Nazvat ću je kasnije, zaključio sam, zagrlio Aleksandru koja mi se, mirisna i snena, usadila u krilo. Disala je neujednačeno kao da u snu bježi pred nečim zlokobnim, trzala se i tiho jecala; pomilovao sam joj sisice, poljubio rame… ne bih li je izveo iz ružna sna, a da je neprobudim – uspjelo mi je… – tako u svom najnovijem romanu Stjepa Martinovića „Kornelija broji oblake“ glavni lik Darjan Vidaković žonglira između dviju ljubavnica, od kojih će jedna kasnije postati njegova životna ljubav. A kako će je prepoznati i kako će razlikovati svoje osjećaje prema dvjema ženama s kojima uspostavlja „anatomsku podudarnost koja je naprosto čudesna“, čitatelji će otkrivati kroz bravurozne zaplete ispunjene strasti, ljubavlju i erotikom kojom također odiše njegov najnoviji roman.
Stjepo Martinović je beletristiku počeo objavljivati nakon što je zaslužio mirovinu u novinarstvu, a u književnim je vodama odmah počeo osvajati pregršt književnih nagrada i priznanja među kojima su Slavić, Fran Galović te finale nagrada T-portala i VBZ-a. Uz raskošnu rečenicu, erudiciju i besprijekoran pravopis, u romanima Stjepa Martinovića neizostavni su živopisni mediteranski krajolici, naše strane Jadrana, i erotske scene u čijoj je osnovi proživljen, slojevit odnos i razoružavajuća, izravna komunikacija protagonista. Možda je to razlog zbog kojeg Stjepa Martinovića slijede rojevi fanatičnih obožavateljica koje s nestrpljenjem očekuju svaki njegov sljedeći roman i njegove promocije uz šansone i gitaru.
Sa Stjepom Martinovićem razgovaramo o literarnim uzorima i statusu erotike u književnosti, njegovoj nepresušnoj inspiraciji za erotske scene, ljubavnim odnosima koje opisuje, o uživljavanju u snažne ženske likove te kako je zapravo počeo pisati erotiku.
Erotske scene u vašim romanima važan su dio radnje, jak adut i mamac za publiku. Odakle inspiracija za toliko raznovrsnih ljubavnih scena, a i ljubavnica?
Najlakše bi bilo priznati: iz memorije… ali, samo je djelomice tako; ima tu i plodova imaginacije, muškarcu osviještene seksualnosti lako je zamisliti ono što sam nije iskusio. Razlozi? Nije mi ispisivanje mamca za čitatelje u prvom planu, nego namjera da svojim junacima – i junakinjama, osobito njima! – darujem što bogatiji, razrađeniji, plemenitiji… karakter, da ih oslikam u što raskošnijim nijansama njihove spontane ljudskosti. Ljubavne scene, pa i ljubavnice i ljubavnici, u mojim su romanima i pričama prirodni i prožeti strašću koja je neodvojiv dio njihovih bića.
Od novinara do romanopisca
Radni vijek proveli ste kao novinar, a beletristiku ste počeli objavljivati nakon umirovljenja i osvojili niz književnih nagrada. Kako ste odlučili svoje romane začiniti erotikom? Kako ste otkrili talent za pisanje erotskih scena?
Prvu erotsku napisao sam – za služenja vojnog roka u Strumici. Naime, jedan je beogradski ilustrirani časopis bio raspisao natječaj… imajući vremena i više nego u izobilju, a kao animator za kulturu i prosvjetu na raspolaganju i pisaći stroj, bacio sam se na posao, te sročio tri propisane kartice, po ocjeni žirija: vrijedne prve nagrade! Nije bila beznačajna: 10.000 “novih dinara”… pretočenih u mastiku niti sat vremena nakon primitka. Priča je bila pomalo bizarna: vrlo zgodna i dotjerana dama “spontano” se približava naočitu studentu… odvodi ga u svoj luksuzan stan, gdje se odaju nesputanim užicima… a kada momak počne prikupljati odjeću, još ne znajući što mu se ustvari dogodilo, zamijeti na ulaštenu parketu tragove invalidskih kolica. Što je otrcan voajerski koncept, bezbroj puta recikliran, ali – dobro napisan – uvijek aktualan.
Ne bih rekao da imam poseban dar za pisanje erotskih scena… Ustvari, jednostavno ih je postaviti. Kao što muškarci i žene – svakovrsni partneri! – jednostavno dospijevaju u situacije u kojima se međusobno nadahnjuju na seksualno prožimanje, psihološko i fizičko staljivanje… onako kao što se bakar i kositar stapaju stvarajući broncu. Roman bez ljubavne priče, neovisno o žanru, plošan je i krnj, potpun je samo ako su njegovi protagonisti potpuni… otuda sentimentalno-erotska linija u svakom od njih, bilo da im je osnovna nit povijesna, fantastično-mistična ili iz suvremenog života.
Za parove u vašim romanima karakteristični su iskrena komunikacija i dugi razgovori u kojima međusobno otkrivaju sve jedno o drugom, pa je i erotski odnos svojevrstan produžetak prožimajućeg i iskrenog dijaloga u kojem nema tajni. Mogu li iskreni odnosi koje opisujete u svojim romanima biti primjer kakvim bismo odnosima trebali težiti u stvarnosti?
