PRIČA PRVA
„Žene su biološki predodređene biti nježnije i emotivnije, a muškarci snažniji i u osjećajima zatomljeniji. Ta biologija određuje i njihova zanimanja, njihove uloge u društvu i osobnom životu.“
A što ih to biološki za takve uloge predodređuje?
„Vjerojatno hormoni. To ne znamo.“
A kako se vi, kao odgojitelji ili nastavnici, s obzirom na te stavove odnosite prema djeci u vrtiću ili školi?
„Kad treba obrisati ploču, bolje je da to učine učenice. One su pedantnije. Kad treba razmjestiti stolove, taj zadatak damo učenicima. Dečki su za te poslove snažniji.“
Nije li takva podjela zadataka uvjetovana i vašim stereotipima o rodnim ulogama koje prenosite na djecu? Ako sedmogodišnjaku date zadatak da razmješta stolove, a sedmogodišnjakinji da obriše ploču, nije li to poduka o rodnom stereotipu od njihove rane dobi, da su po spolu predodređeni za određene rodne uloge?
„Ali njima samima je to apsolutno prihvatljivo. I logično.“
Zbog čega?
„Mislimo da su od najranije dobi sami spoznali te biološke razlike između spolova.“
Biološke razlike postoje, ali znanost nije utvrdila da one, pa ni hormoni koje spominjete, uzrokuju da bi po rođenju određeni spol bio predodređen ili isključen za neke poslove ili ponašanja.
„U vrtiću već dvogodišnjaci spoznaju tko je cura, a tko je dečko. Prvo uočavaju tjelesne razlike a u školskoj dobi te razlike naglašavaju ponašanjem, posebice u pubertetu. Dječaci se bore za dominaciju, djevojčice se uljepšavaju da bi stekle naklonost dječaka.“
Ima li razlike između bioloških karakteristika i očekivanog ponašanja djevojčica i dječaka? Postoje li djevojčice koje se ne uljepšavaju ili dječaci koji se ne bore za dominaciju? Je li moguće da su to samo pripisane karakteristike, a ne nešto urođeno? Razgovarate li ikada s djecom o takvim i sličnim rodnim stereotipima?
„Nismo podučavani baviti se tim temama, ne na taj način. Istina, djeca postavljaju brojna pitanja o tim razlikama među spolovima. I djeca znaju biti jako različita. Ne možete sve staviti u te iste kućice.“
Na koji način različita?
„Djevojčice znaju imati ponašanja koja pripisujemo dječacima i obrnuto. Ali to su sve njihove razvojne faze. Nismo sigurno kada bismo trebali uopće s njima razgovarati o tim temama – rodnoj ravnopravnosti, rodnim stereotipima. Uvriježeno je da se o tome ne razgovara prije njihova puberteta.“
Možete li sami procijeniti koliko vi, kako njihovi odgojitelji i nastavnici, u njihovoj dobi od 3. do 12. godine života, utječete na prenošenje rodnih stereotipa svojim učenicima i učenicama?
„Ne. Uostalom, što je to rod, što je spol, što su to uopće rodni stereotipi? Jesmo li ih mi odrasli izmislili? Postoje stoljećima, dakle dolaze od prirode čovjeka, zar ne? Možemo li mi mijenjati prirodu, da dječaci ne budu nasilni, da djevojčice ne budu nježnije?
Ovo je jedan od češćih dijaloga između odgojiteljica i odgojitelja u vrtiću, nastavnica i nastavnika učenika do 4. razreda osnovne škole, koji svoje stavove izriču kao polaznici edukativnih radionica u okviru projekta Kinder putem kojeg obrazovni stručnjaci usvajaju znanja i vještine za provođenje rodno responzivne pedagogije. Cilj je promjena stavova o rodnim stereotipima i rodnoj segregaciji te prevencija njihova prenošenja djeci kroz obrazovni sustav od njihove najranije dobi. Edukatori u projektu Kinder postavljaju pitanja, a na početku edukativnih radionica uslijede najčešće sljedeće tvrdnje:
PRIČA DRUGA
„Muškarac je glava kuće i njegova je zadaća privređivati za obitelj.“
A tko se u vašoj obitelji najčešće bavi kućom, tko je održava, tko plaća režije, tko o njoj najviše brine?
