Potresne životne priče žrtava obiteljskog nasilja najčešće saznajemo iz pera novinara kojemu su žrtve odlučile povjeriti ono što su proživjele u odnosu s nasilnim partnerom ili suprugom. Najčešće anonimno i s motivacijom poruke drugim ženama da se spase, da skupe hrabrost i odluče izaći iz paklenog nasilničkog kruga, jer u društvu za to nemaju pomagače. Kroz proteklih godinu dana zahvaljujući inicijativama također hrabrih žena koje su društvene mreže pretvorile u platforme poput #SpasiMe, #NisamTražila ili #ŽeneUJavnomProstoru u javnost su dospjele priče stotina, pa i tisuća ispovijesti i životnih priča žrtava nasilnih partnerskih odnosa. No, jako rijetko doživimo da životna priča pakla obiteljskog nasilja bude ispisana iz pera policajca, kriminaliste kojega je do žrtve doveo posao. Upravo je to napravio Sandi Dizdarević čija je knjiga „Vrisak lotosa“ nedavno izašla iz tiska i promociju doživjela u Bosni i Hercegovini, gdje živi i radi kriminalist kojega je duboko potresla životna priča Erne Herfurth, glavna junakinja njegove knjige, žrtva fizičkog, ekonomskog i emocionalnog nasilja kojega je godinama trpjela od strane bivšeg supruga.
„Smisao ženskog života nije biti robinja patrijarhalnog sustava. Mi smo odgovorni prepoznati da se nasilje događa, da ih žrtve trpe i učiniti sve kako bismo žrtve iz ralja obiteljskog nasilja i nasilja u partnerskim vezama iščupali, a nasilnike doveli pred sud kako bi za svoja kaznena djela odgovarali “, ključna je misao vodilja docenta Dizdarevića, koji danas predaje na Fakultetu za pravo i kriminalistiku Univerziteta modernih znanosti, CKM Mostar. Zaposlen je kao glavni zapovjednik zatvorske policije, a fokus znanstvenih istraživanja su mu tehnike i taktike integriranog saslušanja svjedoka i ispitivanja osumnjičenih, te profiliranje i istraživanje ubojstava i silovanja. Sve ono što je svladavao i kao kriminalista na teškim slučajevima koja su ga zapala kao istražitelja Uprave policije i tužiteljstva. Među njima je bio i slučaj Erne Herfurth, koji je dobio kao pripravnik, ni ne sluteći da će godinama kasnije zahvaljujući njemu postati jedan od rijetkih bosanskohercegovačkih kriminalista koji se bavi problematikom nasilja nad ženama kao društvenim problemom.
Nasilnici se mogu prepoznati već kad počinju s emocionalnim i psihičkim zlostavljanjem
Ideja za knjigu „Vrisak Lotosa“ dogodila se prije osam godina, nenadanim posjetom Erne Herfurth Mostaru, kojega je i napustila nakon bijega od supruga, kada se došla Dizdareviću zahvaliti za sve što je učinio za nju i njezina sina i omogućio im novi život daleko od nasilja. Razgovarali su kako treba motivirati druge žene da spase vlastiti život.
Tako u romanu, osim Ernine životne priče, na puno mjesta Dizdarević ukazuje kako se nasilnici i nasilnički odnosi prema ženama koje prakticiraju u partnerskim ili bračnim vezama mogu prepoznati u ranoj fazi. Postoje znakovi na koje žene mogu posumnjati da su u nasilničkoj vezi, postoje signali po kojima i okolina može prepoznati nasilnika i reagirati.
Sandi Dizdrarević se tako u knjizi dotaknuo i prisilne kontrole, skupa ponašanja emocionalnog, psihičkog i ekonomskog nasilja koji nasilnici primjenjuju puno prije nego što ono postaje fizičko, prije nego što se mnogim žrtvama dogodi i ono najgore, ubojstvo. Prisilna kontrola danas je u mnogim zemljama prepoznata i tretira se kaznenim djelom.
„Cilj mog romana i jest da mnoge žene koje su žrtve nasilja shvate i da se ohrabre potražiti pomoć, a ona uistinu postoji. Obično žrtve nasilja prvo pomoć traže kod članova obitelji. Ako im ona okreće leđa odustaju. Žene žrtve nasilja trebaju shvatiti da okolina, pa ni obitelj ne smiju biti barijera da ona i dalje ostane žrtva“, navodi Dizdarević.
Nasilnici su sociopate i kukavice
Erna je prije 18 godina skupila hrabrost prijaviti nasilje, suočiti se sa suprugom na sudu, razvesti se i dobiti zabranu njegovog kontakta s djetetom. Neko vrijeme je bila smještena u sigurnoj kući, a zatim je u Njemačkoj izgradila novi život.
Godinama ju je suprug psihički i fizički zlostavljao, njezin je maleni sin majku gledao često kako prebijena, iscrpljena od udaraca i silovanja leži na podu. Oboje su živjeli u nemogućim uvjetima, ispod granica siromaštva i ljudskog dostojanstva.
„U jednom od tih teških trenutaka sin je pokušao spriječiti oca u napadu, spasiti moj život. Kad sam shvatila da je život mog sina u opasnosti odlučila sam potražiti pomoć. Zbog svih tih batina i nasilja koje sam trpjela osjećala sam istovremeno i prezir i mržnju. Postojalo je trenutaka kada sam željela nestati. Nekoliko sam se puta pokušala ubiti. Paradoksalno je da me suprug spašavao u tim pokušajima“, ispričala nam je Erna.
