„Prihvaća li crkva mene kao gej osobu ili kao vjernik to crkvi moram zatajiti?“ – odjeknulo je pitanje mladog muškarca u prepunom prostoru Muzeja prekinutih veza u Zagrebu prije pet godina. Upućeno je bilo Srećku Koraliji, dominikancu sa Sveučilišta u Cambridgeu, jednom od sudionika predstavljanja tek izdane knjige „Vjera u dijalog – religijsko i sekularno u razgovoru“. Pitanje je tražilo odgovor i od svih drugih sudionika tog prvorazrednog javnog događaja zamišljenog da se otvori rasprava o dubokim ideološkim i društvenim prijeporima između vjernika i ateista. Razgovor o vjerskom i sekularnom ekstremizmu koje po brojnim krucijalnim pitanjima života razara društvo, kao i o njegovim posljedicama, a kojega je organizirala inicijativa ‘U dobroj vjeri’.
Bolje rečeno, bio je to jedan od rijetko upriličenih javnih dijaloga između sekularnog i religijskog stajališta o pitanjima kršćanstva i njegova odnosa prema pobačaju, prema nacionalizmu, prema homoseksualnosti, prema rodnoj nejednakosti, prema siromaštvu… Bio je to događaj na kojem sam spoznala da postoje vjernici koji žive svoju vjeru unatoč identitetima koje njihove crkvene zajednice ne prihvaćaju. Pa shodno tome ni njih kao ljude i vjernike ne uvažavaju.
Zapitala sam se kako je uopće moguće biti vjernik u takvom okruženju. Kako je moguće živjeti vjeru unutar crkvene zajednice koja uporno hrani i širi homofobiju? Ne samo među vjernicima, nego intenzivno pridonosi stigmatizaciji LGBTIQ+ osoba u cijelom društvu.
Pet godina kasnije, ovaj tjedan, dobila sam i više nego odgovore na ta, tada neizgovorena, pitanja. Zahvaljujući tribini koju je ponovno organizirala inicijativa ‘U dobroj vjeri’. Na njoj su govornici, neki i prvi puta javno, ispričali kroz što su sve prolazili i kroz što sve prolaze u višestrukoj diskriminaciji kao LGBTIQ+ vjernici. Do srži su duboke te ispovijesti o proživljenim traumama kroz koje prolaze osobe LGBTIQ+ identiteta. O strahovima i skrivanjima, patnji i depresiji, o traženju odgovora na pitanja da li ostati u vjeri ili je napustiti. Da li priznati sebi i priznati drugima i riskirati izgon, raspad svih do tada sagrađenih i realiziranih stupova života. Ili, smoći snage i potražiti potencijale pozitivnog djelovanja crkve i religije kroz koje bi se rušio trenutno dominantan utjecaj homofobije i transfobije fundamentalističkih tumačenja religije o LGBTIQ+ zajednici. Pokušati vlastitim svjedočenjem života i postojanja djelovati i kroz vjeru utjecati na suzbijanje diskriminacije LGBTIQ+ osoba.
Živio u strahu i negirao sebe u svakoj kretnji, riječi, pogledu
„Crkva je bila velik dio mog života. Utkana u sve što sam radio, sve kroz što sam se realizirao. Bio sam aktivan unutar crkve na svim poljima. Ona je bila dio moje obitelji, važan dio mog postojanja i života. Kad sam još kao dječak, s 12 godina, osjetio da me privlače muškarci, mislio sam da sa mnom nešto nije u redu. Da je bolje da umrem nego da sam se takav rodio. Ne sjećam se da se u to vrijeme o homoseksualnosti uopće govorilo. Niti u školi, niti u crkvi. Ali prikrivene poruke bile su da je to nešto užasno. Na jednoj omladinskoj misi, imao sam 15 godina, pričalo se o seksualnosti, o čuvanju prije braka i seksu. Smogao sam hrabrost i pitao predavača što bi učinio da sada netko uđe i kaže: “Ja sam gej”. Odgovorio je: “Bježi od mene, sotono!” Tada sam samom sebi rekao: „Nikad nitko ne smije znati za mene“, počeo je svoju priču Mihael Sečen, bivši vjeroučitelj i teolog, danas trener nenasilne komunikacije i medijator te suosnivač projekta NeprocjenjivA i pokretač podcasta ‘Ultrazvuk‘, kroz koje komunicira, organizira susrete, grupe i individualne razgovore kao podrška za sve LGBTIQ+ osobe koji su i vjernici.
