Priča prva: Mlatio je ženu s kojom je živio u malom stanu. Sud mu je izrekao mjeru zabrane približavanja na dva metra! Ostali su živjeti u zajedničkom kućanstvu. Kad je sigurna da je neće čuti zove telefon u savjetovalištu Autonomne ženske kuće Zagreb i govori da je skutrena u svojoj sobi i osluškuje zvukove iz stana da po njima otkrije gdje je on i je li sigurno otići do kuhinje ili kupaonice. Strahuje da će se s njim sudariti u hodniku.
Priča druga: Za vrijeme pandemije i lockdowna neke su se žene uspjele skloniti u sigurnoj kući. Pravni tim Autonomne ženske kuće Zagreb je i tada od sudova tražio poduzimanje hitnih mjera, kao što je uzdržavanje djece koja su pobjegla s majkom. No, u cijelom razdoblju karantene niti jedna takva mjera nije izrečena. Sudovi su imali izliku usporenog rada zbog pandemije. Ali, u jednom je slučaju sud bio efikasan: jedna je majka dobila privremenu mjeru koja joj određuje da mora djecu dovesti na susret s ocem u Centar Dugave u Zagrebu. Bilo je to u vrijeme kad nisu vozili niti tramvaji, a ona nije imala novca za taksi. Na drugi je kraj grada s djecom pješačila kilometrima. Paralelno se vodio kazneni postupak protiv supruga nasilnika. Ali sporo, bila im je pandemija.
Priča treća: nakon sedamnaest godina prošlog se tjedna žrtva višestrukog silovanja morala pojaviti na saslušanju na sudu. Ne živi u istom gradu u kojem se vodi postupak pa je morala sjesti na autobus, doći na sud, ponovno proživljavati ono što joj se dogodilo i sama se, traumatizirana, voziti natrag u mjesto u kojem živi. Apsurd je da sud ima sva njena svjedočenja, saslušavana je putem video linka što se moglo učiniti i ovoga puta. Ali nije.
Ovo je samo nekoliko priča o posljedicama postupanja sudova u slučaju nasilja u prema ženama, nasilja u obitelji, a koje je prigodom obilježavanja Dana žena iznijela Sanja Bezbradica Jelavić, odvjetnica Autonomne ženske kuće Zagreb. Udruge koja je u Hrvatskoj još devedesetih uspostavila i prvo sklonište za žene i djecu, žrtve nasilja u obitelji. U okviru obilježavanja 8. marta AŽKZ je organizirala okrugli stol o femicidu.
VIŠNJA LJUBIČIĆ: Nažalost, ovo će biti godina femicida
Baš taj dan, 8. mart i ta brojka osam za Višnju Ljubičić, pravobraniteljicu za ravnopravnost spolova, ove godine nosi jaku simboliku.
“U prvih 60 dana ove godine ubijeno je pet žena i zabilježena su tri pokušaja ubojstva. Dakle, osam je žena bilo žrtvama teškog nasilja. Vjerujem da će, nažalost, ova godina biti obilježena femicidom. Oni koji manipuliraju brojkama i govore da je ubijeno više muškaraca nego žena mogli bi pogledati tko su počinitelji ubojstava. U više od 90 posto slučajeva muškarce su ubili muškarci, dakle oni se međusobno ubijaju. Lani su od 14 ubijenih žena njih 11 ubile njima bliske muške osobe. Ove godine od pet ubijenih žena četiri su ubili sinovi, dakle opet muškarci”, iznijela je crnu statistiku pravobraniteljica Ljubičić.
Sudovi uvaže tek 18 posto zahtjeva policije za zaštitom žrtava
Brojke joj govore i o trendu brutalizacije obiteljskog nasilja: zadnjih deset godina je broj prekršajnih djela nasilja u obitelji s prosječnih 18 i 19 tisuća pao na oko devet tisuća. Međutim, posljednjih se godina udvostručio broj kaznenih djela.
Razlog takvom porastu kaznenih djela obiteljskog nasilja mogla bi biti i blaga politika kažnjavanja. Pravobraniteljica i njezin tim analizirali su 470 prekršajnih i 804 kaznenih presuda sudova u Zagrebu, Puli, Splitu, Karlovcu, Gospiću, Dubrovniku, Rijeci, Slavonskom Brodu, Zadru, Varaždinu i Vukovaru donijetih od 2012. do 2017. godine. U 46 posto presuda nasilje su počinili bračni partneri, u 15 posto izvanbračni, a ostali članovi obitelji bili su nasilnici u 36 posto slučajeva.
