Šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća žene iz Švedske putovale su u Poljsku da bi obavile pobačaj. Priča je poznata kao “poljska afera” koja je buknula sredinom šezdesetih godina kad je Hans Nestius, kasnije predsjednik RFSU-a (švedske nevladine organizacije za seksualno obrazovanje), bio pod istragom jer je pomagao Šveđankama da prijeđu u Poljsku gdje je pobačaj tada bio legalan. Bio je legalan i u Švedskoj, ali samo pod određenim socijalnim i medicinskim uvjetima, dok je u Poljskoj bio dostupan na zahtjev, bez dodatnih uvjetovanja. Nakon žestoke rasprave o pravu žena da odlučuju o vlastitom tijelu i pravu da djeca budu željena istraga protiv Nestiusa je obustavljena, a švedska Vlada je deset godina kasnije – 1975., potpuno legalizirala pobačaje.
Danas se, pak, kao ilustracija za najokrutniju zabranu pobačaja u Europi ističe upravo Poljska gdje žene umiru u mukama na bolničkim krevetima jer se liječnici, čak i kad je formalno pobačaj dopušten, ne usude obaviti ga kako ne bi sami bili izloženi kaznenom progonu ili otkazu.
S druge strane, Švedska se ističe kao primjer zemlje u kojoj svaka žena ima pravo na pobačaj do 18. tjedna trudnoće, bez obzira na razlog, i u kojoj isključivo trudnica odlučuje o tome. Cijena je ista kao i za redovni posjet liječniku. Od 2008. godine i strankinje imaju pravo na pobačaj na zahtjev, a uslugu plaćaju same ili to čini njihova matična zemlja.
I Hrvatska na crnoj listi zbog priziva savjesti
Stoga je logično da je upravo švedska zastupnica Abir Al-Sahlani, članica Odbora za prava žena i rodnu ravnopravnost Europskog parlamenta i pripadnica političke grupacije Renew Europe, predstavila i vatreno zagovarala prijedlog Rezolucije o sigurnom i dostupnom pobačaju, koju je u europsku proceduru uputila inicijativa My Voice, My Choice. Europski parlament je, sa 358 glasova za, 202 protiv i 79 suzdržanih, izglasao prijedlog Rezolucije koji je sada upućen Europskoj komisiji na usvajanje o čemu će ona odlučivati u ožujku. Od dvanaest hrvatskih zastupnika u EP-u, njih pet je glasalo za – Gordan Bosanac, Biljana Borzan, Romana Jerković, Tonino Picula i Marko Vešligaj, pet protiv – Stephen Nikola Bartulica, Karlo Ressler, Tomislav Sokol, Davor Ivo Stier i Željana Zovko, a dvije zastupnice sa liste HDZ-a – Nikolina Brnjac i Sunčana Glavak, bile su suzdržane.
Rezoluciju je potpisalo 1,2 milijuna europskih građana čime je automatski dospjela na dnevni red europskih institucija. Njome se traži formiranje fonda u proračunu EU za pokrivanje troškova pobačaja ženama iz zemalja s gotovo potpunom zabranom, poput Malte i Poljske ili onih gdje je pobačaj teško dostupan, a tu je, osim Italije, navedena i Hrvatska zbog “famoznog” priziva savjesti većine liječnika i drugog zdravstvenog osoblja.
“Nedostatak pristupa pobačaju u mnogim dijelovima Europe ne samo da žene dovodi u rizik od fizičke ozljede, već i stvara prekomjeran ekonomski i mentalni stres za žene i obitelji, često one na marginama društva koje si to najmanje mogu priuštiti. Tretiranje reproduktivne skrbi kao luksuza ne smanjuje pobačaje nego potiče žene da traže nesigurne pobačaje.
Kako bismo to promijenili, tražimo od Europske komisije da – u duhu solidarnosti – podnese prijedlog za financijsku potporu državama članicama koje bi mogle sigurno izvesti prekid trudnoće za sve u Europi koji još uvijek nemaju pristup sigurnom i legalnom pobačaju” stoji, među ostalim, u prijedlogu Rezolucije.
Argumentima na floskule
Uoči glasanja, protivnici Rezolucije koristili su uobičajene političke floskule poput “miješanja u nacionalne zakone i tradicionalne kršćanske vrijednosti”, “napada na nacionalni poredak”, “suprotno europskim vrijednostima”, “pobačaj nije ljudsko pravo” i slične. Riječ je u pravilu o pripadnicima desnih i krajnje konzervativnih političkih opcija, no Francuska je, recimo, pokazala da desničari nisu baš jedinstveni u stavovima o pobačaju. Naime, u Francuskoj je pravo na pobačaj uvršteno u Ustav, za što je glasala i sama Marine Le Pen, ikona europske desnice, kao i neki zastupnici njezine stranke Nacionalno okupljanje.
Suprotno protivnicima prava na pobačaj, većina u EP-u prihvatila je ocjenu da je sprječavanje nesigurnog pobačaja pitanje javnog zdravstva u koje EU može intervenirati u skladu s Ugovorom o funkcioniranju EU, čiji članak 168. kaže: “…također može usvojiti poticajne mjere osmišljene za zaštitu i poboljšanje ljudskog zdravlja”. A zaštita zdravlja uvrštena je u članak 3. Povelje o temeljnim pravima. Dakle, zaštita žena od nesigurnih pobačaja spada u njihova temeljna prava koja se, očito, masovno krše u nekim članicama EU. Štoviše, nedavno usvojen program EU4Health vrijedan 5,3 milijarde eura sadrži i “podršku akcijama država članica za promicanje pristupa seksualnoj i reproduktivnoj zdravstvenoj skrbi“. Trošak provedbe Rezolucije bio bi, kako rekoše zagovornici, tek kap u moru europskih troškova.
Argumenti za prihvaćanje Rezolucije nastavljaju se isticanjem ključnih točaka Povelje EU. Njome je također najstrože zabranjeno mučenje i nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje. No, kad se ženi uskrati siguran pobačaj i kada je podvrgnuta ponižavajućem i osuđujućem stavu u kontekstu ekstremne ranjivosti dok joj je bitna pravovremena zdravstvena skrb, to prema UN-u, predstavlja mučenje ili zlostavljanje.
Danas 20 milijuna žena u EU nema pristup legalnom i sigurnom pobačaju, poruka je zastupnice Abir Al-Sahlani. Na Europskoj komisiji je da to promijeni jer, kako je poručila zastupnica uoči glasanja, povijest će zapamtiti tko je na inicijativu odgovorio, a tko je odvratio pogled.