Dizdarević je bio mladi pripravnik, s veoma malo iskustva, kada mu je došao tadašnji šef Robert Lapčević i predao mu Ernin slučaj.
„Imao je u mene mnogo povjerenja. Kao da je prepoznao moju predanost rješavanju ove vrste kriminala i empatiju koju gajim prema žrtvama obiteljskog nasilja. I u knjizi mi je motivacija da detaljno opišem mučne i potresne scene svakodnevnog nasilja koji je doživljavala Erna, tu posesivnost, manipulaciju, agresiju i mizoginiju, bila kako bi što bolje objasnio obilježja jednog sociopatskog nasilnika koji je u svojoj nutrini zapravo preplašena kukavica. Želja mi je da to osvijeste i žene koje nasilje trpe, da lakše donesu odluku to nasilje prekinuti, prijaviti i potražiti pomoć“, rekao nam je Dizdarević.
Silovanje je često u nasilnim partnerskim vezama ali se ne prijavljuje
Tijekom istrage Dizdarević je osjetio da je Erna prešutjela jedan veoma bitan detalj. Kad je shvatio o čemu se radi, pozvao je kolegicu jer je znao da će žena ženi lakše povjeriti delikatne detalje seksualnog zlostavljanja i silovanja.
„Važno je naglasiti da zbog niske razine osviještenosti, brojne žene prešućuju silovanja koja se događaju unutar intimnih veza i bračne zajednice. Neke od njih smatraju da su primorane obavljati bračne dužnosti. U knjizi također opisujem kako su silovanja lukav i podli način nasilnika da do kraja ponizi svoju žrtvu“, otkriva nam Dizdarević.
Dizdarević ističe da je zajedničko obilježje svih nasilnika sociopatija što znači da nasilnici nemaju nikakvih emocija i osjećaja prema svojoj žrtvi. U suštini, nasilnici su kukavice koji se iživljavaju na svojim žrtvama želeći uništiti njezino dostojanstvo i identitet.
„Smrt nije samo proces u kojem dolazi do fizičkog i biološkog prestajanja važnih funkcija tijela, smrt nastupa kada duša i intelekt čovjeka dosegne razinu gubitka slobode. A to se događa ženama koje trpe nasilje. Kada nasilnik svojim nasilnim oblicima dovede ženu u stanje kada je izgubila slobodu, to znači da počinje gubiti i dušu. To je temeljni cilj nasilnika, kojeg niti jedna žena ne smije dopustiti“, naglasio je Dizdarević, koji u svom romanu ukazuje kako žene mogu u ranoj fazi svoje veze ili braka prepoznati simptome na koje odmah moraju reagirati, kako ih nasilnik ne bi uveo u svoj svijet, uzeo im slobodu, pretvorio ih u žrtvu.
Veliko je zadovoljstvo privesti nasilnika pravdi
„Često radeći sa žrtvama, ali i u predavanjima studentima i stručnoj javnosti, naglašavam jednu vrlo bitnu odrednicu: žrtve nisu objekt već subjekt i da kao profesionalci nemamo pravo igrati se životima žrtava bez obzira bez obzira da li zbog neznanja ili neke administrativne barijere“, naglašava Dizdarević i dodaje: „U tom procesu, postoji nekoliko zadovoljstava: prvi je kada pomognete toj osobi i prolazite taj trnovit i enormno stresan put izlaska, drugi je sam čin kada sam hapsio nasilnike i kada zapravo vidite da oni nisu muškarčine već obične kukavice, treći je presuda i kazna. A naposlijetku spoznaja da ste pomogli toj osobi da više ne bude žrtva, da ima život poslije svega.“
Jedan od velikih problema s kojim se Dizdarević susretao je dokazivanje nasilja. U Erninom slučaju je bilo mnogo dokaza poput ručno napisanog pisma supruga koji je prijetio ubojstvom Erni, njezinoj sestri i majci, te prijetio i da će izvršiti samoubojstvo. Razbijen prozor njihove kuće.
„Dokazi su vrlo bitan element vjerodostojnosti žrtvinog iskaza. Međutim, silovanje je teško dokazivo. Ako je žrtva psihički stabilna, trebala bi odmah poslije silovanja otići na policiju. Ne bi se smjela tuširati, ponovo bi morala proći ginekološki pregled, što je vrlo stresno i bolno. Često savjetujem ženama da se pokušaju obraniti, primjerice, ako zagrebu nasilnika u njihovim noktima će ostati djelić nasilnikove kože što može biti ključan dokaz“, navodi Dizdarević.
Žene ne smiju biti robinje patrijahalnog sustava
Erna Herfurth je odlučila ispričati svoju priču kroz pero policajca svjesna da brojne žene proživljavaju isti pakao. Uvjerena je da postoji izlaz jer smisao ženskog života nije biti robinja patrijarhalnog sustava, nego sloboda i ljubav.
„Drage žene, odvažite se, počnite vjerovati u sebe, poštovati sebe, ne osvrćite se na patrijarhalne sustave i potražite pomoć. Ponosna sam danas na sebe i na ono što sam uspjela i ostvarila u svome životu. Zato jer sam imala želju i volju koja mi je dala snage da se izvučem iz nasilja“, poručuje.
Erna je danas sretna, slobodna i samouvjerena žena koja je ponovo udata i s dvoje djece i suprugom živi u Njemačkoj. Upoznala ga je na tečaju njemačkog jezika i on joj je puno pomogao u psihoterapiji i vlastitom osnaživanju, što je također opisano u knjizi koja je vrijedno svjedočanstvo osvješćivanja rodno zasnovanog nasilja, ali i načina kako se protiv njega može boriti.