Teško da u Hrvatskoj postoji zajednica koja je više marginalizirana i više neshvaćena od romske zajednice. Bez obzira što su jedna od brojnijih nacionalnih manjina, procjenjuje se da u zemlji živi između 20 i 30 tisuća Roma još uvijek ih se diskriminira, odvaja od tzv. opće populacije, te većina njih živi u uvjetima kakve je uopće teško zamisliti u godini 2021 . Više od 90 posto Roma živi ispod granice siromaštva, a prosječan životni vijek im je tek malo više od 40 godina.
Prema Nacionalnoj strategiji za uključivanje Roma za razdoblje od 2013. do 2020. godine, Romkinje su jedna od najisključenijih skupina društva. Jedan od glavnih razloga za to je još uvijek jaka tradicionalna podjela rodnih uloga u obitelji prema kojima je ženina glavna svrha rađanje i briga za obitelj, čime je mnogim Romkinjama oduzeta bilo kakva mogućnost emancipacije. Kako onda u tako tradicionalnoj zajednici biti više od tijela za reprodukciju? O temama mjesečnice i ženskog zdravlja razgovarali smo s dvije mlade Romkinje: Anesom Šabani, 25-godišnjom primaljom iz Zagreba, i Gabrijelom Galović, 22-godišnjakinjom koja je odrasla u romskom naselju u Čakovcu, a s 15 godina ju je Centar za socijalnu skrb premjestio u Dom za djecu A. G. Matoš u Zagrebu.
O menstruaciji učimo od sestara i majki, ali ne i kako do nje dolazi
Iz njihovih odgovora na prvu se čini kako mlade Romkinje nemaju toliko različito iskustvo učenja o mjesečnici od ostalih djevojčica. I one o tome uče u školi i uz razgovore sa starijim sestrama i prijateljicama, no iz istraživanja je poznato da je u svim hrvatskim regijama romsko stanovništvo uglavnom nisko obrazovano, odnosno većina nema ni završenu osnovnu školu. U Sjevernoj Hrvatskoj, gdje živi i najveći broj romskog stanovništva, čak 30 posto Romkinja uopće nije pohađalo školu, a iako je situacija nešto povoljnija u Zagrebu, Središnjoj Hrvatskoj, Istri i Primorju, broj obrazovanih Romkinja višestruko je manji čak i od broja obrazovanih Roma. Naše sugovornice su rijetka iznimka jer su obje stekle srednjoškolsko obrazovanje, a Anesa je završila i studij radne terapije te sada studira sestrinstvo na Zdravstvenom veleučilištu.
“Djevojčice o menstruaciji većinom nauče od starijih sestara ili majki i to tek kada je dobiju., Ali ništa konkretno, kao o čemu se točno radi, zbog čega dolazi do menstruacije, što menstruacija znači za žensko tijelo i slično. O menstruaciji uče tek u školi što je po meni dosta kasno jer danas djevojčice sve ranije dobiju prvu menstruaciju, a o istoj se u školi uči tek na satovima biologije u 7. ili 8. razredu.” govori Anesa.
Gabrijela je prvu menstruaciju dobila relativno kasno, tek u 16. godini, pa kaže kako ju je bilo dosta strah svega što se tiče ove teme: “Najviše sam o tome razgovarala s prijateljicama koje su već dobile prvu menstruaciju. Kod mene je to sve nekako kasnilo pa kada smo učili o tome u školi nisam još imala menstruaciju, niti sam točno znala o čemu se radi. Djeci je to uglavnom bilo smiješno, pa sam se i ja smijala.”
O menstruaciji se u romskoj zajednici gotovo uopće ne govori, ona je još uvijek tabu tema, a posebno se skriva od muškaraca.
“Prema romskim običajima muškarci, naročito očevi, ne smiju znati da imaš mjesečnicu. To usadi veliki sram i neugodu u djevojke.” rekla je Gabrijela. Narodne priče također govore kako se žene ne smiju tuširati, prati ili bojati kosu te vježbati u danima menstruacije kako ih ne bi još više bolio trbuh. Anesa je ovdje nadodala još jednu dimenziju, a to je ona vjerska: “(…) islam (velik broj Roma u Zagrebu su muslimani) kao takav ne dozvoljava ulazak u džamiju za vrijeme mjesečnice je jer se prije svake molitve uzima abdest, odnosno peru se određeni dijelovi tijela prije ulaska u samu prostoriju za molitvu i svaka osoba koja se moli tj. klanja treba biti čista, a samim time žene nisu čiste i ne mogu obavljati dužnost prema Bogu ako nije odradila korake prije toga.”
