U mjesecu borbe protiv nasilja nad ženama, u čijoj srži zapravo živi rodna neravnopravnost, a na što ukazuju brojne organizacije za borbu za ljudska prava, ove su se godine oglasili i pojedini svećenici s porukom vjernicima da nasilje prema ženama ne samo da nije prihvatljivo ljudsko ponašanje nego nije ni kršćansko. Upravo je u tom tonu svoju objavu na Facebook profilu povodom 25. studenoga, Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama, izrekao nadbiskup koadjutor Riječke nadbiskupije i apostolski upravitelj Dubrovačke biskupije monsinjor Mate Uzinić: „Svako nasilje je plod pogrešne i iskrivljene slike drugoga. Drugoga ne prepoznajemo kao sebi jednakoga, kao svoga brata i sestru. I zato smo nasilni prema njemu. U slučaju nasilja nad ženama riječ je o iskrivljenoj viziji žene kao manje vrijedne ili drugotne u odnosu na muškarca. Ova je vizija u svojoj srži neljudska, a i protukršćanska. Njezina je posljedica nasilje u nekom od svojih brojnih oblika. Nažalost to nasilje vrlo često, možda i zato što mi nismo reagirali nego smo ostali ravnodušni, bavili se svojim poslom, odlučili se ne miješati u stvari drugih, završava i smrću, kao što je to bilo i u slučaju sestra Mirabal iz Dominikanske Republike, koje su zbog svoga svoje borbe za demokraciju i pravdu brutalno pogubljene na današnji dan 1960., a zbog kojih je ovaj dan izabran kao Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama. Žalostan sam što je u našem društvu, nažalost i u Crkvi, još uvijek potrebno posvješćivati ovaj veliki problem nasilja nad ženama, koji je za sve nas također i velika sramota.
Nažalost, glas monsinjora Uzinića je usamljen iz redova Crkve, kao što je ostao usamljen kada je ove godine u svibnju sličnom porukom osudio homofobiju.
Zbog patrijarhalnog koncepta i utjecaja Crkve žene su stoljećima bile potlačene i drugotne. Utjecaj tradicionalnih okvira u kojem žena treba biti poslušna, ponizna i tiha je još uvijek prisutan u religijskim okvirima, posebno u kršćanstvu. Posebno je termin roda i rodnih uloga u društvu bio osjetljiv za poglavare Katoličke crkve koji su u ovim terminima vidjeli opasnost od širenja LGBTQ ideologije.
Ipak, posljednjih par godina unutar Katoličke crkve protiv rodne neravnopravnosti pobunile su se same žene, časne sestre i vjernice, a cijeli jedan pokret sve jačeg zamaha u borbi za rodnu ravnopravnost stvara se u Njemačkoj pod nazivom Marija 2.0. Prije mjesec dana njemačke su vjernice i časne sesrte, članice inicijative Marija 2.0 prosvjedovale pred crkvenim vratima Župe sv. Križa u Münsteru, tijekom kojega dva tjedna nisu ulazile u crkvu, odbijale su i obavljati svoje svakodnevne volonterske poslove vezane uz nju, nosile su t roza križeve i transparente na kojima je pisalo „Ista dostojanstva, ista prava”, “Žene, što čekate?” i “Za crkvu sa ženama”. Poruke kojima se bore za ravnopravnost spolova u crkvi, za ukidanje celibata i uspostavu jednakosti muškaraca i žena u crkvi što bi u konačnici značilo radikalnu obnovu unutar Rimokatoličke crkve, posebice onih koje se odnose na dominaciju muškaraca u toj najbrojnijoj kršćanskoj zajednici na svijetu.
Ove su nam teme prokomentirale dr. sc. Jadranka Rebeka Anić, časna sestra i znanstvena savjetnica na Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar i Lana Bobić, feministička teologinja i aktivistica.
