Na prijemnom ispitu na Akademiji djevojke su se morale skinuti u donje rublje dok ih je profesor dodirivao štapom i rukama po leđima, nogama, vratu i ramenima. Jedna od njih, koja je svoju priču podijelila na facebook stranici Nisam tražila, kaže da je osjećala kako to nije u redu, ali je silno htjela upisati glumu i baviti se poslom o kojem mašta od djetinjstva. Kasnije je doznala da taj profesor godinama neprimjereno dodiruje studentice, da se o tome godinama priča, ali nitko ništa ne poduzima. Sve su trpjele da bi ostale na akademiji.
U jednom drugom postu djevojka piše da ju je, kao šesnaestogodišnjakinju, napastovao očuh, ali joj majka nije vjerovala. Treći, trinaesti, tristoti post… svi su prepuni uglavnom anonimnih svjedočanstava žena o tome kakvo su seksualno uznemiravanje i nasilje trpjele, najčešće u svojim pubertetskim godinama, a sve to da bi završile školu, ostale na akademiji ili zadržale radno mjesto.
20 prijava protiv profesora na zagrebačkoj Akademiji
Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu je prije tri dana pozvala sve sadašnje i bivše studentice sa sličnim iskustvima seksualnog uznemiravanja ili zlostavljanja da im se jave. Dekanica Franka Perković Gamulin javno govori kako je iznenađena i šokirana spoznajom da se tako nešto uopće događa u instituciji kojoj je na čelu. Oformila je i radnu skupinu koja se bavi s već dvadesetak prijava protiv profesora i jednog vanjskog suradnika, koliko ih se skupilo u samo dva dana.
“U ponedjeljak planiramo skupiti sve pristigle prijave, i one potpisane i one anonimne, i pokrenuti procedure. Komentirat ćemo ih s kolegama iz Ureda pravobraniteljice za ravnopravnost spolova i onda unutar Akademije, gdje je moguće i gdje treba, pokrenuti disciplinske postupke, a kompletne materijale ćemo dostaviti i Državnom odvjetništvu”, najavila je u petak dekanica Franka Perković.
Žene koje prijave su heroine
Kako to da se svi šokiraju kad neki slučaj dospije u javnost? Podsjetimo, jednako je seksualnim zlostavljanjem u HUP-u bila šokirana i sada već bivša predsjednica HUP-a Gordana Deranja kad je tadašnjeg zamjenika glavnog direktora Bernarda Jakelića više od deset zaposlenica prijavilo za seksualno uznemiravanje na radnom mjestu. Kad je pukla afera moglo se čuti kako se po HUP-ovim hodnicima godinama govorkako kako Jakelić seksualno uznemirava zaposlenice. Prijave koje su hrabre zaposlenice HUP-a podnjele protiv Jakelića jesu na sudu, ali sama organizacija je na slučaj odreagirala po obrascu zaštite ‘svog čovjeka’. Jakelić nije suspendiran, nije dobio izvanredni otkaz, nego se išlo na sporazumni i to s otpremninom.
Zanimljivo je da su u oba ta medijski eksponirana slučaja na čelu organizacija u kojima se zlostavljanje događalo bile i jesu žene u koje žrtve očito nisu imale dovoljno povjerenja da im se obrate za pomoć nego su trpjele i gutale dok im nije prekipjelo ili ih nije ohrabrio neki vanjski poticaj, kao što je zagrebačke glumice ohrabrio slučaj seksualnog zlostavljanja u beogradskoj glumačkoj školi.
Većina odustaje prijaviti zbog dugih sudskih postupaka
Seksualno uznemiravanje svakodnevica je brojnih djevojčica, djevojaka i žena kako u Hrvatskoj, tako i u cijeloj regiji. Ponekad preraste u seksualno zlostavljanje, ponekad i u seksualno nasilje. A žrtve najčešće šute. Pitanje koje se ovih dana najčešće čuje jest: zašto su šutjele toliko dugo? Ili, zašto su uopće šutjele? Što su čekale do sada?