U romskim su naseljima životni uvjeti ispod svih standarda
Stigmatizacija mjesečnice proizlazi i iz činjenice da djevojke koje menstruiraju mogu postati majke, a o spolnosti kao takvoj se također vrlo malo govori. Romkinje vrlo mlade postaju majke: u 22 posto slučajeva to je prije 19. godine života, a do 29. godine čak je 83 posto Romkinja rodilo. Za usporedbu, u općoj populaciji Hrvatske žene prvi put rađaju u prosjeku s 28 godina. Uz to je prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, stopa poroda kod Romkinja 125,66 na tisuću žena čime je čak tri puta više nego stopa cjelokupne populacije.
Gabrijela, koja je i sama majka, kaže kako žene uopće ne razgovaraju o seksualnosti: “Žene su navikle rađati puno. Ne znam rade li to svojevoljno ili ih muškarci tjeraju, no o tome se jednostavno ne govori, ne razmišljaju koliko je teško biti majka, a kontracepcija je stran pojam. Čula sam da neke to rade zbog socijalne pomoći, koja im je jedini izvor prihoda.”
Siromaštvo je u romskoj zajednici veliko, a to se ne odražava samo u niskom prosječnom prihodu, prema kojem većina romskih obitelji živi s oko 2600 kuna mjesečno, nego i u manjku infrastrukture u romskim naseljima. O ovome problemu pisao je Jutarnji list prije nekoliko godina, a Gabrijelino iskustvo života u romskom naselju je nažalost vrlo slično. Kuća u kojoj je odrasla nije imala toalet ili kupaonicu, kao ni tekuću vodu. Sve što su trebali obavljati, obavljali su vani, u šumi. Za nju je odlazak u dječji dom u Zagreb bio preporod, ponajprije zbog bijega od zlostavljanja, ali i boljih životnih uvjeta.
Do promjene samo edukacijom o reproduktivnom zdravlju
Promjene se događaju sporo, ali obje smatraju kako ipak neke stvari idu na bolje. Više djevojčica završava osnovnu školu, a udruge i aktivisti, među kojima je i Anesa, rade mnogo kako bi što više educirali Rome. Nedavno je predstavljen priručnik „Za moje zdravo odrastanje“ autorica Suzane Kunac i Franke de Syo, a Anesa je u listopadu na Kongresu mladih Romkinja i Roma održala predavanje na temu reproduktivnog zdravlja. Također navodi da se u sklopu projekta „Obrazovane Romkinje – Osnažene romske zajednice“ održavaju edukacijske radionice na kojima se dotiču ovih tema.
“Generalno gledajući Romkinje jako malo znaju o samoj mjesečnici kao i reproduktivnom zdravlju, s druge strane, s obzirom na moje iskustvo, nemaju samo Romkinje takav problem. Osobno se trudim čim više gurati edukacije o reproduktivnom zdravlju gdje god stignem ali ne samo za Romkinje nego i za Rome. Smatram da bi i djevojke, a i dečki, trebali znati puno više i razumjeti što se točno događa s njihovim tijelima. Na kraju krajeva, mjesečnica kao i trudnoća i roditeljstvo nisu samo problem žene nego i muškarca”, pojašnjava Anesa i nadodaje kako je briga za zdravlje te prevencija bolesti vrlo rijetka u romskoj zajednici čak i kada ne govorimo samo o temama reproduktivnog zdravlja. Iz njezinog iskustva većina Roma koji žive u Zagrebu imaju pristup zdravstvenoj skrbi u vidu obiteljskih liječnika, ali i specijaliziranih usluga kao što su ginekolozi i stomatolozi, no jednostavno ne odlaze na preglede osim ako se nešto ne dogodi.
Rana edukacija i podizanje svijesti, te osnaživanje Romkinja koje su višestruko diskriminirane- od strane vlastite zajednice, kao i cjelokupnog stanovništa, ključ je za ne samo podizanje njihovog životnog standarda nego i društveni napredak u cjelini. Škola i obrazovni sustav ovdje imaju iznimno važnu ulogu jer za mnoge djevojčice iz ovih zajednica to je jedini mogući izlazak iz ciklusa siromaštva.
U idućem nastavku serijala “To nisu samo oni dani u mjesecu” o iskustvu mjesečnice transrodnih i rodno nebinarnih osoba.
Prethodni članak iz serijala o menstrualnom siromaštvu beskućnica i migrantica možete pročitati OVDJE
Prvi članak iz serijala o nebrizi aktualnih politika za reproduktivno zdravlje žena i menstrualnom siromaštvu možete pročitati OVDJE
Serijal članaka “To nisu samo oni dani u mjesecu” napisan je uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije temeljem provedenog Javnog poziva za ugovaranje novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.