Katolička crkva u Hrvatskoj odbija prihvatiti koncept rodne jednakosti
Jadranka Rebeka Anić već godinama studiozno i znanstveno proučava ulogu roda i rodne ravnopravnosti u religiji i društvu. Njenu znanstvenu karijeru obilježava istraživanje pod rodnim vidom, rodne teorije koju je počela intenzivnije proučavati kad je počela antirodna kampanja u Hrvatskoj. Uočila je da se pojmovi rod, rodno osviještena politika, rodna jednakost i ostali različito koriste u međunarodnim dokumentima, znanstvenim radovima i kod nekih autorica i autora koji su imali snažan utjecaj na stavove o rodnom konceptu Katoličke crkve u Hrvatskoj.

dr. sc. Jadranka Rebeka Anić, časna sestra i znanstvena savjetnica na Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar
„Pojam rod se u antirodnom pokretu koristi kao prazna košara u koju možete ubaciti bilo koji sadržaj koji ima moć stvoriti osjećaj ugroženosti, panike i mobilizirati mase. Potrebno je, međutim, naglasiti da u Katoličkoj Crkvi imamo različite stavove o rodu i rodno osviještenoj politici. Postoje izjave papa, biskupskih konferencija, pojedinih biskupa i teologa koji smatraju da je rod šifra za homoseksualnost, pa shodno tome smatraju da se iza tih inače plemenitih pojmova kao što su rodna ravnopravnost, rodno osviještena politika i slično, skriva plan uvođenja „sodomističke ideologije“, prava na eutanaziju, eugeniku, pobačaj, ranu seksualizaciju djece i slično“, objašnjava Jadranka Rebeka Anić.
Seksizma kao svagdašnji u Crkvi
Riječ je o mentalnim barijerama koje su ostavština mizoginih izjava brojnih teologa i filozofa o ulozi žene, njezinoj grešnoj prirodi i opasnosti koju ona donosi. Posljedica ovakvih interpretacija je inkvizicija i negiranje rodne ravnopravnosti sve do danas.
Anić također ističe da Katolička crkva osuđuje seksizam jer Drugi vatikanski sabor u konstituciji Gaudium et spes br. 29 izričito traži uklanjanje svake diskriminacije i dodaje kako to uporno ostaje samo u teoriji, jer ga u vlastitim redovima odbijaju priznati, čime ujedno nastoje teološki opravdati i seksizam i mizoginiju.
Papa Franju se načelno zalaže za jednakost žena u Crkvi, ali ne mijenja zakone
Iako papa Franjo nastoji, ali bez bitnih promjena u teološkoj antropologiji i u Zakoniku crkvenog prava, uključiti što više žena na vodeće pozicije u Crkvi, dati im veću vidljivost i moć, Anić smatra da to nije dovoljno. Treba napraviti temeljne promjene, govori Anić, ženama je potrebno priznati jednako dostojanstvo i jednako pravo kao i muškarcima. I naglašava kako bez ovih temelja neće doći do napretka što se vidi po nizu vjerskih interpretacija da žena prvenstveno treba biti majka.
„Nikad nećemo čuti da je ontološka svrha muškarca da bude otac, zar ne?“, govori Lana Bobić: „Žene imaju pravo same odlučivati o svojoj svrsi, svom položaju, svojim ulogama. Neka će se pronaći u ulozi majke, obiteljske žene, neke će balansirati obiteljski i poslovni život, neke se nikad neće vidjeti kao majke, neke će postati časne sestre. I svaka od tih odluka je sasvim legitimna i ispravna ako je autentična odluka te žene.“

Lana Bobić, feministička teologinja i aktivistica.
Crkva bi žene trebala poticati na autonomiju, na njihov razvoj i ispunjenje njihovih potreba i potencijala, a ne ih uporno pokušati ukalupiti u nametnute uloge koje služe zarobljavanju žena u isključivo njihovu reproduktivnu funkciju. Poznata je stvar, pa bude i dobar primjer odnosa Crkve prema ženi, da ona inzistira da je obitelj svetinja i sklona je idealiziranju iste. Zato nasilje u obitelji Crkvi nije u fokusu, nije nešto u što će se htjeti umiješati, protiv čega će ustati, jer bi time priznala da obitelji nisu idealne.
