Dječji brak, a to je onaj u kojem je barem jedna osoba mlađa od osamnaest godina, sudbina je dvadesetak posto žena. Podaci su to UNICEF-a u posljednjoj studiji “Ka okončanju dječjih brakova” (Towards Ending Child Marriage – Global trends and profiles of progress). U svijetu je trenutno 650 milijuna djevojčica i žena koje su u braku od svoje maloljetničke dobi. To je dvadesetak posto ženske populacije ili čak trećina žena fertilne dobi (od 15 do 49 godina). Svake godine oko 21 milijun djevojčica u dobi od 15 do 19 godina zatrudni, a dvanaest milijuna njih i rodi. Kako su žrtve dječjih brakova pretežito djevojčice, oni se tretiraju kao jedan od oblika rodne diskriminacije.
UNICEF ne bombardira brojkama bez razloga jer su posljedice dječjih brakova užasavajuće. Udaja podrazumijeva prekid školovanja čime su osuđene na doživotnu podređenost i ekonomsku ovisnost te najčešće život u siromaštvu. Redovito dolazi do maloljetničkih trudnoća i višestrukih poroda jer im je uloga rađanje i odgoj djece, uz nemogućnost da same odlučuju koliko će djece imati. Uz česte trudnoće i porode vezana je i visoka stopa smrtnosti tih maloljetnih majki. I u konačnici – većina ih trpi fizičko, psihičko i seksualno nasilje, što dovodi do noćnih mora, anksioznosti, poremećaja prehrane pa i depresije koja ponekad završava suicidom. Nasilničko ponašanje utječe i na djecu koja odrastaju u takvoj zajednici pa često i ona, kad odrastu, postaju žrtve ili nasilnici.
U Hrvatskoj sud još može odobriti maloljetnički brak
Najuspješnije se protiv dječjih brakova bore one zemlje u kojima je zakonski ograničena dob stupanja u brak na osamnaest godina, bez iznimke, i u kojima je kršenje te odredbe kažnjivo. U takvim zemljama su stope dječjih brakova 40 posto niže nego u onima u kojima je zakonodavstvo kontradiktorno.
Hrvatska je, nažalost, jedna od zemalja s kontradiktornim zakonodavstvom. Formalno je zabranjeno stupanje u brak mlađima od osamnaest godina, no postoje i iznimke. Članak 25. Obiteljskog zakona kaže da sud može u izvanparničnom postupku dopustiti sklapanje braka osobi koja je navršila šesnaest godina ako utvrdi da je mentalno i tjelesno zrela za brak te da je sklapanje tog braka “u skladu s dobrobiti osobe”. Kazneni zakon propisuje do tri godine zatvora punoljetnoj osobi koja živi s djetetom mlađim od šesnaest godina, a isto toliko slijedi i osobama koje djetetu mlađem od šesnaest godina omoguće ili ga navedu na izvanbračni život s drugom osobom. Ako je to učinjeno iz koristoljublja, kazna se penje do šest godina zatvora.
Nema kažnjenih jer su djecu tjerali u brak
U praksi, osuđenih za takvo djelo nema, štoviše zagrebački županijski sud je u jednom slučaju oslobodio krivnje roditelje koji su svoju četrnaestogodišnju kćer udali za šesnaestogodišnjaka i za to uzeli šest tisuća eura. Premda se to može svesti pod trgovanje ljudima i spolnu zlouporabu djeteta mlađeg od 15 godina, dobili su samo uvjetne kazne jer je “stupanje u brak u vrlo mladoj dobi već stoljećima jedan od običaja etničke zajednice kojoj pripadaju”.
Podsjetimo, EU je 2017. donio Rezoluciju o zaustavljanju prakse dječjih brakova, u kojoj se među ostalim naglašava kako je Istanbulska konvencija ključni instrument u borbi protiv dječjih brakova. Njen članak 37. o prisilnim brakovima, a u što su uključeni i dječji brakovi, je jasan: sve potpisnice Konvencije dužne su inkriminirati prisilne brakove i mamljenje u njih.
‘Ne bi se tak rano udala, ali dječju pamet sam imala’
Jedna od etničkih zajednica s višestoljetnim običajima udaje djevojčica je romska zajednica, koja usprkos zakonskim ograničenjima, dječje brakove bez problema prakticira.
Maja Kutnjak Vrtarić i Olja Družić Ljubotina sa Studijskog centra socijalnog rada zagrebačkog Pravnog fakulteta rezultate svog istraživanja o dječjim brakovima objavile su u svom radu “Dječji brakovi u romskoj zajednici u Republici Hrvatskoj”. Razgovarale su s Romkinjama koje su danas odrasle, no ušle su u brak kao maloljetnice – neke od njih sa tek 14 godina, a prvo su dijete rodile sa 15.
“Ne bi se udala tak rano. Ali nisam imala pamet. Dječju pamet sam imala u glavi.”
