Danas DORH zaprima najmanje 24 prijave za seksualno uznemiravanje studentica i studenata zagrebačke Akademije dramske umjetnosti. Toliko ih je podneseno kroz protekli tjedan protiv petero zaposlenih nastavnika, troje umirovljenih te jednog pokojnog profesora i dva vanjska suradnika koja više ne rade na Akademiji. Podsjetimo, nakon što se u lavini svjedočanstava o seksualnom uznemiravanju koje su učenici i studenti doživljavali ili doživljavaju od strane svojih nastavnika i profesora izrijekom spominjala i zagrebački ADU, dekanica Franka Perković Gamulin pozvala je sadašnje i bivše studente da podnesu prijave protiv seksualnih predatora čiji su bili žrtve. Iako su se među silnim svjedočanstvima na spomenutoj Facebook grupi koju su pokrenule bivše studentice glume sarajevske Akademije, spominjale i drugi fakulteti i akademije ali i srednje škole, inicijativa da se otvori mogućnost podnošenja prijava protiv seksualnih predatora, ali i seksualnih zlostavljača među prosvjetarima, za sada je došla samo s ADU-a.
Porazna je činjenica da čelne osobe niti jedne druge obrazovne institucije nisu prepoznale priliku razotkriti moguće seksualne predatore ili zlostavljače u svojim redovima, a kakvu je mogućnost otvorila afera o seksualnom zlostavljanju učenica beogradske glumačke škole Miroslava Aleksića. Slučaj se preko noći prelio na cijelu regiju i mnoge su djevojke i žene počele otkrivati kao su bile žrtve seksualnih nasilnika, posebice tijekom svog školovanja. Mnogi od počinitelja i danas rade s djecom, nastavnici su ili profesori.
Samo Akademija pokrenula postupak prijava
Inicijativa dekanice Perković Gamulin, poziv svima koji su bili žrtve seksualnog uznemiravanja ili nasilja bez obzira kada se događalo, je trenutno i jedina konkretna aktivnost iz koje se vidi namjera da se seksualne predatore, nasilnike, zlostavljače izbaci iz obrazovnog sustava.
Porazno je, dakle, da je ADU ostao usamljen u naporima da se na valu ovog još jednog u nizu tzv. hrvatskog #MeToo pokreta krene u obračun sa seksualnim predatorima i zlostavljačima i da se žrtvama omogući da ne šute i da kroz brzu reakciju sustava i penalizaciju počinitelja omogući zadovoljenje pravde.
Porazno, ali nimalo začuđujuće u društvu u kojem se organiziraju prosvjedi potpore onima koji su za seksualno uznemiravanje osumnjičeni. Jednom smo takvom bili svjedoci u nedjelju, kad je u Dubrovniku organiziran prosvjed podrške načelniku Postaje granične policije Gruda Matku Klariću, koji je optužen za navodno seksualno uznemiravanje i diskriminiranje četiri policijske službenice. Policajkama koje su prijavile svog šefa za seksualno uznemiravanje dana je istodobno poruka da im se ne vjeruje ili još gore, da je seksualna diskriminacija zapravo prihvatljivo ponašanje. Kako drukčije tumačiti poruku s jučerašnjeg prosvjednog transparenta: “Danas Matko, sutra mi”.
O tjelesnoj autonomiji učiti od vrtića
Gdje su granice i tko ih određuje, kako prepoznati da su prijeđene ili da prelazimo nečije granice, kako reagirati, kako se zaštititi – samo su neka od pitanja koja se ovih dana roje. Odgovori na njih postoje odavno i znala bi ih i mala djeca da u vrtiću, pa onda i u školi, mogu učiti kako nitko nema pravo da ih dira. Naučila bi djeca što je to tjelesna autonomija i naučili bi prepoznati da ih netko želi dirati na neprimjeren način, znali bi da o tome ne treba šutjeti. I mnogi njihovi roditelji također bi to naučili. Ali kod nas se o tome ne uči, jer se u hrvatskom obrazovnom sustavu seksualni odgoj progoni iako djecu u najranijoj dobi treba naučiti da su njihovi intimni dijelovi tijela njihovi privatni i da ih na određene načine nitko ne smije dirati. Niti njihovi roditelji.
