„Ja sam kao žrtva osvetničke pornografije u doživotnoj robiji i ne vidim neku uspostavu pravde u činjenici da će počinitelji tih seksualnih delikata, koji su za mene jednaki silovanju, moći dobiti tek tri godine zatvora. S druge strane, kada se prije par mjeseci krenulo razgovarati o tome da bi se osvetnička pornografija tretirala kaznenim djelom, a počinitelje proganjalo, kao da mi je prvi puta nakon jako puno godina bilo nekako lakše pri duši. A ovih dana kad se piše kako će to uistinu i ući u zakon, govorim svojima u obitelji: „Vidite, nisam ja kriva. To je kriminal, za to će se sada ići u zatvor! I da, kad tako gledam, to mi puno znači“, komentirala nam je žena čiju smo ispovijest kao žrtve osvetničke pornografije objavili ove godine u ožujku i koja je tada prvi puta o hororu koji je proživjela i što sve danas proživljava kao žrtva seksualnog nasilja koje se u zakonskoj definiciji izmjene Kaznenog zakona sada našlo pod imenom ‘zlouporaba snimke spolno eksplicitnog sadržaja‘. Žrtva osvetničke pornografije postala je prije deset godina, a godinu dana živjela u seksualnom ropstvu ucijenjena da će ako ga prekine svi vidjeti njezine eksplicitne snimke i fotografije. I prijetnja se ostvarila, njezine su se fotografije i snimke pojavile na svim društvenim mrežama, širili su ih online seksualni predatori i distributeri, a za onu publiku koja ne koristi Internet seksualni se zlostavljač ‘pobrinuo’ polijepiti fotografije po stubištu zgrade gdje žrtva stanuje, po auli fakulteta koji je pohađala, po najfrekventnijim dijelovima središta gradića u kojem je tada živjela. Nikakve koristi nije bilo od nekoliko prijava policiji, koja ih je odbacivala jer nije prepoznavala djelo seksualnog nasilja i osvetničke pornografije.
Razgovarali smo povodom izmjena Kaznenog zakona, koje je Vlada prošli tjedan uputila prema Saboru, sa ženom čiju smo ispovijest objavili prije tri mjeseca i čiji identitet ni sada ne želimo otkriti, jer njezini počinitelji slobodno šetaju i tu i tamo joj zaprijete pokojom fotografijom koju zalijepe u stubište zgrade u novom gradu i državi u koji se zbog svega preselila. Upitali smo je kako komentira najavljene izmjene zakona koje se odnose na prepoznavanje seksualnog kriminala i progon seksualnih zločinaca. Hoće li žrtve sada lakše doći do pravde, jesu li ove izmjene za to dovoljno i što sve još valja mijenjati te razmišlja li ona sama opet podnijeti prijave protiv ljudi čija je bila žrtva seksualnog nasilja.
„Od mog je slučaja, kad sam seksualno zlostavljana kao žrtva osvetničke pornografije prošlo deset godina. Za mene nije prošlo deset godina, jer ja s tim živim svaki dan i moje su snimke vjerojatno još uvijek prisutne online i još uvijek postoje ljudi koji ih zloupotrebljavaju i ja se osjećam silovana svakog dana. Zato mi je ta priča o zastari nevjerojatna. Tu ne bi smjela postojati nikakva zastara. Naravno da mi je drago čuti da se ona od tri mjeseca ukinula. Ali za djela seksualnog nasilja treba ukinuti bilo kakvu zastaru. Zapravo, ne mogu uopće shvatiti koji su to ljudi, kad se pisao zakon, smatrali da je logično da će žrtva seksualnog nasilja njega prijaviti u roku od tri mjeseca. Pa nekad godine trebaju proći da žrtva za to smogne hrabrosti, jer je kod seksualnog nasilja kod žrtve uvijek prvo prisutna krivnja ili neka vrsta predbacivanja kao da su same izazvale napadače. Treba vremena dok kao žrtve shvatimo da nismo krive. Posebice kad se radi o osvetničkoj pornografiji. Ja sam si tek nedavno prestala predbacivati i to zahvaljujući tome što su i druge žrtve počele pričati što im se dogodilo“, komentira kako je u njezinom slučaju veliku ulogu odigrala tek nedavna senzibilizacija javnosti na ovaj problem, jer, prisjeća se, kada je prvi puta policiji prijavila svog seksualnog zlostavljača, neposredno nakon što je krenuo s distribucijom snimki i fotografija, reakcija je bila da su to njihove osobne razmirice i da tu policija nema što tražiti.
