Za Reci.hr najpoznatiji su hrvatski futuristi i pisci znanstvene fantastike dali mašti na volju te zabilježili kako vide da će nam se život promijeniti nakon pandemije koronavirusa.
Hoćemo li uspostaviti neke nove sustave, navike i tehnologije?
Hoćemo li se na posve drugačije načine odnositi jedni prema drugima pa će zavladati neka nova pravila i sve ono za što smo mislili da je neupitno više neće vrijediti?
DANIJEL BOGDANOVIĆ: VR-party u dječjoj sobi, dostavljači novi milijarderi
Četiri i pol godine kasnije pandemija je službeno završila. Sve zaštitne mjere su ukinute, „socijalna distanca“ je postao pojam koji će se spominjati samo u povijesnim knjigama, svijet je odahnuo. Teško je ne zamijetiti tišinu na ulicama remećenu ponekim automobilom, graktanjem bezbrojnih vrana na stablima i psima lutalicama koji njuškaju uglove zgrada. U jednoj od njih, na devetom katu živi četveročlana obitelj. Najmlađe trogodišnje dijete ne poznaje svijet prije pandemije. Raslo je u zatvorenome, svi prijatelji mu žive s druge strane ekrana televizora, laptopa i smartphonea.
Četrnaestogodišnjakinja je u svojoj sobi organizirala VR-party. Mirno sjedi na krevetu naslonjena na zid, a na glavi ima posebne naočale čiji joj senzori očitavaju električne frekvencije mozga tako da se svo kretanje, sav ples, razgovori, pjesma i smijeh odigravaju isključivo u digitalnom svijetu. Kad je pandemija počela, a s njom i VR-partyji, njeni školski kolege su bili jedini sudionici takvih događaja. Malo pomalo u priču su se počeli ubacivati virtualni ljudi koje su korisnici sami kreirali. Raskid veza s pravim ljudima se dogodio spontano. Nitko nije plakao. Danas se ona i svi njeni bivši prijatelji uglavnom zabavljaju s nepostojećim osobama. Njeni roditelji su uvjereni da im je kći izgubila nevinost s virtualnom osobom. Muškom, ženskom ili nekog trećeg spola ili roda, ne znaju. Duboko u sebi su sretni jer znaju da je to iskustvo bilo s osobom čije je karakterne i fizičke odobine ona sama kreirala. S osobom koja ju nije mogla povrijediti. Nisu ju ispitivali o tome, ali vidjeli su sjaj u njenim očima. Škola će ponovno početi za dva mjeseca i nekadašnji prijatelji će se ponovno morati upoznavati.
Majka radi u svome domu, u e-butiku. Kupce ne vidi uživo, pojavljuju se kao avatari u njenim VR naočalama, isprobavaju odjeću i čavrljaju s njom o novoj svakodnevici – sada kad je svijet opet otvoren, hoće li ići na realno ili virtualno more? U e-butiku ne postoji potajno guranje odjeće u torbicu i žurni odlazak bez plaćanja. Kad kupac odabere željeno, strojevi u nekom skladištu spremaju fizički oblik toga komada odjeće u kutiju i dostavljaju paket za dan-dva. Dostavljačke službe su novi milijarderi.
Otac svako jutro osjeća nervozu kad ide na posao jer više ne mora navlačiti skafander. Mnogi njegovi kolege nose barem masku na licu, radi osjećaja sigurnosti. Korisnici javnog prijevoza još uvijek sjede udaljeni jedni od drugih barem četiri sjedala. Ne razgovaraju međusobno, razgovori se vode u virtualnom svijetu.
Voditelji i reklame na TV-u neprestano pozivaju stanovništvo na druženje u parkovima, na šetnju u prirodi, na udisanje svježeg zraka, na oživljavanje prošlih vremena. Tu i tamo, roditelj s prestrašenim djetetom izviruje iz kuće, pa oprezno izlaze na ulicu. Dijete u rukama drži loptu.
Danijel Bogdanović objavio je roman ‘Noćni vlak za Dukku’ i zbirku priča ‘Najveća igra u svemiru i šire’, te više sto priča u brojnim publikacijama u Hrvatskoj i inozemstvu. Dobitnik je četiri nagrade SFERA , tri nagrade Artefakt, Druge nagrade essekonskog natječaja i Treće istrakonske nagrade. Po struci je diplomirani pravnik i radi kao konzultant na EU fondovima i projektima u Zagrebu.
IVANA DELAČ: Online nastava će korjenito promijeniti doživljaj obrazovanja
Potres u Zagrebu na početku karantene me doveo do vrlo živih zamišljaja apokaliptičnih scenarija. Jesam futurist i pišem spekulativnu fikciju, ali to je prvi put u mom životu da se filmski scenarij činio sasvim mogućim u stvarnosti.
Možda nas ne čekaju „Mad Max“ ili „The Tribe“ scenariji – no, do promjena u cijelom našem društvu će zasigurno doći. Kao psihologinja, promjena koje se najviše pribojavam (a na koju stručnjaci iz područja mentalnog zdravlja učestalo upozoravaju) tiče se porasta anksioznih i depresivnih smetnji (poput PTSP-ja, opsesivno-kompulzivnog poremećaja, fobija i drugih anksioznih smetnji).
Epidemija i potresi ostavit će većinu ljudi u stanju dugotrajne napetosti i iščekivanja najgoreg, a mislim da će se to najteže odraziti na djecu i adolescente kojima ovakve situacije mogu značajno negativno utjecati na emocionalni razvoj. Možda to napokon dovede do prepoznavanja nužnosti zapošljavanja psihologa u svim školama, jer će desecima tisuća djece i adolescenata psihološka podrška itekako biti potrebna.
