Jedna od tema o slučajevima seksualnog nasilja kojom se bavi serija I May Destroy, a koju smo seriju nedavno preporučili da je svakako valja pogledati je – stealthing. Krađa. Ali ne klasična, kakva većini kad čuje taj pojam pada na pamet. Stealthing se kao pojam koristi i u kontekstu seksualnog odnosa kao opis čina skidanja kondoma tijekom seksa bez pristanka partnerice ili partnera. U spomenutoj seriji glavna junakinja doživi baš to. Iako je zbog nepoštivanja njezinih granica bila uzrujana i povrijeđena, preko samog tog događaja je prešla na način da je uzela tabletu za dan poslije. Sve dok jedan dan na podcastu o seksualnom nasilju nije čula da skidanje kondoma bez pristanka nije samo loše seksualno iskustvo već da se radi o činu kje ulazi u kategoriju seksualnog nasilja, a osobu koja to napravi je prema engleskim zakonima moguće tužit za silovanje. Skidanje kondoma bez pristanka ostavlja žrtvu ranjivom na trudnoću ili spolno prenosive bolesti te može prouzročiti emocionalnu, fizičku i financijsku štetu.
Stealthing se događa u uvjetima u kojima je žena pristala na seks isključivo s kondomom, no ipak je prevarena i potajno prisiljena na sudjelovanje u seksu bez kondoma. Ova obmana i prisila oduzima joj pravo na spolnu i tjelesnu autonomiju i pravo da kontrolira svoj spolni i reproduktivni izbor, a sve bez njezina znanja. Osim seksualnih i reproduktivnih prava, muškarac koji kradom nameće svoj izbor i oduzima drugoj osobi pravo da bira čiji će penis imati izravan kontakt kože na koži s njezinom vulvom.
Bitan je pristanak
Pitanje je znaju li ljudi, jesu li svjesni, da je i ovaj čin seksualno nasilje. Znaju li da je nepoštivanje tuđih granica, izlazak iz okvira onoga što je dogovoreno – nasilje? Kada bismo, recimo, živjeli u svijetu gdje je krađa samo onaj zločin koji ti čini isključivo nepoznati počinitelj, bismo li prijavili krađu koju nam je učinila poznata osoba koju smo svojevoljno pustili u kuću? Takvu nam je situaciju nemoguće zamisliti, jer se podrazumijeva da krađu može napraviti i poznata i nepoznata osoba, i ona koja nam u kuću provali kao i an koju smo u kuću sami pustili. Zašto je tako teško pojmiti da se počinila krađa i u području seksualnosti od strane osobe koja nije poštivala granice koje smo dogovorili, koje smo postavili? I zašto žrtve o tome najčešće šute?
O problemu stealthinga puno se pisalo 2017. godine nakon slučaja u Švicarskoj gdje je muškarac osuđen na 12 mjeseci uvjetne kazne zbog uklanjanja kondoma bez znanja i pristanka njegove partnerice. Osim ovog poznatog slučaja 2017. je objavljen i izvještaja Aleksandre Brodsky, diplomirane pravnice s Yalea, ‘Rape-Adjacent’: Imagining Legal Responses to Nonconsensual Condom Removal koji je ovu temu otvorio i u medijima.
Brodsky je za Huffpost objasnila kako njezina studija sadrži i razgovore sa žrtvama stealthinga, a ovaj ju je fenomen seksualnog nasilja zainteresirao četiri godine raniej, kad aje tek upisala pravni fakultet i shvatila koliko se njezinih ženskih prijateljica bori s raznim oblicima zlostavljanja od strane seksualnih partnera, a čije ponašanje nije prepoznato kao rodno uvjetovano nasilje, jer je ukorijenjeno u mizoginiji i nedostatku poštovanja.
Brodsy se kroz studiju osvrnula i na brojne grupe na društvenim mrežama i forumima u kojima muškarci razgovaraju o najboljim načinima izvođenja stealthinga te ohrabruju jedni druge u ovim ‘pothvatima’. Nakon objave njezine studije brojni su mediji o stealthingu krenuli pisati kao o nekoj vrsti seks trendu, što je s druge strane isprovociralo i potaknulo neke od žrtava da javno progovore što su doživjele.
Stealthing se ne događa samo ženama
Tako je Sophie Maullin, u svom članku u objavljenom u The Guardianu napisala da stealthing nike nikakav seks trend nego seksualno nasilje, a s čime su se složile brojni čitatelji, i žene i muškarci: “Moji osjećaji povrijeđenosti nisu bili toliko uzrokovani iskustvom nezaštićenog seksa, unatoč tome što sam bila izložena potencijalnim spolno prenosivim bolestima i neželjenoj trudnoći, već je osjećaj zlostavljanja dolazio iz nepoštivanja mojih granica i samog shvaćanja te osobe da ima pravo na moje tijelo. Nisam shvaćala da sam seksualno napadnuta dok mi to nije objasnila sestra koja mi je dala tabletu za jutro poslije. U to vrijeme osjećala sam se pretežno krivom što sam uopće pristala na seks i moja je krivnja same sebe rasla kad su me policajci više puta pitali “jesam li sigurna” i jesam li svjesna da mogu “uništiti čovjekov život”. Ironično, to se sve događalo dok sam ja još uvijek čekala svoje rezultate testa na HIV i ostale spolno prenosive infekcije. Jedan mi je policajac čak ponudio da “dovede tipa i uplaši ga”, kao alternativu mojem podizanju bilo kakvih optužbi službenim sredstvima.”