„Pokušao sam kao vjernik tražiti pomoć u vjeri. Dat ću sve od sebe u molitvi i ona će mi vratiti. To je nauk, zar ne? A ovo što sam ja, ili mislim da ja jesam, to je grijeh. Moliš, moliš, ali ništa se ne događa. Nema promjene. Tada kreće život u neprestanom strahu da me se ne razotkrije. Samo crni scenarij postoji u tom slučaju. Ruši se sav moj svijet. Kreće život u kontroli. Ona je stalna, ona je neprestana. Bojiš se vlastitih pokreta, kontroliraš ruke, hod, mimiku, da slučajno ne bi pokret ruke izgledao previše feminiziran. Umišljaš da svi to vide, skrivaš se. Dolaziš do toga da je najbolja tehnika povlačenje duboko u sebe. Negiranje sebe. Kako to činiti kad si istodobno jako aktivan u zajednici, kad te ona i traži. Bio sam iskren u svemu što sam radio za zajednicu, realizirao sam se kroz taj posao. Bavio sam se pjevanjem, uređivanjem, organizacijom susreta… A o sebi sam mislio da sam utjelovljenje zla, da sam najgora osoba na svijetu, da sam odvojen od pakla. Tada nije bilo interneta, nije bilo otvorenih razgovora među LGBT osobama. Nisam poznavao nikoga u crkvi kao što sam ja. Naravno, oni koji su bili skriveni poput mene. Borio sam se s depresijom, dubokom patnjom negiranja sebe. Toliko da sam došao do samoubilačkih misli. Nsam znao što napraviti, kako izaći. Uzeti si život činilo se jednim dobrim rješenjem. Svima mojima, svima koje volim, bit će lakše prihvatiti moju smrt, nego prihvatiti da sam gej“, iznosi Mihael patnje kroz koje je godinama prolazio. Sve do svoje 36., kada je u Njemačkoj upoznao prvu gej osobu i vjernika, aktivnog u crkvenoj zajednici koja je znala za njegov identitet. Nedugo potom i drugu, na Novom Zelandu, osobu koja je organizirala međunarodni vjerski skup, i svi su znali da je gej i svi su ga uvažavali.
Lucija Marković i Mihael Sečen
Izašao sam iz ormara, ali ne i iz vjere
„Sreo sam ljude koji su meni trebali. Oni nisu živjeli u strahovima kao što je bio moj život. To je bio okidač koji me usmjerio prema kasnijoj odluci da se više ne želim skrivati, da se želim prihvatiti kakav jesam, da želim živjeti. Da želim živjeti kao gej osoba. Proces je puno dugotrajniji, prvo sam priznao sebi, potom sam se odlučio outati. Prije toga ušao sam i u proces dekonstrukcije vjere. Spoznao da ona nije ništa suprotno od onoga što ja jesam. Nisam izašao iz vjere, ni iz crkve. Ima ljudi koji jesu, sami ili su bili izbačeni i to na najgori mogući način. Taj trenutak priznanja, to je takvo oslobođenje. Prvi put u u životu sam udahnuo puninu života. Danas sam sretan čovjek“, rekao je Mihael koji je tijekom cijelog tog procesa prošao i brak i postao otac dvoje djece.
