Gotovo je nemoguće ustanoviti koliko žena ima problema s vaginizmom, koliko ga dožive te da li ga i kako liječe. Vaginizam je seksualna disfunkcija koja se manifestira kao nekontrolirano stezanje donjih mišića rodnice, a događa se svaki put kada nešto pokuša ući u rodnicu, poput tampona ili penisa. Iako je do današnjih dana vaginizam medicinski dobro proučen, znanstveno definiran i znaju se metode liječenja, mnoge žene zbog srama i neznanja ne traže pomoć. O problemu vaginizma rijetko se govori. Statistike navode da će vaginizam doživjeti dvije žene od 1000, dok će se s nekom vrstom boli pri spolnom odnosu susresti čak 15 posto žena. Nekim se ženama postavi pogrešna dijagnoza i nikada se ne liječe na pravi način. Mnoge zbog boli koju doživljavaju prilikom odnosa odustaju od seksualnog života.
Boli kod svake penetracije
Žene koje pate od vaginizma bol osjećaju i prilikom umetanju tampona, a često ga zbog boli i kontrakcija mišića ne mogu niti umetnuti. Isto se događa i s ginekološkim pregledom i uzimanjem papa testa, kao i sa bilo kojom vrstom vaginalne penetracije. Bol je izazvana nehotičnim grčenjem mišića dna zdjelice. Točnije, mišića koji okružuju rodnicu, mokraćni mjehur i maternicu.
Razlikuju se dvije vrste vaginizma, primarni i sekundarni. Bol koja se javlja svaki put kada nešto ulazi u rodnicu, uključujući i penetraciju penisom ili kad žena nikada nije uspjela ništa umetnuti u rodnicu naziva se primarni vaginizam. Kada je žena prije imala seksualne odnose bez bolova, ali u jednom trenutnku to postaje teško ili nemoguće to se naziva sekundarni vaginizam.
Vaginizam je psihološke prirode
Dok je vaginizam psihološke prirode, bol pri seksualnom odnosu kojoj je uzrok organski naziva se dispareunija. Uzroci dispareunije mogu biti razni od anomalija genitalnih organa, spolno prenosivih infekcija, endometrioze, suhoće rodnice ili nekim vanjskim uzrokom poput preosjetljivost na prezervative ili sredstva za intimnu njegu. Liječenje dispareunije obavlja ginekolog te je nakon otkrvanja uzroka relativno brzo.
Liječenje vaginizma zahtjeva dugotrajniji proces. Dijagnoza vaginizma obično započinje opisivanjem simptoma. Liječnik ispituje kada je problem prvi puta uočen, koliko često se javlja, što žena smatra da ga pokreće. Liječnik će pitati i za seksualnu povijest kako bi ustvrdio je li osoba iskusila neku seksualnu traumu ili zlostavljanje. Terapija najčešće uključuje razgovor o raznim mogućim psihološkim uzrocima vaginizma. Dijagnoza i liječenje vaginizma zahtijevaju i pregled zdjelice, iako vaginizam nema direktan fizički razlog koji uzrokuje stezanje mišića rodnice.
Liječenje uz vježbe i edukaciju
Važno je znati da je vaginizam poremećaj koji se može izliječiti! Liječenje obično uključuje edukaciju, savjetovanje i vježbe. U razgovor sa seksualnim terapeutom može biti uključen i partner ili partnerica kako bi se olakšao proces liječenja. Liječnik također može preporučiti korištenje vaginalnih dilatatora pod nadzorom stručnjaka, kao i korištenje dilatora u prisustvu partnera.
Već u 11. stoljeću otkriven, tek u 20. liječen
Prvi medicinski zapisi o problemu vaginizma datiraju iz 11. stoljeća. U 16. stoljeću u svom znanstvenom radu pod nazivom “Ženske bolesti” 1547. godine prvi ga je opisao Trotula iz Salerna kao kontrakciju u genitalnom području s opaskom kako od nje ‘čak i zavedena žena može biti djevica’. Prvi pokušaj njegove znanstvene definicije dao je američki liječnik J. Marion Sims 1861. godine, koji je kao rješenje predlagao operaciju vagine, a čemu se većina drugih liječnika protivila. Da je vaginizam psihološke prirode prvi je 1909. posumnjao liječnik M. Walthard propitujući Simsov koncept krajnje senzitivnosti genitalnih organa. Kao uzrok stezanja mišića rodnice detektirao je strah, točnije fobičnu reakciju na strah od boli. Walthard je prvi istaknuo važnost psihoterapije i obrazovanja umjesto operacija i postupaka proširenja.