Nedavna naslovnica i senzacionalističi tekst u Slobodnoj Dalmaciji koji proziva mladu psihologinju zaposlenu u Centru za socijalnu skrb zbog toga što se nekad, možda, bavila prostitucijom, otvorila je raspravu u široj javnosti o seksualnom radu i njegovoj regulaciji u Hrvatskoj. Temi o kojoj se u javnom prostoru i medijima relevantno gotovo uopće ne govori. Tako je većina nedavno saznala da zakon kojim je odavanje prostituciji kod nas tretiran prekršajem propisan člankom 12. datira iz 1977. godine! Riječ je o Zakonu o prekršajima protiv javnog reda i mira. Osim toga, prostitucija se nalazi i u Kaznenom zakonu iz 2013., gdje se člankom 157. prvi put u sustav kažnjavanja uvode i korisnici usluga. Točnije, propisuju se kazne za sve koji radi zarade ili neke druge koristi drugu osobu mame, vrbuju ili potiču na pružanje spolnih usluga. Oštrije kazne unutar ovog zakona propisane su za one osobe koje upotrebljavaju silu ili u prostituciju navode i zloupotrebljavaju maloljetne osobe.
Kriminalizacija prostitucije ili prohibicijski model
Zakon koji je dakle na u Hrvatskoj na snazi otprije gotovo 45 godina naziva se i prohibicijskim jer predstavlja najkonzervativniji model kojim je prostitucija kriminalizirana. Većina zemalja u svijetu uključujući zemlje istočne Europe, Rusiju i većinu država SAD-a, ima prohibicijske zakone koji kažnjavaju većinom sve uključene. Zakonodavstvo zemalja koje imaju ovu vrstu zakona nada se da će strah od kazne odvratiti osobe od prodaje seksualnih usluga. Međutim, praksa uzastopno pokazuje kako ovakvi zakoni u tome većinom ne uspijevaju.
Često su osobe koje ulaze u seksualni rad, a najčešće je riječ o ženama, osobe iz najugroženijih društvenih skupina. Kriminalizacija seksualnog rad tako je za njih zapravo zamka jer ako osoba treba odabrati između zarade kroz seksualni rad ili nemogućnosti prehraniti sebe i obitelj, odabrat će prostituciju kao izvor novca.
Kriminalizacija prostitucije, ili prohibicijski model u svim državama pokazuje se kao zamka, jer ako ste jednom ušli u prostituciju, iz nje je teško izaći. Ako želite promijeniti posao, a kažnjeni ste zbog prostitucije, puno je teže pronaći novi posao. Također, u zemljama koje imaju prohibicijski model programi za promjenu zaposlenja seksualnih radnika često su loši i ne pružaju nikakvu vrstu potpore. Nema dokaza da kriminalizacija seksualnog rada odvraća osobe od prodaje ili kupovine seksualnih usluga, a brojni pokazatelji govore kako kriminalizacija prostituciju čini puno opasnijom. Tjera seksualne radnice u izoliranije lokacije, čini seksualni rad rizičnijim jer su seksualne radnice izložene nasilju od strane klijenta i trećih strana. U slučaju nasilja nisu u mogućnosti to nasilje prijaviti, jer su i same unaprijed zakonom kriminalizirane. Ovim prohibicijskim modelom tretiranja prostitucije seksualne radnice su izložene zlostavljanju i od strane same države. U mnogim zemljama seksualne radnice su prisiljene platiti mito ili pružiti seksualne usluge policajcima kako bi izbjegle uhićenje.
Također, kažnjavanjem seksualnih radnica žene su prisiljene nastaviti raditi kako bi otplatile kazne koje su dobile i samim time ih se ne potiče na izlazak iz seksualnog rada. Kriminalizacija seksualnog rada, s treće strane koja se tiče zdravlja, povećava rizik od izloženosti spolno prenosivim bolestima jer je dostupnost zdravstvenoj skrbi često nedostupna. Kriminalizacija potiče stigmatizaciju seksualnih radnika kao kriminalno devijantnih osoba što može utjecati na njihovo mentalno zdravlje, društvene veze i integraciju u zajednicu.
Djelomična kriminalizacija ili abolicionistički model
Drugi pristup reguliranju seksualnog rada je djelomična kriminalizacija, gdje su kupovanje i prodaja seksa legalni, ali su okolne aktivnosti poput držanja bordela ili organizirana prostitucija na ulici zabranjeni. Taj model naziva se i abolicionistički. Ovakvi zakoni poručuju da nam zapravo ne smeta prostitucija dok god se ona odvija iza zatvorenih vrata. Na snazi su u Velikoj Britaniji, Portugalu, Španjolskoj, Češkoj, Poljskoj, Italiji i nekim drugim zemljama.