„Pa, majka isto radi i zarađuje, da, plaća režije, ona i kuću održava, brine o svima nama, da imamo što nam treba.“
Onda otac, kao muškarac, u vašoj kući nije glava kuće?
„Ali ne, on je i dalje glava kuće, on je snažniji od majke, njega ljudi kad nešto trebaju pitaju, ne majku, on ima status glave obitelji i zato je glava kuće.“
Vidite li sebe kao glavu svoje buduće obitelji, kao onoga koji će za nju privređivati?
Naravno, pa ja sam muškarac!
Hoćete li to moći, svojom plaćom u svom zanimanju, uzimajući u obzir troškove života? Hoćemo li to staviti na papir?
Nakon što izračun pokaže da plaća vodoinstalatera, montera centralnog grijanja, vozača kamiona… ne pokriva troškove stanovanja, režije i hrane za četveročlanu obitelj:
„Pa neka onda i ona radi. Što žene misle, da ne trebaju raditi i zaraditi za kuću?
Ako muškarac ima titulu glave obitelji zato što prehranjuje obitelj, a vidjeli smo na primjeru vaših roditelja i izračuna vaših budućih primanja da to ne drži vodu, možemo li reći da muškarcu takva titula ne treba, da su muškarac i žena jednaki u svojim doprinosima obitelji, da su ravnopravni?
„Ne mogu biti jednaki, jer su muškarci i žene predodređeni prirodno za neke poslove. Mi ćemo raditi muške poslove za koje žene nisu sposobne. Recimo, zna se da su žene lošiji vozači od muškaraca i u tim poslovima im nije mjesto.“
Prema policijskim statistikama, muškarci su dominantno ti koji uzrokuju prometne nesreće, iako je podjednaki broj muškaraca i žena vozača. Kako su onda muškarci bolji vozači?
Ali oni su općenito bolji vozači, možda su žene samo opreznije.
A po čemu su prema vama žene različite od muškaraca?
„Muškarci ne pokazuju strah. Oni su hrabriji. Muškarci se ne šminkaju. Muškarac osvaja ženu i žena muškarca treba slušati, jer muškarci donose najvažnije odluke u životu.
Imaju li djevojke prema vama prava na donošenje odluka s kim će biti u vezi ili prekinuti vezu?
Danas je muškarcima jako teško jer je jako malo normalnih cura. Mnoge lažu, manipuliraju i varaju. Zato ne znaš kako se ponašati, kako djevojci pristupiti, nikad nisi siguran. Imaju cure pravo na odluke s kim će biti u vezi, i one imaju emocije, pa i one su ljudi.
Trebaju li muškarci svoju snagu za koju kažete da je jedna od glavnih karakteristika muškosti dokazivati nasiljem prema drugima?
Svaki se pravi dečko treba znati potući.
A kako gledate na to kad muškarac bude nasilan prema ženi?
Nije lijepo da muškarac udari ženu. To je kao da ideš tući malog psića!
Ovo su najčešći stavovi učenika srednjih strukovnih i obrtničkih škola, koje upisuju gotovo isključivo dječaci nakon završene osmogodišnje škole da bi se obrazovali u tzv. muškim zanimanjima. Stoga se te škole često zovu muškim školama. Tvrdnje iznose tijekom edukativnih radionica koje se u nekolicini škola provode unazad deset godina u okviru Programa Y koji provodi udruga Status M. Riječ je o edukaciji koja ima cilj prevenciju rodno uvjetovanog nasilja i promociju zdravih životnih stilova mladića i djevojaka, a program je prije četiri godine verificiran pri Ministarstvu znanosti i obrazovanja.
