Da li učestalim gledanjem pornografskih filmova naš mozak stekne toleranciju pa s vremenom traži sve ekstremniji sadržaj kojim bi se potaknulo seksualno uzbuđenje? Ta je teza, naime, uvriježena i poznata pod nazivom teza progresije sadržaja. No, do nedavno nije postojalo istraživanje koje bi takvu tezu dokazalo ili opovrgnulo. Istraživanjem ove teorije počele su se baviti dvije studije i obje su pokazale da ideja stvaranja “tolerancije” na određenu vrstu pornografskog sadržaja nije točna. Prvo istraživanje provedeno je među dvije tisuće punoljetnih ispitanika koji su ocjenjivali koliko im je uzbuđujuć sadržaj 27 različitih kategorija pornografskih filmova. Ocjenjivali su pornografski materijal u rasponu od “vanilije” do “hard core-a”, odnosno od čednije pornografije do one perverznije.
Rezultati istraživanja pokazali su da su ispitanici koji su bili uzbuđeni perverznijim stvarima bili uzbuđeni svim porno kategorijama. A to nipošto nije u skladu s idejom da učestalo izlaganje pornografiji dovodi do efekta “zasićenja” te da zbog toga osoba za uzbuđenje zahtijeva sve ekstremniji sadržaj.
Drugo istraživanje je rađeno longitudinalnom metodom s 250 srednjoškolaca. Oni su pet puta bili ispitani o svojim navikama gledanja pornografskog sadržaja i to u razmacima od šest mjeseci među anketama. Rezultati istraživanja pokazali su da su navike gledanja pornografije kroz vrijeme ostale iste. Štoviše, zamijećeno je da je kod ispitanika došlo do smanjene sklonosti ekstremnijim sadržajima. To također ruši tezu progresije sadržaja, odnosno, nije dokazano da zbog dužeg gledanja pornografskog sadržaja naš mozak s vremenom traži sve ekstremnija uzbuđenja.
Istraživači oba istraživanja, Gert Martin Hald, Aleksandar štulhofer, Theis Lange, Ivan Landripet i Vesna Buško, među ostalim su ustvrdili kako gledanje perverznijeg ili ekstremnijeg pornografskog sadržaja ovisi o osobnim afinitetima ljudi, te da oni koji u tome uživaju jednako tako gledaju više različitih tipova pornografskih sadržaja.