“Iskustvo nam pokazuje da su sudski postupci iz problematike seksualnog nasilja i dalje dugotrajni. Kad žrtve shvate koliko će sve to skupa trajati često odustaju od prijave. Mi u Hrvatskoj imamo problem s dugotrajnošću sudskih postupaka“, kaže Anamaria Drožđan-Kranjčec iz Ženske sobe, centra za žrtve seksualnog nasilja, koji je proteklih dana zatrpan pozivima.
Problem predugog trajanja sudskih postupaka dopro je i do vladajućih, pa je ministar pravosuđa Ivan Malenica prije jučerašnje sjednice Vlade najavio još jednu izmjenu Kaznenog zakona kako bi se i spolno uznemiravanje gonilo po službenoj dužnosti. Naime, sada se tako tretira samo seksualno nasilje. Isto je tako najavio i ograničavanje trajanja sudskih postupaka po takvim predmetima jer je do sada nerijetko slučaj da postupak traje znatno duže nego što na kraju bude izrečena kazna i za najteže oblike seksualnog nasilja, a žrtva se svih tih godina dodatno viktimizira.
Izmjene Kaznenog zakona i s produženjem roka prijava
Višnja Ljubičić, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, na televiziji N1 potvrdila je izjavu ministra Malenice o izmjeni zakona čiji će naglasak biti na pokretanju postupka po službenoj dužnosti u slučajevima spolnog uznemiravanja kao i bitno produženje roka za pokretanje takvih postupaka, koji je sada samo tri mjeseca, nakon čega djelo odlazi u zastaru. Višnja Ljubičić izjavila je da bi se taj rok mogao produžiti i do deset godina jer je dokazano da žrtvama treba vremena kako bi skupile hrabrost i prijavile zlostavljanje.
“Samo izmjena zakona nije uvijek rješenje. Treba raditi i na provedbi i na primjeni zakona, pri čemu je nužno mijenjanje sudske prakse”, odgovara na te najave Anamaria Drožđan-Kranjčec, inače pravnica po struci. Iz dugogodišnjeg iskustva rada sa žrtvama naučila je da se zakoni i stvarnost često ne podudaraju. Primjerice, zakon žrtvama jamči brojna prava, kao što je svjedočenje putem video linka kako se ne bi morale uživo sresti sa zlostavljačem, no u stvarnosti ispadne da je to nemoguće ostvariti u svim sudovima jer neki nemaju opremu, drugima je u kvaru, treći imaju opremu ali ne i osobu koja njome zna rukovati…
Gdje dobiti pomoć i podršku?
Kazneni zakon RH u glavi 16. definira nekoliko vrsta kaznenih djela protiv spolne slobode: silovanje, bludne radnje, spolno uznemiravanje i prostituciju, dok u glavi 17. definira spolno zlostavljanje I iskorištavanje djeteta. Svaka žrtva bilo kojeg takvog djela može zatražiti pomoć Mreže podrške za žrtve i svjedoke kaznenih djela gdje će dobiti podršku, savjete, psihološku I praktičnu pomoć, pratnju do policije, državnog odvjetništva, na sud… Udruge civilnog društva nude čitav spektar pomoći, samo je treba zatražiti.
I sad se vraćamo na početak priče i najčešće pitanje: zašto su te djevojke, koje sada pišu svoja svjedočanstva i podnose prijave komisiji Akademije, do sada šutjele?
“Problem je u stavovima i razmišljanjima. Žrtve često ne znaju što napraviti kad dožive seksualno zlostavljanje, ne znaju kome se obratiti, ne znaju tko je osoba od povjerenja koja će ih saslušati i pomoći im. Zato radimo na edukacijama jer je prevencija temelj sprečavanja nasilja. Tijekom provedbe našeg SNEP programa u srednjim školama shvatili smo da s mladima treba raditi, a program sada širimo i na osnovne škole”, kaže Anamaria Drožđan-Kranjčec.
Iskustvo iz hrvatskih sudnica govori da nije nemoguće dokazati i one slučajeve seksualnog nasilja koje se dogodilo prije nekog vremena, pa čak i prije nekoliko godina, te da sve ovisi o iskazima žrtve ili žrtava, svjedoka, rodbine, prijatelja, počinitelja. Najvažnija je poruka da o tome ne treba šutjeti. Sustav je u načelu dobro zamišljen, samo ga treba natjerati da proradi te da bude brži i efikasniji.