Primarni je stereotip dječaka da muškarac mora biti nasilan
„Dječaci i momci će reći da se djevojke ne tuče, da oni nisu ti koji bi podigli ruku na ženu. Ali će to argumentirati na način tipičan patrijarhalnom obrascu doživljaja muškarca koji svoju snagu neće pokazivati na nižem biću. Zato je tu usporedba s psićem ilustrativna – ne tučeš nemoćne i inferiorne, kako podsvjesno i patrijarhalno naučeno doživljavaju žene“, pojašnjava Stipe Nogalo, jedan od edukatora projekta rada s učenicima srednjih strukovnih škola u Zagrebu, a koje dominantno pohađaju dečki.
„Jedan od primarnih stereotipnih stavova koji gaje o muškarcima je da oni moraju biti nasilni. To je posebice izraženo kad krenu u prvi razred srednje škole. U našem slučaju dečki pohađaju strukovne škole u koje bude upisana tek pokoja djevojka. Nalaze se tijekom školovanja u gotovo potpuno muškom okruženju i prvo čime se dokazuju među vršnjacima je da se znaju potući i da su heteroseksualci. Jer i jednim i drugim dokazuju da su muškarci. Te tučnjave u velikom broju slučajeva su ritualne, bez povoda, bez razloga. Te fake tučnjave su im kao dobar dan, jer se malo moraju dohvatiti. Tek toliko da jedan drugog udare po glavi, pa i da osjete muški dodir, jer se od grljenja ili bilo kakvog fizičkog kontakta moraju suzdržavati. Tako su naučeni da čine muškarci“, govori Nogalo o ritualnim tučnjavama po školskim hodnicima ili dvorištima o čemu u tim školama svjedoče i nastavnici i stručne službe.
Udruga Status M jedina je u Hrvatskoj čije su aktivnosti i programi usmjereni edukaciji i osvješćivanju muškaraca o rodnoj pravdi s ciljem stvaranja društva nenasilja. Osim što rade s učenicima srednjih škola, njihovim nastavnicima i nastavnicama, te odgojiteljima i odgojiteljicama u vrtiću, puno rade i s očevima promovirajući aktivno i brižno roditeljstvo, nasuprot stereotipnim normama da su djeca kroz odrastanje prvenstvena briga i dužnost majki. Kako te stavove doživljavaju, kako izražavaju, kako prenose i kako kroz njih odrastaju djeca i mladi, a kako njihovi nastavnici-ce i odgojitelji-ce smo, osim sa Stipom Nogalom, razgovarali i s voditeljicama i edukatoricama udruge Status M – Anamarijom Sočo, Tamarom Tokić i Elizabetom Matković.
„Kad je riječ o Programu Y, radi se s učenicima u njihovima školama, najčešće na satovima razredne nastave. Naši programi su zamišljeni tako da cijelo vrijeme testiraju i propituju postojeća uvjerenja, norme i predrasude koje se tiču roda i uloge muškarca u društvu te ideje kakvi muškarci u današnje vrijeme trebaju biti i očekivanja koja im se temeljem tih ideja nameću, kao i posljedice koje iz toga proizlaze. Cilj je prevencija tih negativnih posljedica – prvenstveno u vidu nasilja prema ženama, ali i prema sebi i drugim muškarcima. Ne želimo im ništa propovijedati ili servirati odgovore na pladnju, već im omogućujemo da kroz participativni proces i kritičko promišljanje sami zaključe da muškarci mogu biti puno više od očekivanih tzv. macho uloga kakve im se od rođenja serviraju kroz odgoj, školu i medije. Kroz dijaloge i rasprave stavljamo dečke u situacije u kojima sami mogu propitivati, promišljati te donositi zaključke o tome postoje li i neki drugi modeli muškosti koji su njima kao pojedincima primjereniji, u kojima bolje funkcioniraju, u kojima se bolje osjećaju. Modeli muškosti u kojima muškarci nisu nužno agresivni i dominirajući i u kojima smiju iskazati emocije, biti brižni mladići, a sutradan partneri i očevi. Posljedično to dovodi do toga da usvajaju neke druge vrijednosti i obrasce ponašanja, suprotne nasilnim obrascima ponašanja prema ženama, seksualnim manjinama ili drugim drugima i drugačijima.“, navodi Anamarija Sočo.
