„Mi smo prva generacija koja je počela javno govoriti da smo žrtve silovanja i kako se nosimo s tim iskustvom te borimo vratiti svoje živote. Sve dok se ne krene javno govoriti njegujemo kulturu silovanja. Prelomilo se na mojoj generaciji, mi smo počeli i to više nitko neće zaustaviti “, rekla je Danijela Štajnfeld nakon projekcije njezina dokumentarnog prvijenca „Zacijeli me“ (Hold Me Right), koji je u regionalnoj konkurenciji prikazan sinoć na Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma ZagrebDox.
Devet intimnih svjedočanstava žrtava silovanja, među kojima i njezino, ali i ispovijesti nekolicine silovatelja, seksualnih nasilnika i pedofila što se inače u ovoj tematici jako rijetko, gotovo nikada nema prilike čuti i vidjeti – koloplet je filma ‘Zacijeli me’, koji vrlo plastično razotkriva svu kompleksnost seksualnog zlostavljanja. Posljedice koje ono ostavlja na žrtve na fizičkoj, psihičkoj i ekonomskoj razini i što žrtve sve prolaze na putu da se oporave kako bi mogle nastaviti živjeti.
Više nisam osoba koja sam bila
Upravo kroz osobnu ispovijest Štajnfeld je uspjela sjajno opisati i taj trenutak kada se nakon seksualnog napada život zaustavi, sve se promijeni, kemija mozga više nije ista i osoba nije više ona koja je bila. U svom je video dnevniku zabilježila dan poslije, pokušaj da potisne što se dogodilo, da je ista ona osoba puna života i blistave budućnosti. Da seksualni napad koji je doživjela, bilo je to prije pet godina od strane starijeg kolege glumca, neće biti događaj koji bi joj mogao promijeniti život. A upravo se to dogodilo, par mjeseci kasnije napušta Srbiju da bi se pokušala skrasiti u Americi u kojoj nikoga nije poznavala.
Film počinje današnjicom, onim jednim od najtežih trenutaka kada treba svojim najbližima reći što se dogodilo. Ona je to učinila četiri godine nakon silovanja, telefonom roditeljima, u trenutku kad je već bila na putu da ponovo posloži život i to upravo zahvaljujući filmu kojega je privodila kraju, točnije ljudima čije je ispovijesti slušala diljem Amerike, a koje će i na ovim prostorima postati javna stvar. Nužnost da bi žrtve uopće krenule na put zalječenja rana koje su toliko velike da jedan flaster, kako je to slikovito opisala žrtva seksualnog zlostavljanja u braku, nije dovoljan.
Kako reći najbližima
Nema dobrog ili lošeg načina kojim će se najbližima reći što se dogodilo, rekla je policajka koju je silovao njezin nadređeni u policijskoj postaji, nakon čega joj je zajednica okrenula leđa braneći silovatelja, a život je vratila zahvaljujući golemoj podršci supruga, kasnije i sinova. Mladić, tada još tinejdžer, koji je silovan na jednoj zabavi od strane muškarca kojega niti poznaje, niti ga je uspio vidjeti, svom je ocu događaj povjerio puno kasnije, kad je shvatio da ga od samoubilačkih misli i samoozljeđivanja može spasiti govorenje što mu se dogodilo. Mladi marinac je također život spasio tek nakon što je odlučio progovoriti o brutalnom i vrlo često grupnom silovanju koji je mjesecima trpio u vojsci. Svi oni pričaju kako im je seksualni napad potpuno promijenio života i niti jedna od tih priča nije manje važna, manje bitna. Najteže je izreći prvi puta, jer je kod svih žrtava, bez obzira tko su, prisutna krivnja da su se našli u krivo vrijeme na krivom mjestu, da su bili s krivom osobom, da su se krivo ponašali – da su oni krivi što im se to dogodilo. Zato žrtve šute.
Poprimam li osobine seksualnih napasnika
Danijela Štajnfeld je u svom filmu izvanredno uspjela prikazati i niz onih finih segmenata ove vrlo kompleksne priče, koji naoko izgledaju potpuno nebitni, a zapravo postaju obrasci ponašanja i žrtava i počinitelja. Primjerice, jako se rijetko govori o tome kako žrtve seksualnog nasilja počinju puno češće nego su to činile ranije mijenjati partnere, pa ih zajednica proglašava promiskuitetnim osobama. Dobiju etiketu koja ih još više stigmatizira u području seksualnosti, a što je zapravo samo posljedica traume koju su proživjeli. Sugovornici u filmu opisuju i te situacije kako im se promijenila osobnost, navike, ponašanja. Nije zaobišla činjenicu kako su si mnoge žrtve silovanja, i žene i muškarci, i stari i mladi i djeca, svoj život oduzeli. A silovatelji su bračni drugovi, prijatelji, kolege s posla, šefovi…
Nadalje, Štajnfeld je u svom filmu uspjela progovoriti o nečemu o čemu se, barem ne na našim prostorima, uopće ne govori. Kroz ispovijest osuđenog pedofila koji je seksualno zlostavljao svoju susjedu u dobi od šest do osam godina, otkrivamo kako je i sam bio žrtva pedofila. Svog odraslog susjeda koji ga je zlostavljao kad je bio u dobi od šest do osam godina. A sve se događa u zajednici uzornih obiteljskih ljudi. Da, žrtve pedofila imaju pedofilske misli, neki ih realiziraju, neki ne. Ako o tome ne govore, taje da su u djetinjstvu bili žrtve pedofila, velika je vjerojatnost da će pronaći svoju žrtvu u nekom, najčešće, sebi bliskom djetetu iz kruga obitelji ili susjedstva. Kako je i sam osuđeni pedofil u filmu rekao: „Ne treba se bojati stranaca. Treba se bojati ljudi koje poznajemo, koji su oko nas, a ne znamo što im se u djetinjstvu događalo.“
Ispovijesti više od 40 žrtava
Film Danijele Štajnfeld završava u optimističnom ozračju. Uspjela je pokazati koji je izlaz iz tog začaranog kruga ravnodušnosti zajednice prema silovanju i zaštite silovatelja, a što je prisutno u svakom društvu. Treba ohrabrivati žrtve da govore. Kad je krenula realizirati dokumentarac u kojem će kroz ispovijesti žrtava silovanja pokušati ispričati što se to događa nakon seksualnog napada, kako to osobu promijeni, kako joj ugrozi život, a mnogi ne nađu izlaz pa dignu ruku na sebe, Danijela Štajnfeld se nadala dobiti dvije tri osobe koje će biti spremne dati intimnu ispovijest. Nakon poziva upućenog putem mreža udruga odazvalo se tristotinjak ljudi, da bi naposlijetku razgovarala s 40 žena i muškaraca. U Americi je nakon pokreta #MeToo očito porasla svjesnost kako je najvažnije javno govoriti o proživljenom iskustvu i mnogi od žrtava sugovornika danas su aktivisti u borbi protiv seksualnog nasilja i zacjeljivanju rana drugih najviše pomažu pričajući javno vlastita iskustva. Ne samo događaja, nego i cijelog procesa kroz koji su morali proći da bi ponovo uhvatili uzde vlastita života.
U okviru Zagreb Doxa film „Zacijeli me“ bit će prikazan još jednom u subotu, 19. lipnja u 15 sati u MM Centru (iza Galerije Studentskog centra u Savskoj u Zagrebu).