„Ja sam u brak ušao nevin. Ne zato što gajim uvjerenje nevinosti prije stupanja u brak. Prije braka nikada nisam imao nikakvu vezu s muškarcem, kao ni sa ženom. U jednom sam razdoblju mislio, nadao sam se, da sam biseksualan. Da se mogu ostvariti s ženom. Svidjela mi se jedna djevojka, moja buduća supruga, zaljubio sam se u nju kao u osobu. Bio sam iskren s njom, mislili smo da ćemo kroz zajedničku ljubav to moje prebroditi. I poruka Crkve bila je da je to nešto izlječivo, da je to samo faza i da se tome ne treba prepustiti, nego treba ići prema hetero životu. Tada nisam ni znao što je to prava zaljubljenost i privlačnost prema nekoj osobi, jer si nisam dopustio to istražiti. Iako sam u braku sa suprugom imao dobar odnos, bolji nego mnogi heteroseksualni parovi, sebe nisam mogao do kraja negirati. Patio sam, počeo upadati u depresije. Ni mojoj supruzi u svemu tome nije bilo lako, pokušavali smo naći rješenja i naposlijetku se dogovorili da se raziđemo. Bio je to proces u kojem smo puno razgovarali, kako ćemo to iznijeti. Djeca su nam bila na prvom mjestu. Dogovorili smo se da nam je najbitnije da djeca budu sigurna, da ne dobiju osjećaj neke krivnje“, rekao je Mihael.
Danas ima partnera i žive zajedno: „Ja sam aktivan otac, djeca su često kod mene, imaju dobar odnos s mojim partnerom. Posebno sam ponosan na sve nas, jer smo svi povezani ljubavlju i zajedništvom obitelji. Ispalo je puno bolje nego što su bili moji strahovi. Zahvalan sam svima u svojoj okolini koji su mi bili podrška na tom putu. Mojoj prijateljici kojoj sam se prvoj outao, zahvaljujući kojoj sam osjetio ogromno olakšanje, benefite tog čina. Zahvalan sam mojoj cijeloj obitelji i Melanie i njezinom suprugu koji su mi bili podrška u vjeri i svim ljudima s kojima sam ušao u nove projekte kako bi i kroz njih doprinio stvaranju takve crkvene zajednice, takvoj vrerskog okruženja koje će čovjeka zaštititi prije nego ga društvo zaštiti, a ne da bude obrnuto.
Zaštita pod okriljem Evangeličke crkve u Rijeci
Melanie koju je Mihael spomenuo kao jednu od osoba koja mu je u procesu ‘izlaska iz ormara’ bila jedna od važnih podrški je Melanie Ivančević, pastorica Evangeličke crkve u Rijeci koja u svom pastoralu posljednjih godina puno radi s vjernicima koji su LGBTIQ+ osobe, a u prvim je rečenicama svog sudjelovanja na tribini također priznala kako dugo nije ni sama spoznala, niti je mogla spoznati, s kojim se sve diskriminacijama, i u konačnici patnjama, susreću i žive LGBT vjernici.
„Dugo nisam na takva iskustva nailazila zbog nedostatka tih različitih teologija, ali i zbog glasova u crkvi koji su ih negirali. Dehumanizirali. Nisam znala za te ljude, nisam se bavila tom temom. Tek sada vidim, tek sada se prosvjetljujem, kako je znakova od strane nekih ljudi bilo znakova. Da su osjetili kako bi se mogli povjeriti, ali na kraju nisu. Sve dok sama nisam osvijestila, krenula o tome razgovarati. Proučavati i istraživati što se događa. Pa to je jedan set ideja koji se nameće. Koji nema veze ni s vjerom, ni s Bogom ni s Biblijom, ni s teologijom. Dok se sama nisam otvorila prema ljudima na način da je to samo jedna od negativnih pojava i da je treba negirati nisam imala prilike doživjeti da mi se ljudi otvore. Da u meni kao čovjeku, kao duhovnici potraže podršku, da dobiju pastoralu dušebrižništva. Evangelička crkva u Rijeci je mjesto gdje se to može, gdje se ne postavljaju pitanja i gdje te se neće diskriminirati, nego ćete moći razviti duhovnost. Teologija je prekrasna, Bog je stvorio dan i noć i sve između. U Bogu nema muško i žensko, svi smo mi Božja djeca. U Crkvi ima mjesta svemu onome što ljudi donesu. Mjesta za život i realizaciju života u onome što jesmo, kakvi smo stvoreni i da u tome damo najbolje od sebe. Neprocjenjiv je osjećaj kad sudjelujete u tome da ste omogućili LGBT osobi da se otvori, da bude to što jest, da osjeti olakšanje i živi to što jest. To je kao da se dogodi čudo“, skromno je navela đakonica Ivančević, koja je ljetos u Rijeci održala i prvi blagoslov životnog partnerstva istospolnog para.