„U gimnazijama učenici i učenice imaju prilike sudjelovati u nekim sličnim programima, ili se s tim temama susreću kroz neke nastavne predmete, kao što su sociologija, psihologija, etika ili filozofija. Dečki u strojarskim i obrtničkim školama takve predmete nemaju i velika je vjerojatnost da će se s ovim temama susresti samo zahvaljujući našim edukativnim programima“, dodaje Nogalo te govori kako su teme koje govore o emocijama, točnije izražavanje osjećaja, također dio programa.
Dečki zbog straha da će biti odbačeni razvijaju seksističke stereotipe o ženama
„U radu s tim učenicima proteklih godina bilježimo veliki deficit upravo po pitanju izražavanja osjećaja. Tu je snažno prisutan patrijarhalni obrazac kako muškarac osjećaje ne izražava. Posljedica toga je cijela lepeza strahova – od već spomenutog etiketiranja da će biti manje muškarci ako pokazuju emocije, ali i do nasilja koji će razvijati kako bi emocije, bez obzira o kojima je riječ, prikrili, jer s njima nisu naučeni nositi se“, napominje Sočo.
„To se otkriva kad razgovaramo o emocijama u vezama. Njima je najveći strah da će ih djevojke povrijediti. Boje se odbacivanja, boje se prekida, ali takve strahove ne pokazuju. Kada dožive odbijanje ili prekid, umjesto pokazivanja emocija boli zbog toga, radije stvaraju nezdrave narative kako ne bi pokazali poraz. Na tom se tlu muškaraca ranjena srca krenu razvijati seksistički stereotipi o ženama koje većinom lažu, varaju, manipuliraju. Bude tu svakakvih izjava, ali kad razvijemo priču, diskutiramo o emocijama, o odnosima među rodovima, o vezama, počinje i spoznaja kako smo svi mi isti i kako imamo pravo i potrebu pokazivati svoje ljudske strane, a ne ih prikrivati mitovima. Dođe do svijesti i to kako postajemo robovi predrasuda i da one nisu dobre za naše emocionalno i mentalno zdravlje“, govori Nogalo.
Promjene stavova mladića najbolje se vide u izlaznim anketama, anonimnim upitnicima koje ispune na kraju ciklusa radionica i kad iskažu nove vrijednosne stavove o tome kako sebe u budućnosti vide kao muškarce, kako se vide u intimnim odnosima, što su im zdrave, a što nezdrave veze i koja očekivanja imaju od samih sebe kao muškaraca u društvu. Na prvom mjestu tu više ne ističu dominaciju muškarca u obitelji kao ulogu koju žele preuzeti.
„U razredu uvijek postoji dio ekipe mladih koja pristupa temama s aktivnom znatiželjom, prepoznaje i ističe potrebu za takvim radom. Također postoji dio onih koji zbog raznih konzervativnih utjecaja poput primarne socijalizacije u obitelji ili sekundarne socijalizacije kroz grupe prijatelja i druge razne utjecaje medija, poput alt-right sadržaja na internetu, imaju u samom startu otpor temama koje obrađujemo. Kod mladih s kojima radimo ti stavovi su često stavovi koji oni drže bez refleksije i često ih imaju jer im drugačija perspektiva nikad nije predstavljena. Na kraju ciklusa radionica najčešća reakcija koju dobivamo od svih skupina s kojima radimo je da se o tim temama premalo priča i da na njima treba više raditi“, objašnjava Nogalo i daje jedan od primjera kroz koji se vidi da njihov rad ima pozitivnih pomaka:
„U jednoj obrtničkoj školi radili smo s jednim razredom tri godine. U početku je bilo jako teško, bilo je potrebno puno napora da se uopće otvore govoriti o međuljudskim odnosima, a kamoli partnerskim odnosima, vlastitim emocijama, a ne isključivo isticati stereotipne i predrasudne razlike među spolovima. Prolazili smo te teme kroz bezbroj primjera zdravih i nezdravih odnosa, da bi u jednom trenutku jedan dominantni momak među njima postao najglasniji zagovaratelj jednakih odnosa među rodovima. Veliki je pomak bio kad je baš on u jednoj od rasprava kao zaključak, svojim riječima i na svoj način, izrekao argument kojim je želio ukazati na potrebu rodne jednakosti i uskliknuo: „I žene su ljudi!“
Nametanje rodnih stereotipa: dečki premještaju stolove, cure brišu ploče
Vratimo li se na početak priče, na dio vrijednosnih stavova koje smo izlučili, a koje su iskazali odgojitelji i odgojiteljice i nastavnici i nastavnice uključeni u projekt Kinder koji Status M sa stručnjacima u obrazovanju provodi unazad dvije godine. Cilj programa je, podsjetimo, borba protiv nametanja rodnih stereotipa od rane dobi. Umjesto rodne ravnopravnosti puno polaznika tih radionica na samom početku naglašava suprotno, ističu razlike i to po obrascima patrijarhalnih stereotipa. Mnogi među njima to rade posve nesvjesno. U radu s učenicima, kad dijele zadatke, često to čine po kriteriju spola/roda, djevojčicama će dati u ruke krpu, a dječacima neku tjelesno zahtjevniju aktivnost.
„Ljudi često krivo misle da rodna podjela počinje tek od puberteta. Poruke o rodnim ulogama i o tome kakve bi djevojčice i dječaci trebali biti, djeca dobivaju i prije rođenja. Nama je u ovom projektu najveći izazov raditi na osvještavanju vlastitih predrasuda i stereotipa osoba koje rade s djecom. Mi ćemo njima dati neke metode i alate kako će raditi s djecom, ali prvi je korak da oni u svom svakodnevnom radu osvijeste koje su to situacije i načini na koje stavljaju djecu u neke nametnute kućice i tako ih ograničavaju u ostvarivanju svojih potencijala “, kazuje nam Tamara Tokić, edukatorica i voditeljica projekta Kinder.
Umjesto institucija, o rodnoj ravnopravnosti učitelje educiraju udruge
„Ovaj je projekt zapravo odgovor na propuste obrazovnog sustava. Ako pogledate naše relevantne politike i strategije, osobito u obrazovanju, sve proklamiraju rodnu ravnopravnost, ali zapravo nitko se nije pobrinuo da ljudi koji rade u obrazovnom sustavu imaju kompetencije koje su im potrebne. Tu onda mi i druge udruge s ovakvim projektima uskačemo i educiramo u onom što institucije zadužene za obrazovanje učitelja i nastavnica ne prepoznaju i propuštaju pružiti, iako su to proklamirane temeljne vrijednosti hrvatskog društva. I mini istraživanje koje smo proveli u okviru ovog projekta je pokazalo da ljudi s kojima smo razgovarali nemaju potrebne kompetencije niti su dovoljno osviješteni. Ni na fakultetima ni na stručnim usavršavanjima ne mogu doći do takvih programa koji bi ih osposobili ne samo da ne prenose rodne stereotipe djeci i učenicima, nego da ih potaknu da se sami protiv rodnih stereotipa aktivno bore, da im u budućnosti ne bi bili žrtve“, navodi Anamarija Sočo.
„A riječ je o osnovama. Najčešće se nametne kao tema pitanje što je rod, odnosno rodna socijalizacija. Zatim nenasilje, različitosti, obitelj, zdravlje, mentalno zdravlje i kako uključiti školsku zajednicu i širu okolinu u rješavanje ovih problema. Nastavnicima djeca dolaze s raznim pitanjima i problemima vezanima za ove teme. Oni se ne znaju s njima nositi jer nisu za to osposobljeni, a često i okruženje u kojem rade te teme tabuizira. Osim toga, ne znaju kako raditi s roditeljima, a sve je uzaludno ako roditelji nisu uključeni“, navodi Tokić.