Iako Alexsandra Brodsky stealthing objašnjava kroz rodno uvjetovano nasilje, ono se ne događa samo ženama. Fenomen je čest i kod homoseksualnih seksualnih odnosa, osjećaj dominacije koje počinitelj ima nad žrtvom nije rodno uvjetovan fenomen, a o tome je 2017. pisao i hrvatski portal Crol kako bi se podigla svijest da se to događa i u gej zajednici. Kao i spomenutoj Sophie Maulin slično se dogodil i dvadesetčetverogodišnjem Bruni, čiju je ispovjest objavio Crol, te koji je stealthing pokušao prijaviti policiji. Policajac ga je saslušao, ali prijavu nije zaprimio s obrazloženjem kako mladića koji je usred odnosa maknuo kondom ne može tužiti jer je pristao na seksualni odnos. Bruno je odgovorio da jest pristao, ali ne na nezaštićeni seks. Nakon konzultacija s načelnikom i odvjetnikom, policajac mu je rekao da će napraviti zapisnik i da mladića može tužiti u slučaju ako test pokaže da je HIV-pozitivan.
Možemo li u Hrvatskoj prijaviti stealthing
O mogućnostima prijave i kažnjavanja stealthinga u Hrvatskoj razgovarali smo s Anamariom Drožđan-Kranjčec, voditeljicom pravnog tima u Ženskoj sobi, jedninoj organizacii u Hravtksoj koja se bavi žrtvama seksualnog nasilja.
“U Hrvatskoj do danas, prema mojim saznanjima, nismo imali slučaj prijave stealthinga koji je došao na sud. Bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi se tako nešto procesurialo. Mi u zakonu imamo definiran pristanak, a da li bi se tako nešto moglo podsvesti pod pristanak, tj. konsenzus oko određene radnje na određeni način, bilo bi zanimljivo za vidjeti. Teško je unaprijed reći kako bi prošla ova vrsta prijave. To bi trebalo vidjeti na konkretnom slučaju. U našem Kaznenom zakonu također postoji kazneno djelo propisano čl. 180., st. 4., širenje i prenošenje zarazne bolesti, pa ukoliko je, primjerice, osoba HIV pozitivna ili imam neku drugu spolno prenosivu bolest, to bi se moglo podvesti pod taj članak.“ rekla je Droždan-Kranjčec.
Od 2020.napokon definirano silovanje i povećane kazne
Seksualno nasilje dolazi u različitim oblicima, a u hrvatskom zakonu dva se poglavlja odnose na seksualno nasilje; kaznena djela protiv spolne slobode koja se odnose na punoljetne osobe i kaznena djela zlostavljanja i iskorištavanja djece koja su vezana uz maloljetnike. Ponekad zakoni ne funkcioniraju dobro onako kako su postavljeni pa ih je potrebno mijenjati
“Do 1. siječnja 2020. u Kaznenom zakonu smo imali pojam spolni odnos bez pristanka, umjesto silovanje, što se i događalo u stvarnom životu, ali zakon zbog loše definicije pojmova nike prepoznavao cijelu jednu lepezu djela silovanja. Taj je članak glasio: ‘Tko s drugom osobom bez njezina pristanka izvrši spolni odnošaj ili s njim izjednačenu spolnu radnju ali bez upotrebe sile ili prijetnje… U praksi se događalo da je osoba u braku, gdje je prisutno i zastrašivanje i dugogodišnje fizičko nasilje, a počinitelj ne mora upotrijebiti ni silu ni prijetnju, jer je ružni pogled dovoljan ili ucjena djecom, te se to računalo kao spolni odnos bez pristanka. Isto tako, ako je djevojka bila svojom voljom pod pretjeranim utjecajem alkohola ili ako joj je netko stavio drogu u piće ili ako je sama uzela neku drogu ili bila onesviještena, to je isto išlo u spolni odnos bez pristanka, jer počinitelj nije upotrijebio ni silu ni prijetnju. Od 2013. mi smo to pokušavali promijeniti, jer spolni odnos bez pristanka nije ništa drugo nego silovanje. I to smo uspjeli promijeniti 2019., a stupilo je na snagu 2020. tako spolni odnos bez pristanka više ne postoji. Danas imamo dva bazična stavka – imamo silovanje s upotrebom sile ili prijetnje i bez upotrebe sile ili prijetnje. Za silovanje s upotrebom sile ili prijetnje kazna se izriče od tri do 10 godina zatvora, a bez upotrebe sile ili prijetnje od jedne do pet godina. I od 2020. smo uspjele malo podići te propisane minimume jer je ovo s upotrebom sile zapriječena kazna bila od jedne do 10 godina, što je često završilo jednom godinom, pa uvjetnom ili radom za opće dobro. Imamo i dalje teška kaznena djela protiv spolne slobode kada su u pitanju neke teže okolnosti, kada je nasilje prema bliskoj osobi, ako je žrtve ranjiva zbog dobi, bolesti ili trudnoće, ako je djelo počinjeno na osobito okrutan način, iz mržnje, ako je silovana osoba ostala teže ozlijeđena ili trudna, onda idu veće sankcije”, pojasnila nam je Anamaria Droždan-Kranjčec.