„Obitelj nije pitanje definicije, nego je pitanje odnosa među ljudima“, pojašnjava Lana Bobić: „Naime, ako se koncentriramo na sadržaj umjesto forme, onda je rodna ravnopravnost ne samo spojiva s obiteljskim svjetonazorima, već je i neophodna za ostvarenje kvalitetnih obiteljskih odnosa. Svi želimo obitelji u kojima svaka osoba ima prostor za razvoj u skladu sa svojim potrebama i potencijalima, u kojoj svaka osoba ima podršku za taj razvoj i siguran prostor za sve članove.“
Crkva i obiteljsko nasilje
Jedna od najznačajnijih uloga Crkve trebala bi biti osuda svakog oblika nasilja. Posebice rodno uvjetovanog nasilja koji ugrožava i ponižava žensko dostojanstvo. Crkva nikad nije izričito podržavala nasilje ali ga je, kao i društvo u cjelini, prešućivala. Posljednjih desetljeća situacija se ipak mijenja. Treba uzeti u obzir djelovanje Caritasa koji ima kuće za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja te bračna i obiteljska savjetovališta. Sve više je i teoloških radova koji problematiziraju problem obiteljskog nasilja, u Crkvi se organiziraju seminari za svećenike i drugo pastoralno osoblje kako bi mogli ispravno pristupiti žrtvama obiteljskog nasilja. Međutim, Anić otkriva kako se često susretala s pojedincima koji su savjetovali ženama da ponizno trpe nasilje.
„Susretala sam žene koje su proživljavale strašno fizičko i psihičko zlostavljanje od supruga. Nisu se usudile napustiti ga jer su im duhovnici savjetovali da će svojim trpljenjem i ljubavlju spasiti supruga. Savjetovali su im da nasljeduju Isusa koji nije pobjegao s križa, već je strpljivo podnosio muku. Ovdje se radi o krivom tumačenju Isusove muke na križu i dubokom nepoznavanju složenosti obiteljskog nasilja“, upozorava Anić.
Ženama se čak ne kaže da prema crkvenom zakonu imaju pravo na rastavu uz trajanje ženidbenog veza, dakle, da imaju mogućnost napustiti nasilnika i da, ako nisu u vezi s drugim muškarcem, mogu primati sakramente. Sasvim je jasno kako će trebati još mnogo vremena da se žene smatra ravnopravnima unutar kršćanske zajednice.
Pokret Marija 2.0
Pokret Marija 2.0 nastao je 2019. godine, a osnovala ga je nekolicina katoličkih vjernica u Münsteru u saveznoj pokrajini Sjeverna Rajna – Vestfalija, uz Bavarsku najkatoličkijem dijelu Njemačke. Nastao je nakon skandala sa seksualnim zlostavljanjem koji su potresli zemlju i narušili povjerenje katoličkih vjernika kojih u toj zemlji ima više od 22 milijuna. Tijekom skandala mnogo je ljudi napustilo crkvu, dok je istodobno sve više onih koji su odlučili ustati u borbi za korjenitim reformama Katoličke crkve. Broj vjernica prosvjednica raste iz godine u godinu i dobiva potporu pojedinih biskupa. Danas ima više od 65 podružnica diljem Njemačke te se širi na susjedne Austriju i Švicarsku. Riječ je o radikalnom pokretu kojemu je za cilj ukidanje muške dominacije unutar Crkve, uvođenje ređenje žena, priznavanje LGBTQ odnosa, ukidanje obveznog celibata za pripadnike klera i pokretanje odgovarajućih istraga o seksualnom nasilju unutar Crkve.