Piše: Stjepo Martinović
Nije se samo meni – šapatom, ma su me mogli čuti najbliži ispred i iza – otelo jeb’o mater ‘ko se sjetio planinarenja kao team buildinga! Naime, izletnička kolona počela se rastezati vijugavom stazom kao zmija posustala od žeđi odmah po izlasku iz autobusa, uzalud je redakcijski animator za razvedrilo in prosti čas izvikivao imbecilije ohrabrenja i poticao nas na stampedo u formaciji krda… nitko ga nije doživljavao. Nešto nalik čoporativnom srljanju dogodilo se tek nadomak gostionice na prijevoju – razmeđi krševita dijela brda i šume na osojnoj strani – gdje je bila dogovorena večera. Grah s kobasicom, uz obilje tanašna bijelog vina neodgonetljive sorte i nepoznata porijekla… gemištaši su se nalizali u tren oka, netko je stao razvlačiti harmoniku, dvojica mlatarati po jeftinim gitarama, kao da su im škatulje od kineskoga špera krive za sve promašaje u karijeri i emocionalnom životu…
Spontano sam – preko stola – uspostavio dijalog pogledima sa Svjetlanom Podhorsky, bezličnom ne-baš-više-djevojkom o kojoj jedva da sam išta znao, naivno vjerujući da ni ona pojma nema o meni… pa, kad je većina krenula plesati tugaljivo-euforično, kao nekoć o proslavi 8. marta, pristupio sam joj i njezin strah od poziva na potresuljku razbio prijedlogom da se odamo promatranju noćnoga neba. Možda sam htio s nekim benignim podijeliti čaroban užitak zurenja u dubine svemira, a možebit je proradilo i nešto muške taštine: da ne bih možda trošio vrijeme i energiju na uspaljene polovnjače, koje se pune tri minute opiru nabacivanju u idiotskoj vjeri da si time zidaju cijenu?
Uglavnom, kako god je shvatila moj ulet, prihvatila ga je s olakšanjem na rubu oduševljenja. Bez riječi smo klisnuli iz dvorane u kojoj su se isparenja preznojenih tijela, duhanski dim i vonj loše hrane mogli sjeći mačetom za branje šećerne trske i sišli do ruba svjetlosnog kruga što ga je opisivala halogenka nad ulaznim vratima. Kao da smo se godinama dogovarali kako ćemo to izvesti, legli smo na sag od osušenih trava i zagledali se u mračan svod po kojem su se, s odmicanjem noći, zvijezde umnožavale kao na dodir neobjašnjiva čuda što ih budi u tminama svemira. Priljubila se uza me, ovlaš sam je prigrlio… pobožno je pratila moje kazivanje o prepoznatim nebeskim tijelima, slušala što sam o nekima znao.
„Nisam ti dosadna?“ upitala je poluglasno; nije mi promaklo da je počela mimo ustaljenoga vi, Lucijane… gospodine Aniću, kako me je znala osloviti za rijetkih susreta u liftu.
„Bih li te trpio da jesi?“ prihvatio sam iskorak u neformalnu komunikaciju.
„Znaš, drago mi je da nisam. Svi mi, gdje god se zatekli, tražimo nekoga od povjerenja… a ovdje, imam ga samo u tebe,“ izjavila je prostodušno kao snaša koja se jada seoskom župniku.
„Pa, vjerojatno ga ne zaslužujem, ali…“
„Iskreno, u drugačijoj situaciji, možda ne bih na tebe uopće obratila pažnju.
