Dio tijela koji je najčešće crtan po školskim klupama, bilježnicama i zidovima. Njegovo ime svi izgovaraju svakodnevno, u žargonu se njime služimo kao jendom prostom inačicom. Unatoč tome što nam je zapravo stalno u nekakvoj vrsti ‘upotrebe’, većina mu neće znati imenovati sve njegove dijelove, neće znati niti koje sve funkcije ima. Govorimo o penisu. O muškom spolnom organu. Fascinantnom po mnogočemu, pa i po tome što se njegova erekcija javlja još u maternici majke, a moguća je i neposredno nakon smrti.
Jedan organ s puno dijelova
U anatomiji penisa, njegov vrh naziva se glans, a popularno je zvan glavić. Na njemu se nalazi otvor uretre iz kojeg izlazi preejakulat, sperma i urin. Za većinu je glans penisa najosjetljiviji dio spolnog organa. Kožni nabor koji prekriva glans penisa naziva se prepucij. Kada je penis u erekciji prepucij se povlači i glans je izložen. Mjesto na kojem se prepucij susreće s donjom stranom penisa naziva se frenulum, a vidimo ga kao slovo V, malo ispod glave penisa.
Tijelo penisa, ud, proteže se od njegovog vrha do mjesta na kojem se spaja s donjim dijelom trbuha. Tijelo penisa ispunjeno je spužvastim tkivom, a unutar njega nalazi se uretra. Drugi dio vidljivog dijela penisa je skrotum ili mošnje. To je vrećica kože koja visi ispod penisa u kojoj se nalaze muške spolne žljezde – testisi. Skrotum drži testise na pravoj temperaturi. Ako je hladno skrotum povlači testise bliže tijelu, dok u suprotnom vise dalje od tijela.
Osnovna svrha testisa je proizvodnja hormona i spermatogeneza, odnosno stvaranje spermatozoida. Idealna temperatura za spermatogenezu je 34.4 stupnja Celzija. Iz testisa spermiji ulaze u pasjemenik, gdje sazrijevaju pod uticajem posebnih enzima i bjelančevina. Zatim kroz sjemenovod odlaze u blizinu sjemenskih mjehurića. Sjemenski mjehurići izlučuju dio tekućine, koja ih tijekom spolnog odnosa odvodi u mokraćni kanal. Produkcija spermatozoida započinje u pubertetu. Testisi proizvode oko 70 milijuna spermija u danu, a do kraja puberteta testisi postaju i do pet puta veći, a uvećava se i penis. Prva erekcija nije vezana uz pubertet, događa se puno ranije, prve erekcije događaju se još kod beba u maternici.
Falus u borbi protiv uroka i kao simbol plodnosti
Erekcija kao fiziološka pojava u kojoj penis postaje čvrst, nabubren i uvećan rezultat je složene interakcije psiholoških, neuroloških, vaskularnih i endokrinih čimbenika. Erekcija može biti spontana, ali najčešće je povezana sa seksualnim uzbuđenje. Penis u erekciji, ili falus kao simbol plodnosti ali i moći, prikazivan je kroz umjetnost još od prapovijesti.
Jedan od najranijih prikaza muške seksualnosti ikad star je oko 28 tisuća godina. Radi se o isklesanom i ispoliranom falusu dugačkom 20, a širokom tri centimetara, koji je pronađen u spilji Hohle Fels u blizini Ulma u Njemačkoj. I u drevnom Egiptu falus je bio simbol plodnosti, posebice u kultu Ozirisa, boga plodnosti, poljoprivrede i zagrobnog života. U grčkoj mitologiji je Hermes, glasnik bogova i zaštitnik putnika, lopova, trgovaca i govornikam, štovan i kao podzemno božanstvo povezan s klutom plodnosti. Hermes je često prikazivan s falusom kada ga se na simboličkoj razini stavljalo u kontekst plodnosti. Hermesovom sinu Panu, bogu pašnjaka, šuma i pastira, pripisivane su i seksualne moći. I Pan je često prikazan s falusom.
Falus je bio sveprisutan i u rimskoj civilizaciji, posebice u obliku fascinuma, faličnog privjeska najčešće izrađenog od bronce koji je predstavljao utjelovljenje božanskog falusa i koji se posvuda vješao poput amajlije vjerujući da tjera uroke i donosi plodnost, obilje i sreću. U ruševinama Pompeja pronađena su i brojna brončana zvona (tintinnabula) s falusima koji su također služili kao zaštita od uroka. I na području današnje Hrvatske stari Iliri su štovali boga Silvana, pastirsko-šumskog boga plodnosti koji je također prikazivan s falusom.