Kako radim u obrazovanju, najbolje sam upoznata sa situacijom u tom području – i očekujem da će online nastava korjenito promijeniti kako doživljavamo obrazovanje. Možda ćemo ubuduće mi nastavnici moći (ili morati?) raditi i na bolovanju, od kuće, ako liječnik procijeni da razlog bolovanja to dopušta. Možda će online nastava otvoriti mogućnost privremene suspenzije učenika s nastave uživo zbog neprihvatljivog ponašanja. Možda se na kraju prihvati hibridni model nastave, kombinacija nastave uživo i na daljinu. A možda javnost napokon prepozna koliko je prosvjetarska struka fleksibilna i prilagodljiva svakoj kriznoj situaciji, i koliko puno radi. Hm, ne znam, ovo zadnje se ipak čini prevelikom utopijom čak i za nas esefičare.
U svakom slučaju, ova će prisilna digitalizacija zasigurno dovesti do toga da će veći broj ljudi (stalno ili povremeno) raditi od kuće. Doći će do razvoja tehnologije i mnogo će nam se puta činiti kao da smo u SF filmu ili knjizi, posebno ako budemo morali imati zdravstvene aplikacije na mobitelu / čipove s informacijama o našem zdravstvenom stanju / pametne narukvice koje prikupljaju podatke o našim simptomima. S druge strane, vjerujem da ćemo se više usmjeriti na poljoprivredu i proizvodnju kako bismo postali što više samoodrživi. A hoćemo li iz svega ovoga izaći jači i bolji kao pojedinci, i kao društvo? Pa, predviđam mnogo priča, romana i filmova koji će se baviti upravo time.
Ivana Delač je objavila tri romana (“Pegazari”, “Izgnani” i “Japodinine muke”) te četrdesetak priča u raznim publikacijama. Dobitnica je tri nagrade SFERA, dvije nagrade Artefakt i jedne Prve istrakonske nagrade. Radi kao nastavnica psihologije i stručna suradnica psihologinja u III. gimnaziji u Zagrebu. Edukantica je bihevioralno-kognitivne terapije na supervizijskom stupnju.
VEDRAN MAVROVIĆ: Nove aplikacije za nadzor ljudi
Negdje u svem ovom virusoidnom kašljanju i šmrcanju, ispuhali smo kroz nos činjenicu koju smo vrlo brzo zaboravili. Ali nismo mi krivi, zar ne? Ljudi smo.
Kako će to utjecati na naše društvo?
Vjerujem isto onako kako je utjecalo i kroz povijest. Samo, sada je drugo vrijeme, reći će neki. Vrijeme online kupovine i druženja, infuencera i ljudi koji su važni samim time što su “online”. I dobrim dijelom su u pravu. Svijet se mijenja. To je, kažu, statistički, nemoguće zaustaviti.
Možda će se online “svijet” pojačati – dodatno proširiti, možda ćemo dobiti nove aplikacije kojima ćemo motriti ljude koje fizički srećemo kroz dan, samo što ćemo sada imati priliku vidjeti njihovu povijest bolesti. Zgodno, pogotovo u “dating” zajednici. Ali strah neće samo tako nestati preko noći, to je sigurno. Tu vjerujem, samo zaborav pomaže. I već spomenuta statistika.
Jer, sve je lakše prihvatiti kada znamo da imamo tisuću i nešto zaraženih, umjesto što imamo Josipa, Antu, Valeriju, Katicu, Stjepana, Maju koji su na respiratorima, i još mnoge druge. Prije ćemo podnijeti činjenicu kako imamo najmanju smrtnost od samo šest ili koliko već posto, nego da izgovorimo imena umrlih. Statistika nam ne govori kako ova bitka izgleda, govori nam da smo je već izgubili. Jer smo postali brojevi.
A kad mjere malo popuste, kad narod nahrli na terase i u shopping centre utažiti svoje želje koje su neko vrijeme bile na “on hold”, doći će zaborav. Doći će toliko željna kavica u omiljenom kafiću, novi nokti na prstima, pivica poslije tekmice i teretana za pumpanje mišića koji pritišću sa svih strana onaj mišić koji pokreće i pumpa. Koji vrijedi.
Mi već jesmo društvo naše budućnosti, samo smo još neko vrijeme u izolaciji. A kad jednom izađemo, sve će biti po starom. Ali s novim podsmjehivanjem za one koji će i dalje nositi maske i jednokratne rukavice u trgovinama. Koji će razmišljati svojom glavom. Ili tuđom.
Z-narod. Svijet zombija.
Iako, osobno vjerujem da nada postoji.
Možda će neki mladić shvatiti u ovoj situaciji koliko mu zapravo malo treba da bi bio sretan. Neka će žena odlučiti sama lakirati nokte i zanemariti što ljudi pričaju oko nje. Možda neka djevojčica nastavi brinuti o vrtu kojeg je započela s pokojnom bakom za vrijeme izolacije. Netko podmetne leđa za drugog čovjeka, iako je teško. Netko se sjeti imena. Tišina postane važnija od bačenih riječi u vjetar. Novac izgubi vrijednost.
Možda…
Ako ne, opet dobro. Ne treba tugovati ili brinuti. Svijet se, ipak, mijenja. Zar ne? I ljudi s njime. Neki brže, neki sporije, neki nikako. Na kraju krajeva, ljudi su ipak, nažalost, samo ljudi.
Vedran Mavrović priče znanstvene fantastike objavljene su mu u Marsonicu, Istrakonskoj zbirci, UBIQ-u i Refestikonskoj zbirci. Jedan je od organizatora SF&F konvencije SkON, koja se održava u Sisku. Živi i radi u Svetom Ivanu Zelini.