„Mislim da će ova izmjena zakona isto doprinijeti da ljudi počinju shvaćati kako se to može dogoditi bilo kome i da je to kriminal. Jer se za to sada ide u zatvor! Pa će i oni ljudi koji misle da je osoba sama kriva što joj se to događa početi razmišljati iz ugla žrtve: ‘Kako ona, nakon što je žrtva kriminala, može nastaviti dalje živjeti?’. Postat će ih biti briga. Jer ako nešto nije definirano kriminalom, ljude nije briga. Zato je veliki korak to što je osvetnička pornografija kazneno djelo, bez obzira što ja mislim da je zatvorska kazna premala i što smatram da takvo seksualno nasilje treba tretirati isto kao i brutalno silovanje. Meni već psihički puno znači da se za osvetničku pornografiju dobiva zatvor i da su počinitelji kriminalci. A ne ja koja sam žrtva. Ja sam deset godina bauljala svijetom vjerujući da sam ja to stvarno zaslužila. Stradalo mi je zdravlje, ugrožena mi je egzistencija, kada tražim posao na meni se vidi da sam slomljeno biće, da sam nesigurna i poslodavci intuitivno takve ljude ne žele zapošljavati. Da ne govorim o strahu s kojim se javljam na radna mjesta, što ako jednog dana šef ili šefica vide, doznaju što sam prošla. Mene će kriviti, dobit ću otkaz. Ja poslove tražim sa strahom da ću zbog toga što mi se dogodilo dobiti otkaz, a počinitelje društvo uopće ne prepoznaje kao kriminalce. Oni su za njih pravednici, a žive od toga što su mene silovali“, govori nam i otkriva kako misli da bi možda imala šanse za srediti život nakon proživljenog seksualnog nasilja da ga je tada, kad ga je prijavila policiji, zakon prepoznavao: „Kad je netko izložen na Internetu kao da ste svima dati na korištenje, kako se kome prohtije. Ne možete vi ljude zaustaviti da te sadržaje ne konzumiraju niti im objasniti da osoba koja je na snimkama ne želi da je se gleda. Ja se zbog te spoznaje, jer to nikome nisam mogla objasniti, da su se moje snimke tu našle protiv moje volje, nisam vratila na fakultet, nisam diplomirala, ne živim više u grad u kojem sam rođena, nemam društvo, kako je član moje obitelji bio u taj kriminal uključen, imam i narušene obiteljske odnose, jer ostatak obitelji isto nije razumio o čemu se tu radi. Mnogi su mislili da sam si sama kriva. Živim s nizom psiholoških trauma koje nisu liječene, stradao je organizam i na tjelesnoj razini, deset godina se pokušavam skupiti i krenuti dalje, a u tom razdoblju drugi su se ljudi mojih godina izgrađivali poslovno, razvijali se, učili i stvarali. Ja sam ostala na mjestu samo da preživljavam“, navodi naša sugovornica čime se otvaraju nova pitanja je li društvo, koje, eto, napokon počinje razumjeti da je osvetnička pornografija seksualno nasilje i kriminal, u stanju žrtvama omogućiti pomoć da stanu na noge nakon trauma koje su proživjele i krenu dalje sa životom, jer se u konačnici, redom radi o mladim ljudima.
„U svakom slučaju, ja sam spremna ponovo podnijeti prijavu protiv ljudi koji su me seksualno zlostavljali sada kad znam da se to goni i po službenoj dužnosti i da će znati taj kriminal naći u zakonu među kaznenim djelima i da je za to propisana kazna zatvorom. Ne znam je li deset godina rok opet neke zastare. Ono što me brine je činjenica da počinitelje neće progoniti, jer oni više ne žive u tu, trenutno su nekim drugim zemljama u Europi i bojim se da će im ostati neuhvatljivi, tako da ja možda neku pravdu neću dobiti. Ja sam danas spremna, da ih uhvate, izići javno sa svim. No, razmišljam o tom suđenju, o žrtvama koje na sudu moraju sjediti pokraj svojih seksualnih zlostavljača. To gledam kao dodatno poniženje i mislim da bi se procesuiranje djela seksualnog nasilja na sudu trebalo raditi tako da se žrtve maksimalno zaštiti, da ne dolaze u kontakt sa zlostavljačima. Ne znam da li novi zakon išta govori o tome“, iznosi svoje dvojbe.