Godine, ostale razlike… Ali, promatram te od objeda u Generalskom Stolu: naoko sudjeluješ u ovom cirkusu zdušno i dosljedno, a dušom nisi nazočan ni trena. Control freak, ma onaj koji imponira, ne širi zazor… Ostalih, da – mahom se bojim. Njihov odnos prema ženama prijetvoran je, ciničan, grub… zapravo uvredljivo nepošten: drže se licemjerno, pazeći da ih se ne osumnjiči za seksualno uznemiravanje, a one u panici pred klimakterijem salijeću u želji da ih otkriju kao svoga posljednjeg muškarca. Krpelji po mentalitetu, ti… stariji, tvoje generacije, a mlađi – sve sam gôl blesonja. Petar Pan, iskorijenjen iz mjesta kojem je pripadao, a drugo nikada neće naći… ni odrasti. Ne čini li ti se?“
„Ne promatram muškarce, sve rjeđe i žene!“
Nastavili smo tako brbljati, pod sve zvjezdanijim nebesima, da bi nas noćna svježina u nekom trenu spontano navela na priljubljivanje: njezinom privijanju uza me odgovorio sam polažući desnicu preko njenih grudi, osjetivši nevelike, ali tvrde sise nabreklih bradavica… dva vulkančića nezamislive razorne moći. Moj drvenina odgovorila je krajnje neodgovorno!
Kakva li je kemija djelovala – ili astronomija svoda nad nama, zasićenog dijamantima i zlatnom prašinom? – nisam znao, još manje pokušavao odgovoriti… počeli smo se ničim najavljeno ljubiti, oprezno kao da ćemo se opeći, zatim milovati nježno, pa sve snažnije, grliti u grču kao dvoje predestiniranih gubitnika koji nalaze utjehe još jedino u prožimanju bez ostatka.
„Lucijane…“ šapnula je, ali sam joj pokrio usta prstima; treba li objašnjenja onom što se događa mimo svakog očekivanja, pripreme zavođenjem, scenarija?
Zavukao sam joj desnicu pod maju, vršcima prstā pomilovao sisice, trbuh… spustio ruku na obilato pošumljen Venerin brežuljak, pronašao srednjakom klitoris – uzdrhtala je cijelim tijelom, pritisnula moju šaku svojom… nije mi ju povukla natrag, nego spriječila napredovanje, ne tjerajući je na uzmak. Pokušao sam joj ljevicom otkopčati hlače, nije dopustila, pa sam nekako raskopčao svoje: usadila mi se u krilo tvrdom guzom rumunjske gimnastičarke, stidljivo se trljajući o moju razbuđenu batinu.
„Polako, ne nagli, molim te. Nisam se…“ šapnula je dodirujući mi kurac plaho kao u strahu da će je ugristi; ali, kad sam već pomišljao da bih trebao odustati, počela mu je masirati glavić vlažnim dlanom, prenijela na nj nešto soka sa svoje uzavrele dagnjice – prihvatio sam igru, počeo se ritmički trljati o udolinu među njenim guzovima. Uzbuđivalo ju je, odgovarala je stiscima, prelomivši se u struku tako da ga je uzjahala kao vještica metlu, žestoko ga grleći preponama. Opet sam navalio na kopču njenog remena – više se nije odupirala, pa sam joj povukao hlače niz bedra i zašao njime u gaćice, prepustivši joj da ga vodi po svojim željama, ritmom svog instinkta. Neko vrijeme je onanirala njime, utiskujući ga među vlažne usmine, trljala se glavićem po klitorisu zgrčena tako da sam pomislio: uzet će ga u usta. Drugo je imala na umu – počela se polako navlačiti na nj, osjetio sam da je tijesna i tvrda… žestoko me uzbudila, jednako (pomislio sam) pomno koreografiranim nasađivanjem, kao i raskošnom vegetacijom na njenom pobrđu (puna šaka opako jebozovna runa!). U nekom trenu tiho je zastenjala i jednim trzajem karlicom nasjela mi na kurac kao da će ga progutati, utjerao sam ga do balčaka, privela mi je prste desne ruke da joj jagodicama oblizuju klitoris, tresući se kao u vrućici.
