Nakon što je u noći s četvrtka na petak SDP-ov prijedlog Zakona o medicinskom prekidu trudnoće tzv. vladajuća desnica u Saboru odbila, dan poslije sve se glasnije među zastupnicima centra i ljevice počelo govoriti o pripremi referenduma kao jedinoj realnoj opciji da se pravo na pobačaj vrati u Ustav RH, kao jedno od ljudskih prava na reproduktivno zdravlje.
Te noći u Saboru ljevica, kao predlagači novog zakona kojim bi se s ciljem bolje zaštite reproduktivnih prava i zdravlja žena unaprijedio postojeći koji datira još iz 1978., nije ni očekivala da će on proći. Ponovo je ovu temu vladajuća većina tek iskoristila samo za dodatno omalovažavanje žena, građanka Hrvatske, pa pitanja ženskih prava izvrtali na stare priče o tome kada počinje život. Toliko nestvarno i daleko od činjenica. Da je netko neupućen posljednjih dana slušao samo tu raspravu i tzv. argumentaciju zastupnika desnice i desnog centra, pomislio bi kako je u Hrvatskoj pobačaj zabranjen, pa ga se ljevica sada trudi ozakoniti. A ne da se pred zastupnicima našao zakonski prijedlog koji bi trebao imati potencijal zamijeniti 45 godina star zakon i to s ciljem da novi propiše više standarde medicinskih i zdravstvenih usluga ženama, jer je medicina kroz tih gotovo pola stoljeća značajno napredovala, posebice u području reproduktivnog zdravlja.Pobačaj kao zakonom propisana medicinska usluga nike uopće trebala biti tema, jer i prema odluci Ustavnog suda pobačaj u Hrvatskoj treba biti legalan, kao što je svih proteklih desetljeća.
Žene dobile hrabrost negativna iskustva iznijeti javno
Par sati ranije, u devet je hrvatskih gradova na tisuće građanki i građana prvi puta u hrvatskoj povijesti izašlo na ulice u borbi za reproduktivno zdravlje žena. Prosvjedni skupovi pod nazivom “Dosta” ujedno su i prva masovna bitka građana za ostvarivanje bazičnih zdravstvenih i medicinskih usluga i zakonom zajamčenog prava reproduktivnog zdravlja žena.
A vladajuću se većinu u Saboru uopće ne tiče ono što velikim problemom smatra na tisuće građanki i građana ove zemlje. To su problemi nedostupnosti niza medicinskih usluga javnog zdravstva ženama i shodno tome ugrožavanje njihova reproduktivnog zdravlja i zdravlja općenito. Baš ih briga za brojne situacije omalovažavanja koje žene nerijetko prolaze u ordinacijama ginekologa ženomrzaca. Klerikalizam koji se uvukao u ginekološke ambulante ono je što podržavaju, a ne ono protiv čega bi digli ruku.
Međutim, stanje zasigurno više nikada neće moći ostati isto, jer je realno za očekivati da će sve više građanki i građana, nakon što je to hrabro učinila Mirela Čavajda, i javno progovarati o svojim negativnim iskustvima i uskratama medicinskih usluga.
Što dalje nakon prosvjeda, što dalje nakon odbijenog zakonskog prijedloga SDP-a u situaciji kad Vlada od odluke Ustavnog suda, dakle već pet godina, nije napravila, ili obznanila da ima neki svoj prijedlog.
Opcija referendum za vraćanje pobačaja u Ustav
Već u noćnoj saborskoj raspravi više se puta provukla ideja da se pravo na pobačaj vrati u Ustav, odakle je izbačeno 1990. godine. Naime, član 272. Ustava iz 1974. glasio je: “Pravo je čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece. To se pravo može ograničiti samo radi zaštite zdravlja.” A slobodno odlučivanje o rađanju djece podrazumijeva upravo to – slobodu u odlučivanju hoće li, kada i koliko djece žena roditi, kao i odluku o tome da neće sada roditi ili da neće uopće roditi. Država, a posebno zdravstveni sustav, tu su da joj omoguće ostvarivanje te slobode.
Povratak takve ili neke slične formulacije u Ustav dao bi jače oružje svim borbama za ženska prava jer je Ustav iznad svih zakona pa se nakon toga ne bi moglo kroz neke druge zakone njima manipulirati i ograničavati ih.
Opcija referenduma za izmjenu Ustava i vraćanja u njega pravo na pobačaj je najizglednija, sudeći prema izjavama oporbenih čelnika. Vjetar u leđa i nadu da bi taj referendum mogao polučiti uspjeh daju im i rezultati istraživanja agencije Ipsos prema kojem više od 80 posto građana smatra da žene trebaju imati pravo na izbor, a samo sedam posto izjasnilo se da takvo pravo nemaju.
“Pobačaj u Ustav, ukidanje priziva savjesti, zdravlje narodu!”
Zahtjev za vraćanje pobačaja u Ustav, ukidanje priziva savjesti u javnim bolnicama, besplatan pobačaj i povratak zdravlja narodu jučer navečer su ispred četiri bolnice koje su odbile prekid trudnoće Mireli Čavajdi: KB Merkur, KBC Sestre milosrdnice, KB Petrova i KBC Sveti Duh – iznijeli feministički kolektiv fAKTIV, kolektiv ISKRA, Antifašistički vjesnik i Radnička fronta.