Program se sastoji od niza tema, a pojedine se teme intenzivnije prolaze ovisno o potrebi pojedine grupe. Planiramo do kraja projekta uključiti više od 400 odgojitelja i odgojiteljica, nastavnika i nastavnica iz cijele Hrvatske. Također ciljamo na studente i studentice učiteljskih fakulteta, pedagogije, predškolskog odgoja i drugih profesija koje rade s djecom u vrtićima i školama.
„Polaznici i polaznice imaju različitu motivaciju sudjelovanja u programu. Neki su se prijavili jer to žele, neki na inicijativu ravnatelja, a neki jer dobiju potvrdu da su prošli edukaciju. U svakoj skupini ima onih koji imaju otpor prema temama koje se kroz program obrađuju jer se one kose s njihovim ideološkim vrijednostima. Otpor izražavaju kroz sitna podbadanja do otvorenih seksističkih šala ili kontriranja svemu rečenom, pa sve do osporavanja znanstvenih podataka. Da, zna biti jako izazovno. Trudimo se držati planiranog tijeka procesa, jer se bojimo, ako se ulovimo u razgovor i kontriranje s radikalnim pojedincima čije mišljenje ionako ne možemo promijeniti, da ćemo sve ostale izgubiti“, ilustrira Tokić.
Kad nastavnici više vjeruju predrasudi umjesto znanosti
„Imamo veći fokus na ove koji su suradljivi, tako da im dajemo pozadinu, podatke, činjenice. Imali smo situacije kada ljudi jednostavno ne vjeruju znanosti. Odbijaju prihvatiti znanstvene činjenice kao argumente. Recimo, iritira ih uopće pojam roda, sama ta riječ, taj termin. Iako su to naprosto osnove. Pa čak i kad radimo s nekim grupama u kojima imamo jako suradljive polaznike, koje zanima ova tema i za koje mislite da su osviješteni, shvatite da oni nemaju bazična saznanja o tim pojmovima. Spol i rod su im u znaku jednakosti, definirani biologijom, iako ne znaju što to biologija definira kod spola. Ne razumiju rodne uloge zbog barijera u shvaćanju, a kako uopće razgovarati o rodnim stereotipima? Riječ je o ukorijenjenim predrasudama, za koje treba puno rada da bi se osvijestile“, pojašnjava Elizabeta Matković, jedna od edukatorica u projektu Kinder.
„Čak i ljudi koji su išli na ovakve edukacije vidimo da se stalno vraćaju na spol. Recimo, tumače da je nešto tako jer su žene nježnije. Hvataju se obrazaca rodnih uloga od kojih ne možemo prekoračiti dalje. Onda smo mi dovedeni u situaciju da ih propitujemo što je to u tijelu, što je to u našoj biologiji, recimo žena, da je ona biološki predodređena da bude nježnija, senzibilnija, emotivnija… Ili zašto misle da su žene, eto, zbog biologije bolje u pranju suđa. S druge strane imamo polaznike koji u svom radu u školi dolaze u doticaj s brojnim temama, situacijama, na koje ne znaju kako odgovoriti, kako se postaviti, kako s učenicima raditi. Primjerice, imali smo sudionike koji su u svojoj školi imali primjer djeteta u tranziciji. Rekli su da im treba za to pomoć, nemaju pojma kako se postaviti, što raditi, a nemaju ni sami kao nastavnici podršku okoline. I onda o tome razgovaramo iako se mi primarno ne bavimo trans tematikom, ali oni te teme stave na stol“, ističe Tokić.
