Najčešći razlog zašto žene postaju beskućnice nisu ekonomske neprilike, kako bi se u prvi mah moglo zaključivati prema već uvriježenim uzročnicima beskućništva. Najveći broj beskućnica bez krova nad glavom ostale su kao žrtve obiteljskog nasilja! Kad nasilje kod kuće eskalira, a pogotovo kad i djeca postanu ugrožena, žene bježe doslovno na ulicu. Sretne su pronađu li sklonište u nekoj od sigurnih kuća, no u njoj ne mogu ostati dugo. Neke pronađu smještaj kod obitelji ili prijatelja, što također najčešće nije i ne može biti na duži rok. Neke odmah završe na ulici i spavaju po parkovima, napuštenim zgradama, mostovima…
Analiza Europske mreže za borbu protiv siromaštva (EAPN) “Rodno uvjetovano nasilje i siromaštvo u Europi” donosi i podatke o Hrvatskoj, gdje su skloništa za žrtve nasilja koja vode nevladine organizacije puna, a istodobno je potpuno nepoznat broj onih koji su od nasilja pobjegli negdje drugdje.
Prema istraživanju 21 posto žena u Hrvatskoj iskusilo je fizičko i/ili seksualno nasilje, što je ispod EU prosjeka, no zato je čak njih 42 posto doživjelo psihološko nasilje od sadašnjeg ili bivšeg partnera. U percepciji nasilja Hrvatska stoji još lošije. Na pitanje: što mislite, koliko često žene u vašoj zemlji doživljavaju obiteljsko nasilje, 25 posto ispitanika je odgovorilo “vrlo često”, a 53 posto “prilično često”. Istraživanje je provedeno 2012. godine, no znamo da se do danas ništa nije promijenilo na bolje. Štoviše, kaznenih djela nasilja u obitelji i rodno uvjetovanog nasilja je sve više.
U analizi stanja u Hrvatskoj autori istraživanja o rodno uvjetovanom nasilju i siromaštvu navode da je “ravnopravnost spolova glavno načelo demokratskog i društvenog pravnog poretka Republike Hrvatske. Pitanja rodne ravnopravnosti prožimaju sve sfere života. Temeljni instrument politike za suzbijanje rodne diskriminacije u Republici Hrvatskoj je Nacionalna politika za promicanje ravnopravnosti spolova, koja se donosi i provodi na razdoblje od pet godina”. Deklarativno je, dakle, sve u redu.
Vlasti u Hrvatskoj ne razumiju rodnu diskriminaciju
Međutim, u stvarnosti, državne, regionalne i lokalne vlasti ne razumiju rodnu diskriminaciju, a u društvu prevladavaju tradicionalni stavovi, predrasude, rodni stereotipi i seksizam općenito. “Mnoga pitanja u hrvatskom društvu još uvijek nisu prepoznata kao pitanja ravnopravnosti spolova (prvenstveno ekonomska neovisnost, koja se prelijeva kroz život osobe), a neka su previše politizirana (poput reproduktivnih prava žena). Gospodarska pitanja prevladavaju u javnoj i političkoj raspravi, ali svijest o važnosti ravnopravnosti spolova za gospodarski rast je još uvijek niska.”
Autori analize zaključuju kako je najveći problem praktična provedba postojećeg zakonodavstva, protokola i strategija: “Djela nasilja u obitelji često se tretiraju kao jednokratni incidenti, iako im obično prethodi povijest neprijavljenog nasilja; počinitelji i žrtve su zajedno uhićeni ili čak optuženi za smetanje javnosti; žrtve se tretiraju kao da su same ‘isprovocirale’ nasilne (ponovne) radnje”.
Ove tvrdnje je nedavno opet potvrdila stvarnost: muškarac od 51 godine je u kafiću udario po stražnjici osamnaestogodišnju konobaricu koja mu je uzvratila šamarom. Općinski sud u Karlovcu nju je osudio jer je šamarom remetila javni red i mir, a njega jer je svojim činom “vrijeđao i omalovažavao moralne osjećaje građana”! Nije osuđen zato što je spolno uznemirio i povrijedio konkretnu osobu nego moralne osjećaje nekih apstraktnih građana.
Apsurdne sudske presude u slučajevima rodno uvjetovanog nasilja hrvatska su realnost, a i one potvrđuju zaključke iz analize da, u stvari, vlast na svim razinama, pa i sudska, nema pojma što to nasilje podrazumijeva i što je uopće rodna diskriminacija.
Siromaštvo najviše pogađa samohrane majke
Problemom rodnog nasilja, diskriminacije žena i siromaštva bavi se ovih dana i Odbor za prava žena i rodnu ravnopravnost Europskog parlamenta u Izvješću o siromaštvu žena u Europi, u kojem se upozorava da je siromaštvo žena veće od siromaštva muškaraca te da se povećalo posljednjih godina. Posebno su pogođene samohrane majke što pogađa i njihovu djecu i tako se stvara začarani krug u kojemu često niti ta djeca kad odrastu ne mogu prevladati siromaštvo jer im od djetinjstva nisu bili dostupni potrebni resursi za adekvatno školovanje i stjecanje vještina potrebnih za bolji položaj na tržištu rada.
Zbog svega toga Odbor traži da države članice uključe rodnu perspektivu u svoje proračune na svim razinama kako bi se smanjila rodna neravnopravnost i siromaštvo žena. Umjesto politike štednje koja češće pogađa žena Odbor apelira da se novac za iskorjenjivanje siromaštva osigura pravednim i progresivnim oporezivanjem.