Postoji nekoliko pokazatelja zašto ovaj zakon također nije dobar jer niti smanjuje obime prostitucije, niti pruža sigurnost osobama koje se bave seksuialnim radom. Ono što se pokazuje najvećim problemom abolicionističkog modela je upravo sigurnost. Ovim zakonom držanje bordela je kažnjivo, a definirano je kao dvoje ili više seksualnih radnika ili radnica koje rade zajedno. U državama u kojima je ovaj zakon na snazi seksualne radnice većinom rade same, što ih čini izrazito ranjivim od nasilnih počinitelja. Prevedeno to znači da ako dvije žene rade zajedno u stanu ne mogu prijaviti nasilnog klijenta jer riskiraju kaznu. Mogu birati raditi skupa radi obostrane sigurnosti, ali biti zbog toga kažnjene, ili raditi same što znači da nemaju nikoga tko će na vrijeme pozvati pomoć ako je neki od klijenata nasilan. Ili da je netko od klijenata prenositelj neke od spolno prenosivih infekcija. Zabrana ulične prostitucije također nanosi više štete nego što je sprječava. Kako bi izbjegli uhićenje seksualni radnici rade sami ili na izoliranim mjestima gdje su osjetljivi na napade pa su u zemljama s ovim zakonima seksualne radnice česte mete ubojicama.
Nordijski model
Treći pristup, koji se često gleda kao ispravnijim od prva dva navedena pristupa je ne kažnjavanje seksualnih radnica, već kažnjavanje njihovih klijenata. Prostitucija je legalna, ali regulirana. Ovaj model u kojem se kriminalizira kupac seksualnih usluga naziva se nordijski model, ponekad i švedski model i često se predstavlja kao dobar model. Iza njega stoji ideja maknuti teret kažnjavanja sa seksualnih radnika i radnica jer u prostituciji najčešće završe osobe iz već ranjivih i marginaliziranih skupina. Cilj ovog modela je kažnjavanjem stati na kraj potražnji, što znači kazniti kupce seksualnih usluga.
I ovaj model također pokazuje dosta problema. Kao što prohibicijskim modelom kazne nisu uplašile osobe da potraže zaradu kroz seksualni rad, kazne ne plaše puno ni osobe koje žele kupiti seksualne usluge. Kažnjavanje klijenata neće poboljšati uvjete života koji osobe tjeraju u prostituciju, a jedino u čemu je ovaj model uspješniji je činjenica da otežava prostituciju. Međutim otežati prostituciju nije isto što i smanjiti je i učiniti sigurnijom za seksualne radnike. To često rezultira time da su seksualni radnici primorani sniziti cijene kako bi privukli klijente koji se možda zbog kažnjavanja na to teže odlučuju. Ili su primorani potražiti pomoć od treće strane, svodnika, što otvara veći prostor za zlostavljanje seksualnih radnica i od treće strane. Ako se sekuslani radnici ipak ne odluče za pomoć svodnika, kako bi zaštitili svoje klijente, opet su primorani pribjeći skrivenim mjestima na kojima su izloženiji opasnostima. Seksualne radnice koje rade na ulici su primorane brže procijeniti klijenta i otići s njim kako ga ne bi izložile kaznama. Brza procjena klijenta može dovesti do potencijalnog pristanka sa sumnjivim, pijanim ili nasilnim klijentom. Kažnjavanje klijenata također pridonosi čuvanju anonimnosti osobe koja kupuje seks, na primjer osobe koje rade od doma ne će više moći tražiti podatke o klijentu što ih u slučaju seksualnog nasilja ostavlja bez mogućnosti prijave osobe imenom i prezimenom.
Potpuna legalizacija
Četvrta opcija je potpuna legalizacija seksualnog rada koja omogućuje da se on zakonski uredi i regulira. Taj se pristup također može prezentirati kao jedan od boljih modela, a koriste ga Njemačka, Nizozemska, Austrija, Švicarska, Grčka, Mađarska, Latvija, Turska i Nevada u SAD-u. Međutim, model legalizacije prostitucije nije se pokazao dobrim po pitanju ljudskih prava. Kada prostituciju kontrolira država seks se može prodavati pod određenim uvjetima, a seksualni radnici moraju se pridržavati određenih ograničenja. To nam može zvučati dobro, jer prvo na što pomislimo je da seksualni radnici imaju osigurna zdravstvene usluge. Međutim, uredbe i propisi na papiru najčešće i djeluju dobro sve dok se u praksi ponovno ne počne stvarati raslojavanje. Bogati i moćni vlasnici javnih kuća regulative lakše ispune, dok seksualnim radnicama i radnicima najčešće različite uredbe ne dopuštaju direktan rad već su primorani raditi za treću stranu koja na njima zarađuje. Također, rad izvan propisanih zakona i regulativa je kriminaliziran, što u ovom sustavu opet pogađa najugroženije skupine koje su prisiljene raditi ilegalno i izložene su svim opasnostima kriminalizacije.
Brojčani pokazatelji Njemačke govore da i dalje velik broj seksualnih radnika i radnica nije registriran, odnosno, da i dalje seksualne usluge prodaju ilegalno. Također, većina seksualnih radnica koje rade u njemačkim javnim kućama dolaze iz inozemstva, eksploatirane su i nemaju mogućnost izlaska iz seksualnog rada.