“Iskreno… bila sam zaljubljena… a… ono što me natjeralo da se tako brzo udam, to je bilo zbog obiteljske svađe… nisam imala nikakav dobar život. Tata je bio jako loš otac, prema mami… mamu je tukao pred menom…”
“A ona nema uvjete doma, nema kupaonu, nema… ono, baš siromaštvo je… Ona misli možda ću ako idem s njim doma budem kak gospođa. Očekuje da će biti bolje… i ja sam mislila da će biti možda bolje s njim da živim… ali rijetko kad je bolje.”
“Ne bi imala toliko djece. Ne bi, časna riječ. Sad sam 36 godina stara i ja već 15 komada sam rađala. I to se prizna, taj pobačaj, jer isto je to. Deset su mi živi i pet pobačaja.”
“Nama bi to odgovaralo za te spirale i to… ali, muževi ne bi dopustili to.”
Majke postaju skrbnice djeci svojih maloljetnih kćeri
Ovo su samo neki od citata Romkinja iz spomenutog istraživanja koje su danas, kao odrasle, svjesne da im rani brak nije donio ništa dobroga. Što je najgore, istu sudbinu doživljavaju i njihove kćeri.
“Jer ako se moja kćer udaje primjer, idemo reći danas, vidi njezina prijateljica i ona drugi dan ide za to. Znači moja kćer je vidjela kak su se sad dosta mlade udale u naselju znači i ona je već poludjela. Nije htjela više u školu ići. Znači, jedan za drugom se to… sad pogotovo kad su ti telefoni, ti fejsovi, oni se razumiju u dopisivanje i to je jako teško. Zbog tog fejsa su poludjele te djevojke.”
I dok im se kćeri udaju i rađaju kao maloljetnice, njihove sada odrasle majke, a prije toga i same žrtve dječjeg braka, dobivaju skrbništvo nad unucima.
“Sad je ona 16 godina i već ima curicu. A tko se brine za nju, ona ili ja? Pa ja… Sad sam ja dobila skrbništvo. Kako sam odgojila 10 komada, tako budem odgojila sad i to jer mi je krivo sad da ju dam. Hodam redovito na cijepljenje, na vaganje. Borim se za nju koliko god budem mogla.”
Unatoč oskudnim podacima, jer su brakovi u romskoj zajednici uglavnom običajni, bez registracije u matičnom uredu, autorice su došle do podatka kako 30,9 posto djevojaka i 15 posto mladića u dobi od 14 do 19 godina već živi u bračnoj ili izvanbračnoj zajednici, 50 posto Romkinja je prvo dijete rodilo u maloljetničkoj dobi, a 17 posto u dobi mlađoj od 16 godina. Zbog udaje i rađanja 40 posto mladih Romkinja odustaje od obrazovanja.
Svake godine se nelegalno uda 7,5 milijuna djevojčica
Na globalnoj razini, prema podacima UNICEF-a, svake se godine nelegalno udaje 7,5 milijuna djevojčica. Praktički je riječ o brakovima sklopljenima prema lokalnim običajima, bez registracije u matičnim uredima, zbog čega ih je i u zemljama koje ih strogo zabranjuju teško otkriti i sankcionirati. Rješenje je, prema UNICEF-u, ponuditi djevojčicama alternativu kroz pristup obrazovanju, smanjenju siromaštva i zaposlenju. Pritom je ključno obrazovanje: što je djevojkama obrazovanje dostupnije, to je veća šansa da će izbjeći sudbinu dječjeg braka. No, nakon toga moraju se moći i zaposliti. Samo te dvije kategorije u kombinaciji dovode do smanjenja broja dječjih brakova koji bi, prema UN-ovim Ciljevima održivog razvoja, trebali nestati do 2030. godine. No, kako procjenjuje UNICEF, za ostvarenje tog cilja broj dječjih brakova trebao bi se smanjivati petnaest puta brže nego sada.
EU rezolucije protiv dječjih brakova
Europski je Parlament 4. listopada 2017. donio Rezoluciju o zaustavljanju prakse dječjih brakova jer je u njima 82 posto djevojčica pa je to oblik rodnog nasilja. U zemljama u razvoju svaka treća djevojčica stupi u brak prije osamnaeste, a svaka deveta prije petnaeste godine života. Kako vrlo brzo zatrudne među njima je visoka stopa smrtnosti majki. Godinu kasnije donio je rezoluciju “Ususret vanjskoj strategiji EU-a protiv ranih i prisilnih brakova” u kojoj napominje da neke države članice dopuštaju sklapanje braka sa 16 godina uz suglasnost roditelja te poziva zakonodavce da utvrde 18 godina kao minimalnu dob za sklapanje braka i u svoja nacionalna zakonodavstva unesu potpunu zabranu dječjih, ranih i prisilnih brakova.
EU naglašava kako je Istanbulska konvencija ključni instrument u borbi protiv dječjih brakova. Njen članak 37. o prisilnim brakovima, a u što su uključeni i dječji brakovi, je jasan: sve potpisnice Konvencije dužne su inkriminirati prisilne brakove i mamljenje u njih.