“Sve dok pobačaj košta kao minimalna plaća, dok se radnice tjera u dugove i minuse kako bi ga obavile, pobačaj nije dostupan. Dokle god ginekolozi imaju pravo ne raditi svoj posao, pobačaj nije dostupan. Sve dok se pacijentice tretiraju kao kriminalke i šalju da šetaju od bolnice do bolnice u potrazi za nekom koja im neće uskratiti medicinsku skrb, pobačaj u Hrvatskoj nije dostupan. Dokle god žene na pobačaj idu preko granice, pobačaj nije dostupan. Sve dok hodači, molitelji i klerikalne organizacije utječu na odluke o reproduktivnom zdravlju, pobačaj u Hrvatskoj neće moći biti dostupan. I tako će biti dok pobačaj ponovno ne bude dio Ustava, kao što je u Sloveniji, zemlji u koju žene odlaze kada im hrvatsko javno zdravstvo okrene leđa – ako za to putovanje imaju novca”, upozorile su te osvrnule i na ulogu strukovnih liječničkih udruženja:
“Hrvatska liječnička komora ni jednom riječju nije reagirala na slučaj Mirele Čavajde, dok se nije taknulo u privilegije ginekologa koji odbijaju raditi posao za koji su se obrazovali i specijalizirali. Ne čudi jer se radi o strukovnom udruženju koje je obilježavajući Svjetski dan priziva savjesti zaključilo da prizivači imaju prednost u odnosu na pravo žene na pobačaj. Postavlja se pitanje predstavlja li HLK stavove svih liječnika koje okuplja ili nastoje utišati i vršiti pritisak na one liječnike koji ne odbijaju vršiti zdravstvenu skrb ženama.”
Među ostalim i naglasili da sve dok hodači, molitelji i klerikalne organizacije utječu na odluke o reproduktivnom zdravlju, pobačaj u Hrvatskoj neće moći biti dostupan: “I tako će biti dok pobačaj ponovno ne bude dio Ustava, kao što je u Sloveniji, zemlji u koju žene odlaze kada im hrvatsko javno zdravstvo okrene leđa.”
Pitanje je kako vratiti takvu odredbu u Ustav. Proceduralno, dva su načina: kroz dvotrećinsku većinu u Saboru ili referendumom. Takvu većinu u Saboru nemoguće je postići u ovom slučaju i sa ovim sastavom. Za raspisivanje referenduma je pak potrebno deset posto glasova upisanih birača. U tom slučaju Sabor je dužan raspisati državni referendum i, ukoliko mu pristupi većina upisanih birača i većina njih se izjasni pozitivno o referendumskom pitanju za promjenu Ustava, ta se promjena unosi u Ustav.
Opcija o kojoj sada također razmišljaju trenutno poraženi jest i tužba Ustavnom sudu zbog neizvršenja njegova rješenja iz 2017. godine. Podsjetimo: u veljači 2017. Ustavni je sud donio rješenje prema kojemu Sabor kao zakonodavac mora donijeti novi zakon jer je onaj o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978. godine zastario. Ustavni sud dao je rok od dvije godine za provedbu njegova rješenja, no kako niti nakon više od pet godina Vlada nije ništa učinila, štoviše ignorira odluku Ustavnog suda i smatra je nevažnom, lijeva oporba u tome vidi osnove za tužbu.
Treća opcija je pričekati šest mjeseci i tada zakon opet poslati u proceduru. No, sa ovim sastavom Sabora, u kojemu je HDZ složno protiv bilo kakvih prijedloga koji dolaze iz oporbe, posebno protiv prava na pobačaj, a u tome ima podršku još nekih desnih stranaka, poput Mosta i Suverenista, vjerojatno opet ne bi ništa postigli osim još jedne neprospavane noći.
Što je Ustavni sud u veljači 2017. naložio Saboru
Pobačaj je, kao što dobro znamo, legalno dopušten zakonom iz davne 1978. godine koji je u ono vrijeme bio poprilično avangardan. Nakon 44 godine trebalo bi ga modernizirati, izbaciti iz njega pojmove kao što su organizacije udruženog rada, samoupravne interesne zajednice i slično te ga prevesti na jezik 21. stoljeća i dodati u njega edukaciju. Evo što je točno Ustavni sud napisao u zaključku svog Rješenja:
“U okviru svoje široke slobode procjene zakonodavac je slobodan odrediti mjere koje smatra svrhovitima da se kroz edukativne i preventivne programe, primjerice uključivanjem reproduktivnog i spolnog obrazovanja, promovira spolno odgovorno ponašanje te odgovornost i muškarca i žene u prevenciji neželjene trudnoće. Zakonodavac također može, kako bi ženi omogućio da njezino određenje prema trudnoći i majčinstvu bude slobodno, odrediti primjereno razdoblje razmišljanja prije donošenja odluke o prekidu ili nastavku trudnoće u kojem bi joj bile pružene sve informacije o trudnoći i uslugama koje joj stoje na raspolaganju (primjerice, o savjetodavnim centrima i zdravstvenoj zaštititi za vrijeme trudnoće i poroda, o radnim pravima trudnica i majki, o dostupnosti jaslica, o centrima koji osiguravaju odgovarajuću kontracepciju i informacije o sigurnom seksu, te o centrima u kojima se savjetovanje može obaviti prije i nakon trudnoće). Na zakonodavcu je također odrediti hoće li novim zakonom urediti pitanje troškova prekida trudnoće (hoće li ih i u kojim slučajevima snositi žena ili će oni teretiti državni proračun), pitanje priziva savjesti liječnika koji ne žele obavljati prekide trudnoće i sl.”