Nisam kapacitiran ispisivati bilo kakve smjernice o ostvarivanju međuljudskih odnosa, a drago mi je kada čitatelji – najčešće čitateljice – u mojim zapletima, opisima i dijalozima prepoznaju vlastita iskustva. Naime, koliko god je svako ljudsko biće svijet za sebe, temeljne premise u ljudskom ponašanju zajedničke su svima, neovisno o spolu, dobi, kulturi, povijesnom razdoblju čak… pojednostavljeno, partneri odigravaju vječnu koreografiju zavođenja, zbližavaju se dijeleći jednake ili bliske želje. Razgovor bez tajne u tom je kontekstu jedini pošten oblik dijaloga, svako zamagljivanje licemjerno je – po sociološko-psihološkim kriterijima: politika.
Stvarne su žene uzori za likove u romanima
Vaši su ženski likovi snažnih osobnosti i ravnopravne partnerima, a i podjednako uvjerljive. Kako se uspijevate identificirati sa ženskim likovima? Imaju li žene u vašim romanima stvarne uzore i gdje nalazite inspiraciju za njih?
Drago mi je da moji ženski likovi zrače autentičnošću, vitalnošću… pa čak i osebujnošću koja krasi žene u stvarnom životu. Nema tajne: ženske likove komponiram iz memorijskog materijala, s tim što nijedan od njih nije doslovna kopija neke moje prijateljice, poznanice… nego je svaki izatkan iz raznolikih niti: svile, kašmira, pamuka, kostrijeti ili lana, otetih različitim uzorima. Rekao bih da mi taj postupak uspijeva zahvaljujući komunikativnosti – vrlo rado i često se upuštam u raznovrsne načine komunikacije sa zanimljivim ženama, pa spontano, nehotice, pokupim nešto njihova perja koje kasnije osvane u identitetu izmaštane Aleksandre, Kornelije, Lucije…
Koji su vaši literarni uzori za erotske scene? Osim klasične književnosti, ima li suvremenih autora koji vas inspiriraju?
Pročitam tu i tamo ponešto od valjane erotske literature, ali ne u potrazi za matricom: moj stil ne trpi posudbe, još manje recepte… tako da mi inspiracija nikada ne dolazi iz tuđe knjige, nego isključivo iz vlastitih scenarija, doživljenih ili konfabuliranih.
Erotska književnost je ozbiljan posao
Kako je danas definiran žanr erotske literature i koliko se erotika primjenjuje u drugim žanrovima? Kako se razvijao odnos prema erotici u literaturi od šezdesetih i sedamdesetih godina do danas?
Nisam teoretičar književnosti da bih mogao stručno sagledati žanr dominantno određen erotikom, jedino što zamjećujem da se pisci povode za trendovima u društvenom razvoju… priklanjaju kulturnoj klimi – a ona posljednjih godina zamjetno posrće u smjeru malograđanskog konzervativizma. Strašnu štetu erotskome u današnjoj književnosti nanosi teror famozne društvene ispravnosti, političke korektnosti… koja doslovce uništava baštinu šezdesetih i sedamdesetih – čak je i neka nova Nabokovljeva Lolita onemogućena perverznim ograničenjima te nove podobnosti. Istodobno, u ozračju razorne hipokrizije bujaju svakojake izopačenosti koje se nameću kao poželjan model ponašanja ljudske vrste.
Epidemija korone podsjetila je ovih dana mnoge na „Decameron“, zbirku priča koje priča desetero mladih u bijegu pred epidemijom kuge. Kakav je odnos književnosti prema erotici u literaturi? Koja erotska djela postaju dio književnosti i po kojim kriterijima?
Nemam kvalifikacija za takve analize… odgovorit ću intuitivno: krizna stanja zakonomjerno redizajniraju arenu umjetničke kreativnosti, do jučer začudno – da ne upotrijebim žešći izraz – postaje ili općeprihvaćeno, često uz obilatu dozu licemjerja, ili se odbacuje, također uz demonizaciju iz najčešće nečasnih pobuda. Erotska književnost izvanredno je ozbiljan posao, hoće se itekako meštrije i za kratke pasaže te vrste, a nekmoli za cijeli roman utemeljen na erotskoj osnovi; vjerojatno je u tome i odgovor na pitanje o skromnoj produkciji kvalitetne erotske knjige… Inače, nijedan žanr nije generator, kao ni kontraindikacija, za vrijednost književnog djela: ključni su drugi parametri, od stila i autorove maštovitosti do – nažalost – pripadnosti velikoj nacionalnoj književnosti. Potonje je naš teški hendikep… barem trećina suvremene hrvatske produkcije pripadala bi, da je potpisuju anglosaksonski, francuski, španjolski ili latino američki pisci, gornjem domu svjetske literature – ovako, osuđeni na geto minorne kulture i beznačajnog jezika, ostajemo na pogubnoj periferiji. Vjerojatno ću vas iznenaditi: smatram da egzotične književnosti poput naše ne mogu uspjeti ni prijevodima na velike jezike, jer je cijena takvih „pothvata“ strašna: u svijetu može uspjeti samo posve denaturiran hrvatski autor, onaj koji svjesno piše nekakvu banalno-pomodnu univerzalnu priču, ili onaj koji računa na zanimanje malobrojne publike koja korespondira s njegovim temama. Tako je naše tržište zatrpano naslovima istočnoeuropskih pisaca, koji mučno razgrađuju po njih traumatičnu baštinu staljinizma – hrvatska publika poseže za tim djelima znajući o čemu ti književnici pišu… ustvari mahom gutajući lošu, s figom u džepu ispisanu (i izdašno državno subvencioniranu!) literaturu.