Skakao joj je po glavi dok nije preminula. Ubio ju je nečim oštrim, najvjerojatnije britvom i potom izašao u mjesto. Izbo ju je nožem na njenom radnom mjestu. Zapalio joj je kosu i odjeću i otišao spavati dok je umirala u mukama. Nasrnuo je na majku i usmrtio je kuhinjskim nožem.
Ovo su samo najkraći opisi stravičnih sudbina žena u Hrvatskoj od kraja prošle i početka ove godine. Ubijene su majke, bivše partnerice, poznanice… Istraga nedjeljnog ubojstva u riječkom kafiću Pin tek je dovršena, a policija već ima novi slučaj. Ovoga puta nešto južnije – na Korčuli, gdje je otkriveno tijelo žene, majke osumnjičenog za ubojstvo. Žrtva još ne bi bila niti otkrivena da se sin nakon ubojstva, još krvav, nije u mjestu sukobio s nekoliko ljudi, potom nasrnuo na vlasnika ugostiteljskog objekta pa je pozvana policija.
Femicid, kojega hrvatska Vlada uporno odbija uvrstiti u Kazneni zakon, poprimio je razmjere epidemije. I dok se mnogi ustručavaju sva ta ubojstva uopće nazvati femicidom jer ne odgovara definiciji, psihologinja riječkog SOS centra za nenasilje i ljudska prava Lorena Zec, o riječkom je slučaju bila vrlo jasna: “Ubojstvo u Rijeci nazivamo femicidom jer je ubijena fizički slabija žena od strane jačeg muškarca kojeg je očito na neki način poznavala”. Za nju, kako je to objasnila riječkom Novom listu, femicid je “samo ekstrem jednog kontinuiteta seksizma, mizoginije i nasilja, a femicid se događa jer se to nasilje banalizira, opravdava i u konačnici prihvaća od strane društva i institucija”.
A kakvo je naše društvo najbolje govori činjenica da, s jedne strane, Vlada odbija uvrstiti femicid u Kazneni zakon, a s druge strane, statistički smo lani imali dvostruko više femicida na milijun stanovnika nego Francuska u kojoj su upravo zbog toga održani masovni prosvjedi. Kod nas nije bilo nikakvih prosvjeda, osim zgražanja na društvenim mrežama i u medijima. Svako ubojstvo žene nekoliko dana zauzima udarne termine i naslovnice da bi nakon toga priča zamrla, a javni prostor opet preuzela politička prepucavanja.
Femicidi bi uskoro mogli postati poput korupcijskih afera koje mediji u posljednje vrijeme gotovo svakodnevno otkrivaju – inflacija tih afera učinila ih je dijelom svakodnevice, nečim normalnim i očekivanim na što ljudi rezignirano odmahnu glavom. Bude li tako i sa femicidima, koji polako prerastaju u epidemiju, možemo samo rezignirano zaključiti da smo i u tom segmentu bazične ljudskosti i empatije pali na samo dno.
Koliko nam nije stalo, najbolje potvrđuju rečenice koje opisuju što se događalo uoči ovog posljednjeg ubojstva na Korčuli. Susjedi su čuli viku, ali nisu reagirali jer je to kod njih bilo uobičajeno. A to uobičajeno je završilo još jednom mrtvom ženom.
“Na naplatu će nam doći rodne ideologije koje su minorizirale rodno uvjetovano nasilje, koje su obitelj proglasile jezgrom društva, a svaki napad na obitelj je napad na tu jezgru. Postavljale su se teze da obiteljsko nasilje nije javno društveni problem nego privatna stvar, a da se pretjeruje s pričama kako su žene ugrožene u vlastitom domu”, komentira posljednji slučaj na Korčuli Višnja Ljubičić, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova.
Upozorava da Hrvatska nema prevenciju rodno uvjetovanog nasilja, nema od ranih razreda građanskog odgoja, zdravstvenog odgoja, seksualnog odgoja… gdje bi djeca učila o ravnopravnosti spolova, reproduktivnom zdravlju, uključivosti. S druge strane, nema u dovoljnoj mjeri niti osmišljenih programa prevencije koje bi provodile stručne službe na terenu, i to i sa žrtvama i sa počiniteljima.