Tjelesna autonomija je pravo svake osobe da odlučuje o onome što se događa s njezinim tijelom bez utjecaja drugih ljudi ili prisile. Poimanje koncepta pojma tjelesna autonomija posebice je važno za djecu i adolescente koji se susreću sa seksualnim potrebama, a nerijetko za njih nisu i emocionalno spremni. Djeca koja su svjesna da samo ona imaju pravo odlučivati što rade sa svojim tijelom teže će postati žrtve neke vrste seksualnog nasilja, a u slučaju nasilja lakše će prijaviti i nasilje i počinitelja.
Poimanje koncepta pojma tjelesna autonomija trebalo bi se dogoditi tijekom odrastanja, koje je zbunjujuća pojava za svakog pojedinca. Promjene se događaju na tjelesnoj i emocionalnoj razini, kod svakoga različitom brzinom i intenzitetom. Zato je bitno razumjeti promjene koje se događaju na tijelu te razumjeti svoje tjelesne i emocionalne potrebe. To nije lak zadatak. U tom zbunjenom razdoblju u kojem se tinejdžeri prvi put susreću s vlastitim seksualnim potrebama iznimno je bitno razumjeti pojam tjelesne autonomije, kako vlastite tako i tuđe.
Seksualnim obrazovanjem protiv nasilja
U prvim seksualnim iskustvima, ali i u odraslom životu, bitno je razumjeti da NE uvijek znači NE i da uvijek imamo pravo tražiti od partnera ili partnerice da prestane s dodirima (ili seksualnim odnosom) ako se ne osjećamo ugodno. U redu je reći NE čak i ako smo na prvu rekli DA. Ponekad mislimo da nešto želimo ili da smo spremni na nešto, da bismo, tek kada krenemo to raditi, shvatili da nam se to ipak ne sviđa i da nismo spremni.
Svaka osoba ima pravo razlučiti koji su joj dodiri prihvatljivi i u kojem trenutku, a koji nisu. Osvijestiti vlastitu tjelesnu autonomiju najbolja je prevencija prepoznavanja i zaustavljanja seksualnog nasilja.
Ako roditelji ne znaju što je tjelesna autonomija, ako misle da njihovo dijete ne može postati žrtva seksualnih predatora i nasilnika, neće ni biti adresa kojoj će se njihovo dijete obratiti za pomoć ako doživi seksualno uznemiravanje i nasilje.
Bitka protiv seksualnog nasilja kreće od obrazovanja, kroz koje valja učiti što je ono, kako ga prepoznati, kako se obraniti, što učiniti ako postanemo žrtve. Da bi se djecu moglo podučavati tjelesnoj autonomiji iz obrazovnog sustava valja ukloniti seksualne predatore i nasilnike. A po tom se pitanju ne čini ništa. Zato jest porazno da je u jeku afere koja je širom otvorila vrata da se prijave počinitelji seksualnog uznemiravanja i seksualnog nasilja ma gdje oni bili, tu priliku iskoristila tek jedna jedina obrazovna ustanova u zemlji, Akademija dramske umjetnosti.
Tjelesna autonomija podrijetlo vuče iz medicinske etike
Koncept tjelesne autonomije dolazi još iz drevne medicine, Hipokrat u kontekstu medicinske etike govori o tome da svako ima pravo da se njegovom tijelu ne učini ništa nažao. Kasnije tjelesna autonomija postaje bitna sastavnica ljudskih prava. No kroz povijest nisu svi imali to pravo. Nisu imali robovi, ali ni žene koje su dugo vremena bile tretirane vlasništvom muškaraca. Prvo bi bile u vlasništvu svoga oca, a zatim muža. Kao takve, žene nisu mogle odbiti seks sa svojim mužem, muž je uvijek imao pravo na njihova tijela. Danas je općeprihvaćeno da autonomiju nad vlastitim tijelom imaju sve osobe te da bi se svačija tjelesna autonomija trebala poštovati.