fascinum i tintinabul
Stoljetna enigma o erekciji
Iako je prikaz falusa kao simbola plodnosti i moći bio općeprisutan u mnogim kulturama, o funkcioniranju penisa i erekciji stoljećima se jako malo znalo. Proučavanje ljudske fiziologije kao medicinskog područja datira još iz doba Hipokrata koji je smatrao da erekciju stvara zrak i duh tijela (pneuma) koji se ulijeva u penis. Mislio je da su testisi povezani s penisom finim vrpcama, poput sustava remenica koji bi mogao olakšati erekciju. Kako je po njegovom mišljenju sjeme bilo najsnažniji dio tjelesnih tekućina muškarca, Hipokrat je također vjerovao da prekomjerna ejakulacija može smanjiti erekciju. Grčki filozof Aristotel tumačio je da je erekcija penisa ‘nenamjeran pokret’ koji je mogao biti izazvan maštom. Kao i Hipokrat, iznio je filozofski koncept tijelesnog duha i teoretizirao da ta težina iza testisa može podići penis, pa su oni djelovali kao svojevrsni temelj za erekciju. Obojica su smatrala da je i toplina tijela muškarca, točnije muškarčeva unutarnja vatra, zaslužna za erekciju.
Veliki grčki istraživač medicine Galen smatrao je da erekcija penisa nastaje jer se u njemu nakuplja zrak. Njegovo tumačenje erekcije dominiralo je i u srednjovjekovnoj medicini, a tek se početkom renesanse počinje ozbiljnije istraživati kako penis funkcionira. Jedan od prvih ljudi koji je temeljito proučio penis bio je Leonardo da Vinci (1452–1519) koji se suprotstavio mišljenju da do erekcije dolazi zbog nakupljanja zraka. Njegova argumentacija temeljila se na dokazivanju kako tijelo ne sadrži toliku gustoću zraka da bi napunio penis i da bi se postigla tolika čvrstoća. Da Vinci je vjerovao samo onome što je vidio vlastitim očima. Do otkrića je došao obdukcijom i to kad je 1477. godine prisustvovao jednom javnom vješanju nakon čega je dobio tijelo. Kod vješanja zna doći do posmrtne erekcije u što se uvjerio i sam Da Vinci. Obdukcijom je ustvrdio da se tijelo penisa ispunilo krvlju, što mu je dokazivala i boja koju poprima glans penisa u erekciji. Međutim, ono što Da Vinci nije mogao objasniti je povezanost krvi u erekciji i proizvodnja sperme u testisima. Tu se oslonio na Galenovo gledište koji je smatrao da testisi spermu proizvode iz krvi.
Problem nije punjenje nego pražnjenje
U 17. stoljeću Nizozemac Reinier de Graaf izumio je posebnu vrstu šprice kojom je izvodio različita istraživanja na mrtvim tijelima. Ubrizgavanjem vode u hipogastričnu arteriju, na svoje je čuđenje vidio kako erektilno tkivo u penisu raste i tako prvi zaključio da ključni događaj u erekciji nije ubacivanje krvi u penis, već zadržavanje krvi. De Graaf se bojao da ga ne proglase pervertitom pa je penis proučavao do najsitnijih detalja, kao da se radi o nekom alatu, a svoja je saznanja vrlo detaljno i opisao. Primijetio je odsutnost masnoće ispod kože te da je koža tanja, labavija i elastičnija od bilo kojeg drugog dijela na tijelu, što je penisu omogućavalo postizanje erekcije. No, da se povećanje protoka krvi koja dovodi do erekcije događa pod kontrolom živčanog sustava, prvi je shvatio Švicarac Albrecht von Haller u 18. stoljeću.
Austrijski anatom i histolog Anton Gilbert Victor von Ebner je 1900. godine otkrio gomoljnospužvaste mišiće koji svojom kontrakcijom pomažu erekciji, a nazvao ih je jastučićima. Von Ebner je zaključio da su ti jastučići arterijama omogućili reguliranje protoka krvi u penisu. Njegova je teorija uskoro široko rasprostranjena i vrijedila je sve do 1952. godine, kada talijanski urolog Giuseppe Conti otkriva kako erekciju uzrokuju tri mehanizma: probijanje arterijske krvi u spužvasto tijelo, smanjenje protoka krvi u penis kontrakcijom jastučića u malim arterijama i hvatanje krvi u korpusima na sličan način i uz pomoć jastučića. Giuseppe Conti je objasnio dugo traženi sustav za održavanje erekcije, odnosno zadržavanje krvi u penisu za vrijeme erekcije. Međutim, na detaljan i točan opis funkcije pojedinih dijelova penisa za održavanje erekcije čekalo se sve do 1984. godine. Tada je na prvom Svjetskom kongresu o erektilnoj disfunkciji do kraja objašnjena funkcioniranje erekcije, točnije uloga kavernoznog glatkog mišića na promjene koje se događaju tijekom erekcije.