„Smijem li?“ šapnuo sam joj u kosu mirisa sandalovine; jesam li krivo razumio njeno upozorenje, ili pomislio da nije ozbiljno – ne znam više, samo se sjećam da ga je njezina pičkica usisala požudno, upijajući mu vlagu svakom stanicom uzburkanog organizma.
„Smiješ… i hoću da me napuniš. Napuni me, napuni me…“ odgovorila je šapatom isprekidanim i drhtavim, cvokoćući zubima.
Ugrizao sam je za rame, glasno je vrisnula i ustresla se kao da je bačena u ledenu vodu, pritisnula mi desnu šaku objema svojim i grčevito ih stisnula bedrima, ponavljajući:
„Napuni me, napuni me…“
„Hoću, napunit ću te… da ti na sise procuri,“ šaptao sam trljajući je dvodnevnom bradom po vratu; znao sam: što god da se ima dogoditi, već je na najboljem putu – ubrizgao sam u njenu toplu nutrinu svaku kap sperme nakupljene od posljednjeg drkanja, žestoko uzbuđen njenim odgovorom pulsiranjem mišićima kojima kao da ju je htjela svu izmusti, apsorbirati bez ostatka. Nema glupljeg pitanja, pomislio sam, od onoga jesam li doista udovoljio njenoj bizarnoj želji, ili je samo baljezgala verbalno-afrodizijačke bezvezarije što ih je pokupila iz petparačkih romana. Ostali smo ležati spojeni, postajući pomalo svjesni studeni što ju je povjetarac donosio s pošumljene strane brda, Svjetlana se trzala kao šiba… a onda je miris njenog šampona ustuknuo pred vonjem krvi.
„Što si htjela reći onim da se nisi… ovlažila?“
„Jesam se ovlažila, lùdo… ali se nisam pojebala nikada ranije,“ odgovorila je iz dubinā svojevrsna bunila.
„Nevina si bila?! Ovaj, prvi ti je put?“ šapnuo sam umalo sablažnjen.
„Jest, blesane… prvi. Kretenuša, je l’ da?“
„Zašto bi bila kretenuša, ali… trebala si mi reći, odlučnije me upozoriti.“
„A zašto bih? Pa da se predomisliš!“
„Ma, ne bih, naravno… nego, pregrub sam bio. Boli te?“
„Boli, malo… ali sam sretna. Zato ostani unutra!“ odgovorila je kratko kimnuvši glavom, i dalje držeći moju desnu ruku objema svojim. „Znaš, sanjala sam o ovom svaki tren od jutros, kad smo se ukrcavali u autobus uz razbludan sjaj u očima većine škvadre… bilo je više nego jasno da slijedi divlja jebačina… one tri radodajke na stražnjim sjedalima nisu ispustila kurac iz usta sve od polaska. Normalna sam djevojka, raspalilo me… pomislila sam: te će žene dobiti više hitaca među noge, nego što ih zaslužuju. A ja… Možda mi se ovo moglo, a vjerojatno i jest, trebalo još davno zbiti… eto, nije. A sad, ne bih rekla da sam, slušajući njihove aluzije, naprečac odlučila: hoću i ja, što čekam? Nego, osigurač mi je pregorio kad sam osjetila da imam s kim, jer to želim s tobom. Da, najednom mi se učinilo ne samo neizbježnim, nego i silno poželjnim… s tobom, dotle da sam te počela gledati… onako, znaš. Uzbuđivati se pri svakom tvom pogledu: najednom bih osjetila da se vlažim, što mi se ranije nije događalo. U nekakav sam trans zapala, kao… kao kad se spremaš skočiti s visoke stijene: znaš da je opasno, nije pametno, ma svejedno hoćeš. I, kad izroniš, ošamućen si i povraća ti se – ali i likuješ… skočio si.“