Tanja Grabovac i Melanie Ivančević
Queer teologija jedna od onih koja se skriva, o kojoj se ne uči
O suvremenoj teologiji, koja za razliku od religijskog fundamentalizma, od roda i seksualnog identiteta ne radi bauk i teoriju zavjere kao rasadnik mržnje, govorila je Tanja Grabovac, doktorandica teologije i asistentica na Sveučilišta u Grazu koja se na Institutu za pastoralnu teologiju i pastoralnu psihologiju bavi pitanjima i znanstvenim istraživanjima pastorala LGBTIQ+ osoba. Upravo privodi kraju i svoju doktorsku disertaciju na temu „Identitet i položaj LGBTQ vjernika u Katoličkoj crkvi u Bosni i Hercegovini“. Aktivistica je za ljudska prava i koautorica prvog feminističkog pojmovnika na Balkanu. Fokus istraživanja su joj ljudska prava, queer, LGBTQ i feminističke studije, feministička teologija, seksualnost, (društvena) etika, pastoralna skrb za manjine u crkvi i društvu, politika i aktivizam.
„Prvo moram reći kako je ovo neprocjenjivo. Da se tako nešto organizira, da se dogodi prostor u kojem će LGBT vjernici moći iznijeti svoja iskustva. Ja sam biseksualna osoba. Prvi puta sam to izrekla javno, jer ste mi dopustili u ovom neprocjenjivom prostoru da kažem tko jesam. Ja sam i teologinja. Zadnjih pet godina bavim se temom LGBT vjernika za koju literatura ne postoji. Postoje teologije o kojima se ne uči. Točnije postoje identiteti o kojima se na teologiji ne uči, kao što je queer teologija. Ka se prije sedam godina otvorio Sarajevski otvoreni centar koji se bavi LGBTIQ+ osobama i ženama, te kad sam otkrila feminističku teologiju, moram reći da su mi te dvije škole otvorile oči, ali i prostor u kojem sama kao teologinja, istraživačica i znanstvenica mogu doprinijeti stvaranje i izučavanjem u području onoga koje je potpuno skriveno. Disertaciju radim metodom dubinskih intervjua s LGBT osobama koje su i vjernici. Iskustva ljudi koji su pristali biti ispitanici i dio mog istraživačkog rada u prvom redu su jako bolna. Tu ima silovanja, diskriminacije, zlostavljanja unutar obitelji, zlostavljanja unutar partnerskih veza. Biti LGBT i vjernik za mnoge predstavlja bol, patnju i strah od outanja. Za oltarom se, na propovijedima, govori da su ti ljudi zlo, da su bolesni.
Osobno mogu tom zastrašivanju i teroru posvjedočiti. Bila sam godinu dana vjeroučiteljica i u udžbeniku iz kojega sam djeci morala predavati je stajalo crno na bijelo da je homoseksualnost bolest. Preskočila sam tu lekciju. Zato LGBT vjernici stalno sumnjaju u sebe, žive u strahu, skrivaju se, negiraju sami sebe. Sumnjaju u sebe, pitaju se jesu li uistinu bolesni, zlo i grešni. Sumnjaju da možda i jesu kad mi društvo opetovano to govori. Postoji i obrnuta diskriminacija, biti vjernik u LGBT zajednici je također bolno, također budu zbog toga diskriminirani. Mi ovdje zapravo pričamo o zlostavljanju koje LGBT vjernici doživljavaju svakodnevno, a za što ne postoji nikakvo teološko utemeljenje. Tu je riječ o teškim oblicima emocionalnog i psihičkog zlostavljanja i to od vrtića, od škole, od crkvenog učenja, od stigmatizacije u društvu. Dakle na svim razinama. LGBTIQ+ osobe obilježene su grijehom, dehumanizirane, bez prava na ljudski identitet “, navela je teologinja Tanja Grabovac.
