Pjevačice: Robinja sam tvoja, ubij me, robinja sam tvoja, volim te; Ja bih opet bila tepih po kome ti gaziš; Udari me jako da me zaboli; Za moje dobro gazi me, ne daj da život mazi me; Možeš da me miluješ, možeš da me siluješ, možeš da me ubiješ, svejedno je; Od modrica tvojih plava sam ja, plava ko oči u gusara; Gazi, gazi, gazi me tu pred svima jer gde ima krvi tu i ljubavi ima.
Pjevači: I ako treba ja, ja, ubit ću te ja, ubit ću te dušo, neka celo selo zna; Ja joj zviznem nogom par šamara i onda ona prestane da smara; Veruj mi strašno sam patio sve dok sam tebe mlatio.
I tako dalje, i tako dalje. Uglazbljeni stihovi s ovakvim porukama trešte sa zvučnika po narodnjačkim klubovima, na koncertima hiphopera, ali i rockera i “zabavnjaka”, a ekipa oduševljeno skače i veseli se.
Ovaj je video prikupljenih inserata stihova koji govore o prihvaćanju nasilničkog ponašanja prema ženama iz brojnih je pjesama srpskih, hrvatskih, bosanskohercegovačkih i slovenskih izvođača napravila Ana Ninković, diplomantkinja beogradskog Fakulteta dramskih umjetnosti kao svoj ispitni rad i nazvala ga: “Nasilje nad ženama u domaćim pjesmama”. Video je objavila na YouTubeu i on se posljednjih dana munjevito širi ostalim društvenim mrežama. Izazvao je brojne reakcije. Najčešće su “hvala ti”, “čestitam”, “nisam bila/bio svjestan koliko je toga”, “poruka je strašna”, “to je promocija nasilja”…
ANA NINKOVIĆ: Nasilje se romantizira i promovira
Što je mladu beogradsku dramaturginju potaknulo da upravo ovu tematiku obradi u svom diplomskom radu?
“Te teme su svuda oko mene. Patrijarhat je strašno jak i nije pobijeđen. Štoviše, institucionaliziran je kao i nasilje nad ženama. Kroz popularizaciju takve muzike nasilje se relativizira, romantizira i nerijetko promovira. Drago mi je da je moj video izazvao brojne reakcije, a najveći mi je kompliment kad netko napiše ‘hvala ti’. Veseli me i što su neki prosvjetni radnici i profesori na fakultetu najavili da će moj video puštati djeci i studentima i koristiti ga u nastavi kako bi im ukazali na ovu problematiku”, ispričala nam je Ana Ninković.
U svom radu ‘Nasilje nad ženama u domaćim pjesmama’, za koji je izabrala 36 pjesama objavljenih od 1981. do 2020. godine, napisala je kako joj je cilj bio napraviti pregled regionalnih pjesama u čijim tekstovima dominiraju motivi ženskog poniženja kao ultimativnog dokaza ljubavi prema partneru.
Ana Ninković
Za prateći tekst koristila je, među ostalima, i podatke Autonomnog ženskog centra Beograd koji pruža podršku i pomoć žrtvama nasilja. Odgovor na pitanje što takvi tekstovi govore o društvu dala nam je Sanja Pavlović, zadužena za odnose s javnošću u AŽC-u.
Cajke kao patrijarhalni narativ jer žena treba trpjeti
“U ratu i nakon njega su se političke elite trudile navesti ljude da skrenu pažnju sa egzistencijalnih problema pa su potaknule hiperprodukciju šund muzike i drugih sličnih vidova zabave. To je povuklo patrijarhalni narativ, ojačale su ideje patrijarhalnih uloga žena i muškaraca pa sada dobivamo poruke da ona treba trpjeti, a on nosi na svojim leđima obitelj i državu. Nije problematičan samo narodnjački žanr, i hiphoperi šalju slične poruke u kojima ženama grade i nameću ulogu žrtve, tretiraju žene kao niža bića”, kaže Sanja Pavlović.
Utječe li takva glazba i takvi stihovi na one koji je slušaju? Pobornici narodnjaka i klubova u kojima se puštaju vatreno će braniti svoj muzički ukus i tvrditi kako ih sigurno tekst pjesme neće potaknuti da postanu žrtva ili nasilnik.
“Muzika, književnost, filmovi, serije… šalju iste poruke i to mora imati posljedice. Mogu razumjeti da mlade djevojke pjevuckaju takve pjesme i ne vide sebe u ulozi žrtve, ali im upravo takve poruke stižu i kroz sve druge medije. Pjevačice su svedene na tijelo koje postoji za zadovoljstvo muškarca. Mašinerija forsira proizvodnju takvih sadržaja, ulaže se veliki kapital u njihovu promociju preko medija, društvenih mreža, influencera… Vlasti odgovara da ima što manje kritičkog mišljenja i što više zabave koja skreće pažnju sa egzistencijalnih pitanja”, zaključila je Sanja Pavlović.
Slika robinje u pjesmama otrov za mlade djevojke
I naše sugovornice iz Hrvatske slično ocjenjuju društvenu svijest u našoj zemlji, gdje su cajke, uglavnom s istoka, jako popularne i imaju puno obožavatelja, posebno u mlađoj i srednjoj generaciji.
Poznata aktivistkinja Sanja Sarnavka tekstove narodnjaka ocjenjuje kao brutalnu verziju popularnih pjesmuljaka hrvatske scene zabavne glazbe.