Analiza je pokazala da u više od 90 posto slučajeva sudovi nisu izricali kaznu zatvora nasilnicima, a u 78 posto slučajeva nisu izricali zaštitne mjere. Štoviše, odbijali su zahtjeve policije za takvim mjerama, pa je tako policija u analiziranih šest godina tražila od 7800 do 14.500 zaštitnih mjera, ovisno o godini, a sudovi su joj prihvaćali od 11 do 18 posto zahtjeva.
Dakle, nisu zaštitu tražile same žrtve da bi se moglo reći kako je njihov strah neopravdan. Zaštitu žrtava tražila je policija koja ipak može procijeniti koliko je netko u opasnosti. Ali većina njihovih procjena za sud nije bila relevantna!
“Policija se umorila od predlaganja zaštitnih mjera koje pravosuđe ne usvaja”, rezignirano je ustvrdila pravobraniteljica Ljubičić.
Još je veće razočaranje sudbina izrečenih zaštitnih mjera: od 505 mjera psihosocijalnog tretmana provedeno ih je šest, od 1336 zabrana približavanja provedeno ih je 1096, a od 653 mjere obaveznog liječenja od ovisnosti provedeno ih je deset! No, podsjetimo se da se među mjere zabrane približavanja, koje su izrečene i provedene, ubraja i ona s početka teksta da joj se ne smije približiti na manje od dva metra premda žive u jednom malom stanu.
Za 60 posto nasilnika sud uzima olakotne okolnosti
O tome kako sudovi gledaju na nasilje svjedoči i činjenica da je u 58 posto analiziranih presuda sud uzimao u obzir olakotne okolnosti kao što su ranije neosuđivanje, priznanje ili djelomično priznanje, imovinske prilike, kajanje i isprika počinitelja, a šestorici je olakotna okolnost bila i alkoholiziranost, vjerojatno prema logici “bio je pijan pa nije znao što radi”. Otegotne su okolnosti pronađene u 22 posto presuda, a najčešće su recidivizam i način počinjenja djela, u prijevodu brutalnost i upornost, dok je u četiri posto slučajeva alkoholiziranost bila otegotna okolnost. Očito ta ocjena ovisi o tome koliko pojedini suci toleriraju alkoholizam.
Rezultat takvih blagih pogleda na nasilje je da je 44 posto okrivljenika kažnjeno novčanom kaznom, koja u prosjeku iznosi 1727,79 kuna, 31 posto je uvjetnih osuda, a petnaest posto zatvorskih kazni. Za spolno nasilje u obitelji niti u jednom slučaju nije izrečena novčana kazna.
Kazne za počinitelje stižu prekasno
Valentina Andrašek, suradnica Autonomne ženske kuće Zagreb, predstavila je analizu provedbe zaštitnih mjera i iznijela poražavajući zaključak da se mjere, i kad iz sudovi nalože, jednostavno ne provode. “Suradnja policije, centara za socijalnu skrb i sudova nije dobra i ishod previše ovisi o pojedincima. Kad policija vrati počinitelja kući žrtva ima još većih problema, a kazne za počinitelje stižu prekasno, ako uopće stignu”, zaključila je Andrašek. Preporuke samih žena žrtava nasilja su da se osigura više skloništa na tajnoj adresi, više edukacije za ljude u institucijama, da se izriču oštrije kazne počiniteljima te da se žrtve bolje informira o njihovim pravima i pomoći koju mogu dobiti.
Zaključak svih sudionica okruglog stola o femicidu jest da je jedino rješenje edukacija, edukacija i edukacija, jer je cilj spriječiti nasilje, što se postiže odgojem od najranije dobi. Ohrabrujuća je poruka Joška Klisovića, predsjednika Skupštine Grada Zagreba, koji je najavio da će u borbu protiv logike “tako vam je to u braku” krenuti i kroz građanski odgoj u školama kako bi djeca od malena učila o ravnopravnosti spolova. “Borit ćemo se da se razviju institucionalni kapaciteti u gradu, državi i Europskoj uniji kroz koje ćemo jačati prava žena”, obećao je Klisović.