Prije godinu dana napravili smo anketu kod nekolicine većih knjižara u Zagrebu s upitom koji žanrovi su im najtraženiji. Odgovor svih, a pretočen u rječnik trgovine glasio je: ‘Najbolje se prodaju ljubići, krimići i self help priručnici’. ‘Domaćih ili stranih autora?’ – bilo je sljedeće pitanje? ‘Stranih i prevedenih’ – glasio je odgovor kod većine. Zabilježili smo tada i opasku kako se traže i autori koji su domaći, posebice ljubića, a da kupci to ni ne znaju, jer ti autori svoje ljubavne romane izdaju pod umjetničkim imenima koja zvuče kao da su strana. Jedna od takvih traženih autorica, posebno su nam tada naglasili, je Inna Moore, domaća spisateljica ljubavnih romana Ina Špiček. I tada smo s upitnicima u glavi promišljali zašto se ta tražena žanrovska literatura u većoj mjeri prodaje ako je napisana rukom stranih autora, a djela domaćih ostaju ispod radara. Zašto se na vidljivost domaćih autora žanrovske literature, koja je očito tražena, ne poradi puno više kako bi i publika do njihovih djela, koja su očito prepoznata i popularna, lakše došla. Zašto domaće pisce potpuno zanemarujemo i prepuštamo da se na ovako malom jezičnom tržištu sami izbore, sami izdaju knjige i sami ih distribuiraju? Što ćemo učiniti kao država da se zaustavi trend ‘nepismenosti’, a koji je sve prisutniji, jer ljudi sve manje čitaju duže tekstove, ne potiče se stvaranje navika konzumacije literature što u velikoj mjeri čini i održavanje osobne mentalne higijene.
Odgovore na ta i brojna druga pitanja protekli je tjedan iznjedrila ‘Dvotočka’, prvi Festival žanrovske književnosti. Ovaj prvi i jedinstveni festival organizirali su Nakladnička kuća Beletra, Fragment, Innamorata i Naklada Cranium. Redom mali izdavači koji posljednjih godina izdaju niz žanrovskih djela; ljubiće, krimiće, spekulativnu fikciju i priručnike domaćih autora, čija je djela publika i te kako prepoznala.
Cijelu je priču zakovitlala Nakladnička kuća Beletra i njezina vlasnica Sandra Pocrnić Mlakar, koja posljednjih desetak godina uporno na domaće književno tržište plasira djela isključivo domaćih autora. Mnogi među njima danas su traženi i popularni autori ljubića, krimića i priručnika, a zahvaljujući Beletri i senzibilitetu njezine urednice uspjeli su mnogi uopće i ugledati svjetlo dana. To je bila samo jedna od konstatacija koja se na festivalu mogla čuti od strane samih autora, posebice priručnika. Na samom festivalu promovirana su i najnovija djela, ljubavni roman Nataše Turkalj ‘Moć žene’, te najnoviji krimić Jana Bolića ‘Štakori’.
Sa Sandrom Pocrnić Mlakar razgovaramo o poziciji domaćih žanrova u medijskom i literarnom prostoru te budućim aktivnostima kako bi se neki od planova o kojima je na festivalu bilo riječi, poput raspisa natječaja za nagradu za žanrovsku književnost, otvorenja prve knjižare isključivo s knjigama domaćih autora, o Interliberu i uključivanja na njega ‘Dvotočke, te drugim brojnim otvorenim pitanjima o stanju domaće žanrovske književnosti i o poziciji malih izdavača na tržištu.
Kako je nastala ideja pokretanja ‘Dvotočke?
Ideja o festivalu nastajala je u razgovorima s Milenom Benini od 2018. godine, kada smo u razgovorima zaključile da ja ne znam njezin krug autora, a ona ne poznaje moj. Složile smo se da ni nemamo medijsku platformu na kojoj bi pisci različitih senzibiliteta pratili jedni druge. Tada smo razradile ideju festivala žanrova, a kad smo raspravljale o imenu, Milena je ispalila – „Dvotočka, jer poslije dvotočke može biti bilo što!“ Pod tim smo imenom projekt prijavljivale na natječaje, ali podrška institucija je izostala, a Milena nas je u međuvremenu napustila i svima koji smo je poznavali nedostaje njezina domišljatost, duhovitost, znanje i entuzijazam. Ovog proljeća, nakon što su opet dopuštena okupljanja, odlučila sam ne čekati već napraviti taj festival, jer vrijeme prolazi, a žanrovi su i dalje medijski nevidljivi. Podržali su me pisci, i financijski i idejama i svojim dolaskom, te kolege novinari koji su svjesni značaja žanrova na materinjem jeziku, a prostor je otvorilo Zavičajno društvo Virovitičana u Zagrebu, koje čuva uspomenu na Milana Nikolića, virovitičkog pisca krimića. Pridružili su se i mladi blogeri, a i brojna publika. Okupili smo se, dakle, svi mi koji volimo podijeliti zadovoljstvo bavljenja knjigom
Očito ste zadovoljni postignućima prve Dvodočke?
Festival je uspio iznad očekivanja. Okupili su se pisci svih dobi i žanrova. Nekoliko pisaca nije moglo doći, ali istaknuli smo njihove knjige. Autori ljubića, krimića, spekulativne fikcije i priručnika predstavili su se jedni drugima i svi smo stekli predožbu o našoj žanrovskoj sceni u cjelini. Čak i novinari koji su pratili festival iznenadili su se koliko je autora koji pišu kompetentno i imaju što reći, a u publici je bilo čitatelja koji su komentirali da nisu ni znali da imamo domaće pisce ljubića i krimića! Festival je upravo tako zamišljen, kao promocija domaćih autora koji puno pišu i imaju svoju publiku.
Koji su dalje planovi s festivalom?
Festival nas je ohrabrio i pao je dogovor da se sljedeće godine nađemo opet, a ovisno o tempu kojim ćemo izbacivati novitete, možda se ‘Dvotočka’ pojavi i na Interliberu. Ovaj put zaista nitko nije znao što može očekivati – imali smo šest sati, činilo se puno vremena, ali ispostavilo se da je nam je bilo premalo za sve teme koje su se otvorile. Puno je bilo autora i nakladnika, puno sadržaja koji zaslužuje pažnju. Ispostavilo se da imamo još puno za reći, što je veliko ohrabrenje i poticaj. Planiramo, naravno, natječaj za najbolje žanrovske rukopise, a razmišljamo i o nagradi publike.
Četiri panela u šest sati festivala
Na festivalu ‘Dvotočka’ su bila organizirana tri panela, o ljubićima, krimićima, SF-u i priručnicima. U panelima o ljubićima sudjelovali su Božica Brkan, Lea Brezar, Inna Moore i Innamorata, Stjepo Martinović, Petar Pismestrović i Nataša Turkalj, a moderirala ga je Sanja Tatalović). Na panelu o krimićima sudjelovao je iz Rijeke Jan Bolić, a u Zagrebu Anđelka Kliment, Miro Morović, Stjepo Martinović i Veljko Krulčić. Moderirala ga je Olga Vujović. O priručnicima su govorili Ljubica Uvodić-Vranić, Lea Brezar, Daniela Uzelac, Vedran Sorić, a u raspravi je bilo riječi i o priručnicima Sandra Kraljevića, koji fizički nije bio u mogućnosti sudjelovati u panelu na samom festivalu. Moderirala je Sandra Pocrnić Mlakar, a panel o spekulativnoj fikcija: horor, sf i fantasy u kojem su sudjelovali Marina Mađarević, Jelena Hrvoj i Marko Fančović, moderirala je Olga Vujović.
Intencija festivala bila je okupiti domaće autore i male nakladničke kuće, razgovarati o zajedničkim temama, problemima. Možete li nam podrobnije iznijeti koji su ključni problemi domaćih autora, koji malih izdavača, koje dodirne točke…?
Ohrabruje što smo svi svjesni da nam interesi nisu suprotstavljeni, već da više možemo napraviti u suradnji. Domaćim piscima žanrova uzor je svjetska žanrovska scena, gdje vidimo uspješne pisce koji žive od pisanja, ali sa stranih tržišta k nama dolaze oni najuspješniji, koji su proizvod razvijene sredine i moćnog nakladničkog sustava koji ulaže u pisce s najvećim potencijalom. Mi naše žanrovske pisce – koji na hrvatskom jeziku pišu romane, dakle vrlo zahtjevnu književnu formu – potpuno zanemarujemo ili dopuštamo da se sami bore za vidljivost, bez podrške u medijima i u knjižarama. Možda je razlog za takav odnos predrasuda da su žanrovi komercijalna literatura koja će se sama izboriti za publiku. No, u Hrvatskoj, na našem malom jeziku, gdje prosječni čitatelj godišnje pročita jednu i pol knjigu, a ne kupi nijednu, pojam komercijalnog hrvatskog romana je apsurdan. Umjesto nepoznavanja slova, danas nam prijeti drukčija vrsta nepismenosti – nerazumijevanje dužeg teksta. Pismenost prosječnog čitatelja pada ispod razumijevanja romana, a publika koja malo čita – a takvih je najviše – možda bi rado pročitala ljubić ili krimić domaćeg pisca, koji se možda događa na nedalekom mjestu radnje. Posebnu podršku trebaju debitanti koji pišu žanrove i kojima će malo tko dati šansu. Neki od njih mogu sami sebi objaviti knjigu, ali knjigom doći do publike uspijevaju samo najbolji, dok vrlo dobri ili dobri ni nemaju priliku za rast, što je velika šteta. A domaći pisci primjeri su kreativnog življenja vlastitih talenata i odnosa prema hrvatskom jeziku. Psihologinja Ljubica Uvodić Vranić, koja je također dala veliku podršku festivalu, često ističe koliko je pisanje korisno i kao sredstvo izražavanja emocija i kao mjera mentalne higijene.
Imali smo prilike čuti više od 20 autora, neki od njih su i autori više žanrova, a djela većine njih publika odlično prima. Sve to govori o sjajnom potencijalu domaćeg autorstva u književnosti i drugim žanrovima, a s druge strane moglo se čuti kako poticaja u državi za svoj rad nemaju. Kako vi to komentirate, što se može i treba učiniti da ne bude tako? Kako vidite daljnji rad na rješavanju tih poteškoća?
Na festivalu su se predstavili i autori i mali nakladnici koji su samo svojim snagama, bez potpore i u vrlo nepovoljnim uvjetima na tržištu, koristeći društvene mreže, postigli visoku produktivnost i popularnost. Takvima bi bila dovoljna mala podrška za višestruko uspješnije rezultate, za više naklade ili za izlazak na strana tržišta. Mnogo mogu napraviti i knjižare i mediji, koji bi domaćim piscima mogli namijeniti prostor i pratiti njihov rad. Mladim piscima potrebna je urednička podrška, medijska platforma i mjesto u knjižarama da bi došli do publike. Sve su to ulaganja za koja treba vremena, truda i znanja. Nešto brže ide uz društvene mreže, ali i taj je uspjeh ograničen i mladi pisci koji su okupili publiku na društvenim mrežama mogu tek naslutiti koliki je njihov pravi potencijal. Žanrovi su zabavna literatura i mogli bi biti prisutniji u medijima, tim više što su se još ne tako davno koristili kao podizači naklada, o čemu smo također govorili na ‘Dvotočki’.
Već godinama vodite izdavačku kuću Beletra, i jedan ste od produktivnih malih izdavača. S kojim se problemima vaša kuća najčešće susreće, koji su ujedno problemi svih malih izdavača. Rješenja?
Publika se od rješenja odvikla – to je naš najveći problem. U knjigama su rješenja za edukaciju, povezivanje i povećanje kvalitete života, no zbog duboke krize i neulaganja u prosperitet gubimo nadu da ćemo ikada isplivati, a mladi odlaze. Ali u žanrovima nema depresije. Žanrovski pisci su samouvjereno, vlastitim ulaganjima okupili svoju publiku i postigli prepoznavanje i rast. Velike knjižare počele su domaćim piscima otvarati prostor, pomalo se budi i interes medija, najavljuje se knjižara za domaće naslove. Kad sam pokrenula Beletru, u velikim knjižarama nisu znali što će s domaćim naslovima koje sam nudila. Sad ih dočekuju sa zanimanjem i ističu na policama. A mene i dalje najviše zanimaju debitanti, zato da nas pisaca bude što više!
Koji žanrovi su kod publike najtraženiji?
Na tržištu ljubića i krimića je najveća gužva i najviše uvoza, u žanru spekulativne fikcije također se svako malo pojavi hit, a publicistika je manje u fokusu. No, u Beletri vrlo dobro prolaze i priručnici domaćih stručnjaka koji nude praktična rješenja bazirana na našem iskustvu. Pritom emitiraju psihološki vrlo poticajnu poruku da imamo rješenja prilagođena našim potrebama, formulirana na hrvatskom jeziku i da imamo stručnjake koji znaju. Afirmiranje domaćih stručnjaka također je važna uloga domaćeg nakladništva i jedna od misija Beletre – domaći autor afirmira domaću pamet! Žanrovi aktiviraju emocije, a priručnici upućuju na djelovanje, tako da domaći pisac uvijek unosi promjenu. Ta spoznaja i pozitivan stav prema životnim izazovima trebaju biti prisutniji u javnom prostoru, a za to su zaduženi mediji i, naravno, političari.
Knjižari često kažu da su im najprodavaniji ljubavni romani da bi otkupljivali prava i tiskali romane stranih autora. Spomenuli ste da se to malo počelo mijenjati, no zašto je to još uvijek pretežito uhodanija praksa?
Strani pisac je proizvod velikog i uhodanog sustava, od urednika, redakcijskog tima, marketinga i prodaje. Naš pisac nema takvu podršku. Na ‘Dvotočki’ smo također kao jedno od rješenja naveli profesionalizaciju urednika i cijelog tima koji prati knjigu, jer bez njih se ni autor ne može razviti. Profesije vezane uz knjigu razvijaju se učenjem i praksom, pa bi nakladnike i knjižare trebalo ohrabriti da zapošljavaju i razvijaju pomladak. Jer, ako nemamo svoj sustav koji zna plasirati knjigu na hrvatskom jeziku, pristajemo na strane izvore, odakle nam dolaze goleme količine novih naslova prilagođenih drugačijem razvojnom stupnju. Takva rješenja ponekad možemo primijeniti, ali najčešće je čitatelj, pa čak i prodavač u knjižari, zbunjen količinom informacija i autora. Domaći pisac može razbistriti to zagušenje informacijama i svojom živom riječi razjasniti nove pojave, uputiti na akciju, povezati ili pak ukazati na problem, a žanrovski pisci mogu i oraspoložiti i motivirati. Zato razvojem domaćeg pisca profitiramo svi. Institucije bi toga trebale biti svjesne jer sama proizvodnja knjige danas doista nije financijski zahtjevna. Potrebno je mnogo više znanja nego novca kako bi se plasirao sadržaj i razvojni potencijal koji knjiga nosi.
O BELETRI I SANDRI POCRNIĆ MLAKAR
Beletra je kao izdavačka kuća okupila više od desetak domaćih autora u samo posljednjih godinu dana te objavila niz naslova utirući put svima koji će tek kročiti na hrvatsku scenu knjige, navodi ukratko misiju svoje izdavačke kuće Sandra Pocrnić Mlakar, po struci psihologinja, dugogodišnja novinarka, zatim urednica, a nakon čega je prije desetak godina smjelo kročila u poduzetničke vode. Prije 15 godina u uredničke vode literature ušla je zapošljavanjem u Profilu, tada većoj izdavačkoj kući u kojoj je dolazila do spoznaja koje su utirale put prema Beletri, iako još nije ni sanjala da bi sama ušla u poduzetništvo kao mali nakladnik.
„Još te 2007. radeći u Profilu primijetila sam dosta stranih priručnika, što nisam smatrala pozitivnim, jer sam još sa studija psihologije znala da naši psiholozi znaju više od stranih priručnika. Uz to, prije Profila, radila sam u ozbiljnim tjednicima i mjesečnicima kao što su Lider i Doktor u kući, a i sudjelovala sam u pokretanju nekoliko tjednika i mjesečnika devedesetih i početkom dvijetisućitih. U tim redakcijama surađivala sam s mnogim domaćim stručnjacima, psiholozima i liječnicima, koji su priželjkivali jednog dana objaviti knjigu. Nakon takvih iskustava, stvaranje knjiga domaćih autora bilo je i pravi izazov. Strane knjige, naime, k nama dolaze uređene, pregledno prelomljene i sjajno ilustrirane, s raskošnom opremom i popratnim tekstovima, a rukopis domaćeg stručnjaka jednako se tako može urediti i plasirati. Pokazalo se da sam bila u pravu jer publika odlično prihvaća priručnike naših autora“, ukratko će Sandra Pocrnić Mlakar o niti vodilji koja ju je dovela do osnivanja Beletre.