Dvostruka diskriminacija LGBTIQ+ vjernika
Na to se nadovezao Mihael tvrdnjom kako problem dvostruke, pa i višestruke diskriminacije što se pod utjecajem homofobije koja je od strane crkve dominantna u javnom prostoru smatra da gej osobe, koje odluče živjeti ono što jesu i prihvatiti sebe, ne mogu istodobno biti vjernici.
„Oduzima im se vjera zbog jedne stigme i predrasude. Postoji također hiperseksualizacija gej ljudi, kao da se njima sve vrti samo oko seksa što nije točno. To su ljudi koji žive jednako kao i heteroseksualne osobe. Kad sam se autao, neki su se ljudi pravili da me ne poznaju. Ne osuđujem ih, možda im je neugodno jer ne znaju kako reagirati, ali zaista o svemu možemo razgovarati. Većina je ljudi reagiralo dobro i mislim da u Crkvi postoji velik postotak svećenika i časnih sestara koji se ne slažu sa stavom Crkve, ali se ne usude to javno reći. Kao što postoji dosta ljudi koji su u braku, prikriveni, i pate oni kao i njihovi brakovi“, navodi Mihael kako je stoga važno otvarati prostore za otvorene razgovore različitih i ravnopravnih: „Religijska istina nije jedinstvena ni jedna, to znaju ljudi susreta, slobode i riječi. Takvi ljudi razgovaraju s drugima, uvažavajući njihov govor kao govor pluralnosti istina, odnosno kao govor jedne od mnogih istina. Religijski fanatici smatraju da je njihova religija jedina istinita i da nemaju što s drugima razgovarati jer oni baštine laž. A teza o apsolutnosti istine, pogotovo na religijskom području, duboko je nehumana. Ona u sebi krije poziv na uništenje, rat, smrt, osvetu i neprijateljstvo. A takvih u svijetu, posebice u ovoj našoj marginalnoj i provincijalnoj točki gdje živimo.
Konverzijske terapije ili istjerivanje demona homoseksualnosti
Lucija Marković, moderatorice tribine koja se vodila pod nazivom ‘Položaj LGBTIQ+ vjernika_ca u crkvi i društvu’ i sama je iznijela osobna iskustva kao vjernice i lezbijke, koja je također svoj identitet u svojoj vjerskoj zajednici dugo skrivala, da bi naposlijetku iz nje izašla. Vjeru nije napustila, prakticira je u drugoj vjerskoj zajednici koja ne radi razlike među vjernicima, niti progoni LGBTIQ+ osobe.
„Crkva ima ogromnu ulogu u raspirivanju homofobije u društvu. Kad tu činjenicu svedem na svoje iskustvo kao LGBT osobe i vjernice dolazim do zaključka da ja za crkvu ne postojim. To su signali koje stalno dobivam. Da budem izbrisana“, naglasila je Marković i otvorila i temu konverzijska terapije, koja je zabranjena, ali je pojedine crkve i vjerske zajednice provode s ciljem promjene seksualne orijentacije ili rodnog identiteta.
„U Hrvatskoj se ona radi. Ja osobno na tako nešto nisam pristala, ali mogu posvjedočiti kako se to radilo u mojoj vjerskoj zajednici. To je na razini istjerivanja demona iz čovjeka. Zove se služba oslobođenja kroz koju se istjeruju različiti zli duhovi, od demona depresije pa do duha homoseksualnosti, duha lezbijstva… Ljudi koji se tome podvrgnu budu još više traumatizirani“, ispričala je Lucija.