O Statusu M
Status M kao udruga čije će aktivnosti biti usmjerene na osnaživanju dječaka, mladića i muškarca te pripadnike marginaliziranih skupina za borbu za rodnu pravdu osnovana je 2010. godine. Danas su u tom području etablirana udruga koja osvještava, propituje i dekonstruira štetne društvene norme, stereotipe, rodne uloge i maskulinitete. Nastoje promicati odgovorno ponašanje s ciljem izgradnje rodno pravednog, inkluzivnog i nenasilnog društva. Uz to rade i s mladićima i muškarcima u penalnom sustavu i postpenalnom prihvatu pri čemu im je fokus na prevenciji rodno uvjetovanog nasilja, sprečavanju recidiva i resocijalizaciji. Rade i na promociji rodne pravde, ravnopravnom roditeljstvu i ravnopravnoj podjeli neplaćenih poslova brige i skrbi. Kroz više od desetljeća provedenih edukacijskih programa i radionica u praksi vide neke pomake.
„Rodna pravda, kroz povijest, kontekstualizirana je kao “žensko pitanje”, budući da su žene bile pokretačka snaga iza strategija i borbi za rodnu pravdu. To je doprinijelo kreiranju stava da samo žene imaju koristi od postizanja rodne pravde. No, muškarci isto osjećaju posljedice rodnih normi, poput kraćeg životnog vijeka, lošijeg zdravlja, niže razine obrazovanja, češćeg smrtnog stradavanja u prometnim nesrećama, češćih samoubojstava. Rodne norme po kojima su djevojčice i dječaci odgajani, ali i po kojima žene i muškarci žive, čine štetu kako na individualnoj, tako i na društvenoj razini. Bitno je da i žene i muškarci budu svjesni prednosti koje im rodna pravda donosi kao pojedincima, ali i kao članovima zajednica i društava. Smatramo da je važno uključiti više muškaraca u borbu za rodnu pravdu jer je to jedini način da se dođe do promjene“, naglasili su naši sugovornici i sugovornice.
Elizabeta Matković, Anamarija Sočo, Tamara Tokić, Stipe Nogalo
Stipe Nogalo – Stipe je edukator u Statusu M od 2018., s pozadinom u sociologiji i filozofiji i odnedavno predsjednik upravnog odbora Statusa M. Zadnjih pet godina sudjeluje u radu Statusa M većinom u okviru planiranja i provođenja edukacija za mlade i stručnjake koji rade s mladima. Van rada Statusa M ga možete pronaći kako na raznim mjestima govori, izlaže i piše o temama roda i širim političkim temama iz sociološke i filozofske perspektive.
Anamarija Sočo – Anamarija je predsjednica Statusa M i iskusna voditeljica projekata i facilitatorica/trenerica. Posljednjih petnaestak godina aktivna je u organizacijama civilnog društva. Od 2018. radi u Statusu M gdje je trenutno zadužena za koordinaciju i upravljanje organizacijom te provedbu zagovaračke agende. Članica je upravnog odbora i su-koordinatorica mreže MenEngage Europe – najveće europske mreže organizacija koje rade s dječacima i muškarcima na promociji rodne pravde.
Tamara Tokić – Tamara je koordinatorica programa i facilitatorica/trenerica u Statusu M, po zvanju magistra primijenjenih umjetnosti. Posljednjih osam godina uključena je u rad udruga civilnog društva u Rijeci i Zagrebu na pripremi i vođenju projekata i programa te provedbi edukacija za djecu, mlade i stručnjake u obrazovanju i sustavu socijalne skrbi. Također je uključena u osmišljavanje i razvoj obrazovnih programa za djecu i mlade, kao i aktivnosti podizanja svijesti o rodnoj pravdi, inkluziji, prevenciji nasilja i zdravim stilovima života.
Elizabeta Matković – Elizabeta je koordinatorica projekata i edukatorica, a po zvanju socijalna radnica. Posljednjih 10 godina bavi se aktivizmom, a u rad Statusa M uključena je najprije kao volonterka, a zatim i kao radnica od 2020. godine. Trenutno je zadužena za pripremu i vođenje projekata te provedbu edukacija za mlade, očeve te stručnjake i stručnjakinje u području socijalne skrbi i obrazovanja. Osim toga, sudjeluje u kreiranju i razvoju programa za očeve te za mlade počinitelje kaznenih djela i prekršaja u području rodne pravde, prevencije nasilja, inkluzije i mentalnog zdravlja.