“Pri izradi kurikuluma modula o rodnoj ravnopravnosti analizirala sam nekoliko tekstova pjesama Jelene Rozge koje djevojčice i djevojke pjevuše svakodnevno ne razmišljajući kakvu poruku se njima šalje. Nedavno sam bračnom paru Huljić rekla da bi bilo divno kad bi uspjeli stvoriti hit poput I will Survive (prva koja mi je kao himna otpora pala napamet) i konačno jednom pjesmom osnažiti mlade žene da ne moljakaju ljubav, ne nude se kao torte, ne očajavaju jer ih on ostavlja…Pjesme imaju veći utjecaj nego sto sati predavanja jer, kad se pjevaju iz gušta, ponesu nas, osnažuju i čine moćnima. A ovo što pjevaju žene koje na tome zgrću veliki novac, otrov je koji mladim djevojkama nudi sliku žena robinja, žrtava koje uživaju u nasilju koje se nad njima čini, nude užas koji nasilje čini normalnim i štoviše poželjnim. Ceca je, recimo, zgrnula milijune, okružena je tjelohraniteljima, djeluje opako moćno, a onda curice slušaju njene pjesme koje im govore da budu podložne, da se nude nasilnicima, da budu stvari kojima će se muškarci poigravati. Pjesmama, bajkama, pričama… mi saznajemo o svijetu kakav se želi, kojemu se teži, a da toga nismo ni svjesne. Bolesno”, zgranuta je Sarnavka.
U ovoj je njezinoj reakciji ujedno i odgovor svim zagovarateljima tekstova obrađenih u videu koji ih “neće navesti da postanu žrtve ili nasilnici”. Svjesno ne, a podsvjesno? Većinu neće pretvoriti niti u žrtvu niti u nasilnika, ali će im usaditi i poruku kako to nije strašno.
MARINELLA MATEJČIĆ: Kultura nasilja i podređivanja žena izjednačena s romantikom
Problematiku je odlično elaborirala Marinella Matejčić iz riječke udruge Pariter: “Popularna kultura je mjesto gdje upisujemo društvene vrijednosti: obrađuju se teme od društvenog interesa, apostrofira se važno, producira se novi sadržaj… U tom kontekstu nesporno je da je i glazba, kao dio popularne kulture, ogledalo društva. Kompilacija Ane Nikolić je gusti prikaz normalizacije nasilja kojeg živimo i to kroz leću glazbenog stvaralaštva na području Balkana kroz razdoblje od nekoliko desetljeća. Ta kompilacija ukazuje na više problema: autodegradaciju pjevačica koje kroz vlastiti narativ pozivaju na nasilje nad samima sobom (jer su odgajane u kulturi nasilja i nasilje se izjednačuje sa žarkom, romantičnom i neograničenom ljubavi), prijetnje nasiljem kao dokazom ranije spomenute ljubavi, prijetnje silovanjem ukotvljene u narativ o ljepoti, mladosti i ženskoj dužnosti da udovolji muškarcima, prijetnje ubojstvom radi ženskog ispoljavanja slobodne volje.
Riječi pjesme ‘Ubiću te’, koja laganim, poskočnim tonovima poziva ljude na zabavu i opuštanje, zapravo prikazuje krunu normalizacije nasilja, uronjenosti u nasilje, ali daje i obol negativnim medijskim praksama izvještavanja o ubojstvima, gdje nerijetko u napisima o ubojstvima žena, odnosno femicidu, čitamo kako je muškarac ženu ‘previše volio’ – i zatim ubio”, kaže Marinela Matejčić. I ona se slaže da su tekstovi odraz društva koje romantizira nasilje te upozorava da glazba, kao i ostale vrste umjetnosti, zbog velikog obrazovnog potencijala onima koji je proizvode daje odgovornost da osjetljivim temama pristupe s poštovanjem. No, smatra da je odgovornost i na konzumentima da pripaze što će slušati i kome će dopustiti da utječe na njihovo poimanje ljubavi.
Širenje mržnje nosi i zakonsku odgovornost
Među svim našim sugovornicama možda je najradikalnija poznata feministkinja Rada Borić koja kaže kako bi neki tekstopisci, ali i oni koji su im odobrili tekstove, mogli i morali biti odgovorni po nekoliko zakonskih osnova – za širenje netrpeljivosti, mržnje i rodno uvjetovanog nasilja. Uostalom, Europski je parlament u rujnu prošle godine usvojio rezoluciju kojom je rodno uvjetovano nasilje uvršteno u popis najtežih kaznenih djela, kao što je i terorizam.
“Ne zazivam pritom neku komisiju za šund, ali se pitam nije li dio tih tekstova koji ženama ‘ iz ženske perspektive’ ‘stavlja u usta’ želju za ponižavanjem i nasiljem zabrinjavajuće perpetuiranje viđenja žena iz ‘muške perspektive’, što može biti opasno i po živote žena, a šteti i muškarcima. Tko uopće odlučuje da se takvi tekstovi sviđaju slušateljicama i da to ‘publika traži’? Na osnovu kojih ‘istraživanja’ su spoznali da žele biti silovane ili ubijene ili biti pune modrica, te takve ‘uratke’ odobravaju i publiciraju?”, pita se Rada Borić.
Odgovore na njezina pitanja dali su brojni komentatori ispod videa Ane Ninković kojima je njezin rad antologija nasilja nad ženama. “To je nama naš patrijarhat dao”, kaže jedan. Drugome je to “toksična mizoginija da bi se zaradilo od emotivno nezrelih, u patrijarhalnosti grcajućih masa”. Više ih je dijagnosticiralo da je motiv za lansiranje takvih tekstova dehumanizacija i regrutacija glasačkog tijela. Opći je zaključak da je to sve poražavajuće jer relativizira nasilje.
Jedan od albuma s pjesmama koje promoviraju toksičnu mizoginiju i relativiziraju nasilje zove se “Balade”.