Podrška nadbiskupa Mate Uzinića
Mihael se nadovezao na tu temu također tvrdeći kako mnoge crkve takve ‘terpije’ prakticiraju, iako su zabranjene: „U Americi sam upoznao ljude koji su vodili takve centre za liječenje homoseksualnosti. Zapravo su provodili mučenje, tjerali ljude da si nanose boli, a sve ide na to da će vjera osloboditi. Nakon par godina bezuspješnog pokušavanja ‘izlječenja’ ljudi počinju osjećati golemu krivnju, ne vjeruju da su dovoljno dobri, polijevaju se kiselinom, režu genitalije, pa sve do samoubojstava. U katoličkom katekizmu sam naišao na pausu u kojem piše da o ‘tim ljudima’, LGBT osobama, ne znamo mnogo. I što je sada grijeh. Zar nije ako ne znaš, a ponašaš se kao da znaš, ne razgovaraš s ‘tim ljudima’ i još ih prisiljavaš na nekakvu promjenu.“
Širiti mrežu podrške i siguran prostor LGBTIQ+ vjernicima jedini je način borbe protiv homofobije koju posebice gaje posebice dominantne religije. Stvari se miču s mrtve točke zahvaljujući pojednim vjerskim zajednicama, koje osobe s LGBT identitetom smatraju od Boga stvorenima i to su za sada ozaze u kojima LGBT vjernici svoju vjeru mogu i prakticirati. Na tribini se u nekoliko navrata čula i pohvala nadbiskupu Mati Uziniću, koji je još lani u svojoj objavi na Facebooku, a povodom međunarodnog dana borbe protiv homofobije, bifobije i transfobije zatražio oprost od homoseksualnih osoba zbog diskriminacije i obzanio: „Dužni smo svaku osobu, bez obzira na njezinu seksualnu orijentaciju, poštivati u njezinu dostojanstvu i prihvaćati s poštovanjem, te izbjegavati svaki znak diskriminacije, posebice bilo koji oblik agresije i nasilja. Imamo također dužnost takvim osobama i njihovim obiteljima zajamčiti obzirno pastoralno vodstvo tako da oni koji pokazuju homoseksualne sklonosti mogu dobiti pomoć koja im je potrebna kako bi u potpunosti razumjeli i ostvarili Božju volju u svom životu.“
‘OUT IN CHURCH’: U pokretu LGBTIQ katoličkih svećenika i zaposlenika više od 500 osoba
Ono što vjerske zajednice koje su podrška LGBTIQ+ vjernicima čine je promoviranje pastoralne teologije koja bi uključivala sve identitete, a ne isključivala. Sve je više teologa i teologinja koje krče taj put, poput Tanje Grabovac, kako bi se kroz istraživanja prikupilo što više podataka i činjenica o položaju LGBTIG+ vjernika. Cilj je, naglasila je Melanie Ivančević da ljudi mogu ostvariti kontakt, da se mogu otvoriti, da mogu biti saslušani, da imaju životno iskustvo i da se na temelju tih činjenica stvari preslože, provjetre.
U tom smjeru ‘provjetravanje’ je već krenulo ove godine u Njemačkoj, kad je u siječnju započeo pokret „Out in church“ kroz koji je na početku imao 125 katoličkih svećenika, redovnika i službenika što su zahtijevali da ih Crkva ne diskriminira kao LGBTIQ+ osobe. Kroz protekle mjesece pokretu se pridružilo više od 500 LGBTIQ+ osoba, zaposlenika njemačke katoličke vjerske zajednice, među kojima je mnogo i onih koji su se prvi puta i izjasnili o svom identitetu. Traže prestanak institucionalne diskriminacije queer osoba i bolju zaštitu LGBTQ+ prava. Od Crkve zahtijevaju da ukine zastarjele izjave crkvene doktrine kada je riječ o seksualnosti i rodu, kako bi mogli živjeti bez straha i imati pristup svim vrstama aktivnosti i zanimanja u crkvi bez diskriminacije.