O tome je još 2013. pisao Der Spiegel u velikom novinskom istraživanju o uvjetima rada u njemačkim legalnim javnim kućama gdje su seksualne radnice i dalje radile u uvjetima seksualnog ropstva, bez prava na odlučivanje s koliko klijenata, kada i na koji način će pristati na seksualne usluge. Legalna prostitucija tako u konačnici više pogoduje vlasnicima javnih kuća i podovoditeljima nego što štiti seksualne radnice.
Dekriminalizacija
Peta opcija, koja je na snazi jedino na Novom Zelandu i nekim dijelovima Australije, je dekriminalizacija seksualnog rada. Ključno je znati da dekriminalizacija i legalizacija nisu isto. Dekriminalizacija znači ukidanje zakona koji kazneno ciljaju seksualnu industriju. Kod dekriminalizacije nije potrebno donositi nove uredbe zakona kao kod legalizacije, već se seksualni rad tretira slično kao i svaka druga vrsta zaposlenja. Potpuna dekriminalizacija sporazumnog seksualnog rada za odrasle najčešće je podržana i od strane seksualnih radnica, a podržavaju je i neke ljudskopravaške organizacije poput Human Rights Watch koja istražuje, prati i izvještava o povredama ljudskih prava diljem svijeta.
U obrazloženju zašto se kao ljudskopravaške organizacije opredjeljuju za dekriminalizaciju one navode: “Kriminaliziranje odraslog, dobrovoljnog i sporazumnog seksa – uključujući komercijalnu razmjenu seksualnih usluga je nespojivo s ljudskim pravom na osobnu autonomiju i privatnost. Vlade ne bi trebala odraslim osobama s pristankom govoriti s kim mogu imati seksualne odnose i pod kojim uvjetima. Kriminalizacija izlaže seksualne radnike zlostavljanju i iskorištavanju od strane službenika za provođenje zakona, poput policajaca. Kriminalizacija dosljedno podriva sposobnost seksualnih radnica da traže pravdu za zločine koji su učinjeni protiv njih. Dekriminalizacija seksualnog rada maksimizira pravnu zaštitu seksualnih radnika i njihovu sposobnost da ostvaruju druga ključna prava, uključujući pravosuđe i zdravstvenu zaštitu. Zakonsko priznavanje zanimanja seksualnih radnika i radnica maksimizira njihovu zaštitu, dostojanstvo i jednakost. Ovo je važan korak prema destigmatizaciji seksualnog rada. Seksualni rad je sporazumna razmjena seksa između odraslih. Trgovina ljudima i seksualno iskorištavanje djece zasebna su pitanja. Oboje su ozbiljna kršenja ljudskih prava i zločini i uvijek ih treba istražiti i procesuirati. Zakoni koji jasno razlikuju seksualni rad od zločina poput trgovine ljudima i seksualnog iskorištavanja djece pomažu u zaštiti i seksualnih radnica i žrtava kriminala. Seksualne radnice mogu biti u poziciji imati važne informacije o zločinima, poput trgovine ljudima i seksualnog iskorištavanja djece, ali osim ako se posao koji sami obavljaju ne tretira kao kriminal, vjerojatno se neće osjećati sigurno prijaviti te podatke policiji.”
Na Novom Zelandu su prostitucije, vođenje bordela, zarada od tuđe prostitucije i prostitucija na ulici legalni i postoje od stupanja na snagu Zakona o reformi prostitucije 2003. godine. Prisila seksualnih radnika je nezakonita. Na Novom Zelandu osobe mogu raditi zajedno radi sigurnosti, a poslodavci seksualnih radnica i radnika su odgovorni državi. Seksualni radnici mogu odbiti klijenta iz bilo kojeg razloga te zdravstveno su osigurani. Prema izvješću Povjerenstva za reviziju zakona o prostituciji zbog dekriminalizacije prostitucije nije došlo do povećanja broja seksualnih radnika i radnica, međutim, mnogi se uvjeti njihova rada nisu promijenili. Nasilje i stigma s kojim se susreću ostala je ista. Ipak, u velikoj su mjeri bile spremnije prijaviti zločine protiv njih nego što su to bile prije. Najveći plus koji navode same seksualne radnice i radnici je taj da se i oni sami zalažu za ovaj zakonski oblik.
Koji zakonski oblik odabrati
Iako po pitanju svakog od navedenih zakonskih modela postoje pobornici i protivnici, možemo se složiti da su neki zakonski modeli bolji po pitanju sigurnosti i prava seksualnih radnica i radnika. U seksualnom radu najčešće završe osobe iz najugroženijih društvenih skupina i u velikoj većini seksualnog rada uključeno je nasilje i iskorištavanje, međutim postoje i seksualni radnici i radnice koje su svojevoljno odlučile baviti se seksualnim radom. Moraliziranje seksualnog rada ne pomaže stvarnoj situaciji u kojoj se osobe koje su u seksualnom radu nalaze. Kako mi osobno gledamo na seksualni rad je nebitno, cilj zakona je osigurati svim osobama pravo na sigurnost te poštivanje njihovih prava i sloboda, pa bi se zakoni koji seksualni rad uređuju time trebali i rukovoditi.