa
Drame trudnica s komplikacijama svakodnevno se događaju u SAD-u. Na stranici Žrtve priziva savjesti opisani su brojni slučajevi žena koje su zatražile pomoć u nekoj od brojnih katoličkih bolnica i u kojima je nisu dobile. Tako je osoblje bolnice u Michiganu, koje slijedi direktive Konferencije katoličkih biskupa SAD-a, a koje zabranjuju prekid trudnoće osim ako majka nije u teškom stanju, odbilo pomoći trudnici kojoj je spontani pobačaj započeo već u kolima hitne pomoći. Čekali su da se razvije sepsa.
Maria iz Washingtona, zdravstvena radnica i majka dvoje djece, bila je šest do sedam tjedana trudna kad je dobila teško krvarenje. Bilo joj je jasno da je pobacila i zatražila je hitnu pomoć u katoličkoj bolnici u kojoj je i sama radila. Znala je kakvim se principima u toj bolnici vode njezini kolege, no njezino je osiguranje pokrivalo troškove samo te bolnice, a nije imala tisuće dolara da bi otišla drugdje. Njena liječnica joj je rekla da treba očistiti maternicu, no kolege ginekolozi su to odbijali učiniti sve dok fetus ima srčanu aktivnost. Čekali su da Marijino tijelo samo dovrši pobačaj. Čekanje se odužilo satima, a u međuvremenu je Mariji trebala transfuzija krvi. Dobila je krv s Kell antigenima, njezino je tijelo razvilo Kell antitijela, njezin suprug je Kell pozitivan, a sve to je značilo da bi u sljedećoj trudnoći fetus mogao iznenada umrijeti ili bi se moglo roditi dijete s teškom anemijom.
Dr. David Eisenberg primio je, kako je sam rekao, najbolesniju pacijenticu o kojoj je ikada brinuo. Mladoj ženi uskratili su pomoć u katoličkoj bolnici u Illinoisu iako joj je vodenjak pukao i bilo je jasno da fetus neće preživjeti. Deset dana kasnije stigla je doktoru Eisenbergu, imala je visoku temperaturu i umirala od sepse. Preživjela je, ali su joj stradali bubrezi pa mora na dijalizu.
Jedna žena je stigla u bolnicu nakon što je vidjela da joj počinje izlaziti ud fetusa. U bolnici su je proširili, ali su joj odbijali probiti vodenjak i započeti porođaj. Čekala je više od osamnaest sati kako bi se pobačaj dovršio prirodnim putem, posteljica je ostala u maternici pa je završila na operaciji.
Zabilježeni su i slučajevi u kojima su liječnici u katoličkim bolnicama, bez obzira na to što su katoličke, htjeli pomoći ženama koje proživljavaju spontani pobačaj, no u tome bi ih zaustavio administrator jer se takav zahvat protivi biskupskoj direktivi. Često i etički komiteti u bolnicama zabranjuju liječnicima zahvat premda je, prema svim medicinskim indikacijama, on nužan.
Silovanoj jedanaestogodišnjakinji svećenik je nudio da kupi dijete
Human Rights Watch objavio je priču 19-godišnje Argentinke Leticije koja je zatrudnjela nakon silovanja. U bolnici su joj odbili obaviti pobačaj jer je bila trudna 17 tjedana, a pobačaj je legalan do 16 tjedana. Sama je kod kuće obavila medikamentozni pobačaj, koji nije uspio do kraja pa joj je u maternici ostalo tkiva što je prijetilo infekcijom. Opet je otišla u bolnicu i tražila pomoć. Ostavili su je da, s obilnim krvarenjem, čeka nekoliko sati u hodniku u kojem se nekoliko puta onesvijestila. Jedan zaposlenik bolnice joj je rekao: “Kad vam se već sviđalo pobaciti, sada ćete morati pričekati”.
Zbog priziva savjesti pobačaj je odbijen i jedanaestogodišnjoj Luciji, koju je silovao 65-godišnji partner njezine bake, premda je djevojčica stalno ponavljala da “uklone ono što je starac stavio u mene”. Dva puta se pokušala ubiti, završila je u bolnici u kojoj su je posjećivali svećenici i vladini dužnosnici kako bi je prisilili da rodi. Svećenik je pokušao podmititi Lucijinu majku ponudom da kupi dijete kad se rodi. Sudski nalog kojim se dopušta pobačaj stigao je kad je bila trudna 23 tjedna. Liječnici u bolnici u kojoj je ležala su ga odbili obaviti zbog prigovora savjesti pa su to učinili drugi liječnici. Izvadili su živu bebu, ali je umrla deset dana kasnije. Slučaj je na sudu.
To nije priziv savjesti nego odbijanje vršenja dužnosti
Ostavljaju ih satima i danima u agoniji premda im je potrebna hitna intervencija. Neke umiru, nekima se poslije takvog tretmana mora ukloniti maternica i više nikad ne mogu postati majke, a sve koje prežive odlaze iz bolnice sa trajnim psihičkim traumama. Sve zbog rigidnih zakona i/ili priziva savjesti, kojeg Conscientious-objection.info definira kao “odbijanje zdravstvenih djelatnika da pruže legalnu medicinsku uslugu ili liječenje na zahtjev pacijenata za koje bi inače bili odgovorni, na temelju njihovog prigovora na liječenje iz osobnih ili vjerskih razloga”.
Naša poznata ginekologinja dr. Jasenka Grujić, koja već godinama upozorava na štetnost zakonski priznatog priziva savjesti, odbacuje taj naziv i govori da je to odbijanje vršenja dužnosti. “Priziv savjesti u medicini nije ništa drugo nego nametanje religijskih uvjerenja tj. nastojanje uvođenja religijskih postulata u medicinu koja mora biti temeljena na znanstvenim dokazima”, izjavila je prije godinu i pol u intervjuu za naš portal.
A ti religijski postulati, kako zorno pokazuju navedeni slučajevi, ženama donose patnju, ponekad i smrt jer su liječnicima koji ih se pridržavaju “važniji otkucaji srca fetusa nego otkucaji srca majke”, kako je to zorno predočila jedna od njihovih žrtava. Ona pripada među sretnice. Preživjela je.