Dobrano me zbunila slikovitom i prikladnom usporedbom; iskreno, nisam znao što bi bilo bolje: zagrliti je i pomilovati, nagraditi za smjelost i otrpljeni strah – ili je tješiti, s obzirom da su joj se bol i postkoitalna sjeta pomiješale u depresiju praćenu nijemim suzama. Privukao sam je sebi, okrenula se na bok i položila mi glavu na rame, uprla čelom u moj vrat; neko smo vrijeme šutjeli, a onda mi je palo na um da joj očigledne tenzije razblažim pitanjem bez mnogo smisla:
„Na mene si se napalila, pored toliko mlađih i potentnijih?! Nije da mi ne prija, ali…“
„Da, pored toliko mlađih i potentnijih, ali i bezveznih koliko samo mogu biti, Lucijane Aniću. Onih koji bi se snebivali, a u sebi mi se rugali što sam njih čekala da me razdjeviče… seronja koji bi se tko zna kako kretenski ponijeli. A s tobom: znam, iznenađenje će brzo proći, sve ostaje među nama. Niti ću ja tebi biti junakinja unutarnjih dijaloga sa samim sobom, a ni ti meni. No hard feelings, no stupid questions either, zar ne?“
„Ma, ni govora… razumijem.“
Zašutjeli smo, Svjetlana Podhorsky izvadila je papirne rupčiće i pažljivo se obrisala. Zatim je obradila razbojnika koju ju je usrećio, udijelila mu sočan poljubac, a onda počela svrdlati vrškom jezika njegov otvor – izazivajući žestoku erekciju. Dograbio sam je za kamenu guzu i htio ponovo nabiti na nj, ali se nije dala: usisala ga je kao da želi da joj prodre do pluća, oblizivala ga neobično hrapavim jezikom, premetala po usnoj šupljini… osobito drhteći od strasti kad bi ga nabila u nepce – pomislio sam nešto krajnje glupo: ako svršim, ugušit ću je. Da, bilo je glupo-gluplje, budući da kada nisam mogao više zadržati novu provalu sperme, a količina ne da me iznenadila, posrkala ju je kao izgladnjela mačka mlijeko. Zvijezde poodmakle noći bacale su dovoljno svjetla da joj vidim lice napola skriveno kosom, obraze uvučene kao da pije sok kroz slamku.
„Svjetlana…“ nikad se neću sjetiti što sam joj zaista htio reći – presjekla me:
„Šuti, molim te. Ne kvari. Jasno ti je da ćemo, čim se vratimo u dvoranu, biti stranci kao i do izlaska iz nje, pa čemu riječi, objašnjenja, obećanja… nedaobog?“
„Znači…“
„A što bi trebalo značiti?“ upitala me čudno-guturalno, polušapatom iz dubine grudi.
„Da…“ ništa mi razumno nije palo na um.
„Da… ustvari ne. Jebat se hoćemo u svakoj prigodi, divan si mi… ali ti ljubavnica neću biti. Što misliš zašto sam tebe odabrala? Zato, ljepotane moj ocvali, da ja moderiram igru, a ne ti… napaljen na mladog komada, moj deflorator koji misli da moja pička nikada neće poželjeti zamjene. Eto, nisam ti uvalila triper – ali virus itekako jesam! Pa sad pojebi neku od onih razularenih kravetina, ali ti se može na nju dići.“
Stjepo Martinović, po obrazovanju filolog i politolog, a po zanimanju novinar, dugogodišnji reporter, komentator i urednik u izdanjima nekadašnje Vjesnikove kuće. Beletristiku je počeo objavljivati nakon što je zaslužio mirovinu u novinarstvu, a u književnim je vodama odmah počeo osvajati pregršt književnih nagrada i priznanja. Uz raskošnu rečenicu, erudiciju i besprijekoran pravopis, u romanima Stjepa Martinovića neizostavni su živopisni mediteranski krajolici, naše strane Jadrana, i erotske scene u čijoj je osnovi proživljen, slojevit odnos i razoružavajuća, izravna komunikacija protagonista.