Upitali smo je i kako bi prema njoj cijeli postupak trebao izgledati od trenutka kada žrtva osvetničke pornografije podnosi prijavu, a što bi žrtve uistinu i ohrabrilo da to učine:
„Ono što smatram najvažnijim je postupak koji radi policija. Kad žrtva dođe do policije i prijavi, da joj policija povjeruje i da odmah te ljude privede i stavi u pritvor. Da izuzme sva računala, mobitele, kamere, tehnologiju, uđe u račune i pozatvara što može zatvoriti, kako bi barem dijelom zaustavila online distribuciju materijala. Ti se ljudi jako bolje policije i zatvora. Oni se predstavljaju uzornim građanima, obiteljskim ljudima, a zapravo su najobičniji kriminalci. Policija toga treba biti svjesna. Oni se užasavaju zatvora jer seksualne kriminalce drugi zatvorenici ne vole, seksualni delikti su za njih najniži oblik kriminala i na seksualnim nasilnicima se iživljavaju. To je poznata stvar. Zato je jako važno da je osvetnička pornografija postala kažnjiva zatvorom. Važno je i zato da se pošalje poruka ovima koji gledaju i te materijale pretražuju po Internetu, jer su oni isto suučesnici u kriminalu. I ono što društvo još tek treba krenuti raditi, a to je pomoć žrtvama da imaju nastavak života. Od besplatne psihološke pomoći, koja danas postoji, ali se na tretman kod psihijatra čeka i po dva mjeseca, pa je ta pomoć neučinkovita. Da se osobama koje su dokazano žrtve svih oblika seksualnog nasilja prizna PTSP, da im se prizna ta trauma, da postoji određena pomoć pri zapošljavanju, da se ne stigmatizira, da se tim ljudima pruži prva šansa, posebice za posao, kako ne bi ovisili ni o kome, kako bi lakše stali na noge i krenuli sa životom.“
‘Osvetnička pornografija’ kao kazneno djelo uskoro na Saboru
Vlada je prošli tjedan prema Saboru uputila Izmjene Kaznenog zakona, kojima je žellja, kako je to najavio sam premijer Andrej Plenković, ojačati mehanizme zaštite žrtava obiteljskog i spolnog nasilja te uznemiravanja, pa bi se tako ubuduće spolno uznemiravanje progonilo po službenoj dužnosti. Podsjetimo, prije dva mjeseca udruga B.a.b.e. je na izmjene KZ-a koji je bio u javnoj raspravi uputila zahtjev da se tzv. osvetnička pornografija uvrsti u katalog kaznenih djela, a među 19 potpisnika tog zahtjeva bio je i naš portal Reci.hr.
Izmjenama se u Zakon sada uvodi nekoliko novih kaznenih djela, a među njima i “zlouporaba snimke spolno eksplicitnog sadržaja”, a kako bi se sankcioniralo ona djela koja se povezuju s tzv. “osvetničkom pornografijom”. Sankcioniralo bi se sve one koji intimne snimke, nastale uz pristanak i za osobnu uporabu, ustupe drugima (jednoj osobi ili više njih), a bez pristanka snimane osobe i na taj način povrijede njeno pravo na privatnost.
Kao kazneno djelo propisuje se i sankcioniranje djela koja su povezana s tzv. deepfake pornografijom odnosno s korištenjem moderne tehnologije kako bi se manipuliralo (eksplicitnim) sadržajem na način da se na slici ili snimci digitalno zamijeni lik ili se pomoću moderne tehnologije izradi novi, manipulativni sadržaj s ciljem kršenja nečije privatnosti. Za ova kaznena djela propisana je kazna zatvora do jedne godine, odnosno do tri godine ako je snimka postala dostupna većem broju ljudi. Proširila se i kaznenopravna zaštita zajamčena djeci i drugim kategorijama ranjivih osoba uz preciziranje inkriminiranja nečinjenja kao načina počinjenja tog kaznenog djela. Revidiraju se i sigurnosne mjere obveznog psihosocijalnog tretmana, sigurnosna mjera udaljenja iz zajedničkog kućanstva te zabrane obavljanja određene dužnosti i djelatnosti i zaštitnog nadzora po punom izvršenju kazne zatvora. Radi snažnijeg suzbijanja rodno uvjetovanog nasilja i jače zaštite žrtava, predlaže se i širenje pojma “bliska osoba” te bi on ubuduće obuhvaćao i sadašnje ili bivše intimne partnere, odnosno, osobe koje su u intimnoj vezi ili su bile u intimnoj vezi, a ne samo članove obitelji, bivše bračne partnere, životne partnere, neformalne životne partnere ili osobe s kojom žrtva ima dijete ili živi u istom kućanstvu. Sva kaznena djela počinjena od strane bliske osobe, također će se progoniti po službenoj dužnosti, a katalog kaznenih djela za koja kazneni progon ne zastarijeva proširuje se na teško kazneno djelo spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta.