“Što će selo reći? Kako ću s takvom sramotom? Šta će moja djeca bez oca?” Na ta pitanja jedna žena s istoka Hrvatske, nazovimo je Jelena, nije mogla pronaći odgovor. Ali, zato je imala uvježbane odgovore na pitanja odakle joj masnice: Pala sam niz stepenice. Udarila sam u drvo. Udarila sam u vrata. Udarila sam u kuhinjski element. Znate da sam nespretna. Onda bi se nasmiješila da potvrdi svoju tvrdnju i ušutka znatiželjnika.
I tako 34 godine. Nizali su se šamari, udarci po rukama, nogama, licu… ni u trudnoći je nije štedio. Jednom je njezin otac naišao baš u trenutku dok je ona ležala na podu, a suprug je tukao nogama. Mogla je pobjeći, imala je kamo, ali ju je uvijek blokirala i njegova prijetnja da će je ubiti ako ga napusti. I strah što će selo reći. I stav usađen odgojem da je obitelj svetinja i da zbog nje treba trpjeti do kraja života. A taj kraj je puno puta poželjela, čak joj je palo na pamet da ga ubrza. Nekoliko puta je u ormaru ostavljala oproštajno pismo djeci, no na sreću nisu ga nikada dobili.
“Kad vam netko tolike godine govori da ne vrijedite ništa, da biste bez njega bili nitko i ništa, da biste propali, počnete sumnjati u sebe. Ubije vam samopouzdanje. On je pak oduvijek volio samo sebe i sebi bio na prvom mjestu. Bavili smo se poljoprivredom, no radili smo djeca i ja, a on bi se pojavio i vrijeđao nas da ništa nismo dobro napravili”, sjeća se Jelena.
Iz pakla obiteljskog nasilja izvukla se jedne hladne zimske noći kad je to nasilje još jednom eskaliralo. Bosa i samo u pidžami pobjegla je od nove runde batina iz kuće na ledenu kišu. Nazvala je kćerku koja se udala i odselila iz tog paklenog doma. Kćer ju je pokupila na cesti i odvezla svojoj kući, a putem je nazvala policiju.
“I tada sam je molila – nemoj ih zvati, ali je kći rekla: ovoga je dosta!”
Za Jelenu je napokon počeo novi život u trenutku kad su je socijalni radnici i policija odvezli u sigurnu kuću Vukovarsko-srijemske županije.
“Bila je to najveća sreća u nesreći. Da sam ostala bilo gdje drugdje vratila bih se kući. No, u sigurnoj kući od Udruge B.a.b.e. dobila sam podršku da se napokon oslobodim života u nasilju. Otad im se zahvaljujem što su me spasile, no žene koje vode sigurnu kuću mi odgovaraju da me ne bi mogle spasiti da sama to nisam htjela. Pomogle su mi da se razvedem i u šest mjeseci, koliko sam bila kod njih, stala sam na svoje noge. Ipak, i dvije godine nakon bijega od kuće panično sam se bojala da ga negdje ne sretnem”, priča Jelena.
Boji li se i danas?
“Ne. Kad danas čujem od neke žene da trpi zlostavljanje kažem joj da krene svojim putem. Ja sam imala veliku podršku od cijele obitelji, prijateljica, radnih kolega, od bivših susjeda… Institucije su mi pomogle. Sada bih svakoj ženi koja se pita kako će djeca sa samo jednim roditeljem rekla – bolje je da žive tako, ali normalno, nego da gledaju i trpe ono što su gledala i trpjela moja djeca”, završava svoju priču Jelena.
Njezin bivši suprug osuđen je na dvije godine uvjetno ili devet mjeseci zatvora. Danas ne razgovara s kćerima niti se druži s unučadi. Ostao je živjeti na njihovom imanju. Ona radi u trgovini, živi u stanu kojeg je dobila na korištenje kao žrtva obiteljskog nasilja i kojeg će, nada se, moći otkupiti.
Ovo je jedna od priča sa sretnim završetkom i, nadamo se, poticajna brojnim ženama koje u tišini trpe obiteljsko nasilje, boje se bilo kome reći što proživljavaju i boje se potražiti pomoć. A ima ih svuda oko nas. Možda je upravo blagajnica koja vas je pristojno pozdravila i nasmiješila vam se još jedna Jelena.
Matić: Direktiva EU za borbu protiv rodnog nasilja
Na Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama, kojeg obilježavamo danas, 25. studenoga, hrvatski europarlamentarac Predrag Fred Matić, član Odbora za rodnu ravnopravnost i prava žena, u svom je priopćenju naglasio da Europska unija kreće s konkretnim prijedlozima koji će utjecati na sve države članice.
“Pozdravljam prijedlog Europske komisije da se Direktiva EU-a za borbu protiv rodno uvjetovanog nasilja i nasilja u obitelji donese prije kraja 2021. Odlučna, snažna i ujedinjena Europa u namjeri suzbijanja svih oblika nasilja i diskriminacije jedan je od ciljeva mog djelovanja i rada u Europskom parlamentu. Zabrinjavajući je podatak da je jedna od tri žene u svijetu tijekom svog života bila izložena fizičkom ili seksualnom nasilju. Europa i svijet godinama bilježe porast rodno uvjetovanog nasilja, a povećanju te stope doprinijela je i pandemija COVID-a 19. S obzirom na te dvije zastrašujuće činjenice razvoj učinkovitih mehanizama za suzbijanje nasilja mora biti jedan od prioriteta europskih institucija i država članica.
Jasan i opsežan zakonodavni okvir s odgovarajućim financiranjem vidim kao ključan korak u borbi protiv nasilja nad ženama. Podsjećam na prošlogodišnji zahtjev predsjednici Europske komisije, koji smo uputili zastupnik Milan Brglez i ja, a kojim tražimo od Europske unije i svih njenih članica ratifikaciju Istanbulske konvencije. Pismo je tada potpisalo 116 kolega i kolegica iz gotovo svih političkih grupacija u Europskom parlamentu, a do danas ne vidim niti jedan korak naprijed. Naprotiv, dok se zahtjevi za spašavanje života žena i djevojčica ignoriraju, pojedine države članice sustavno nastavljaju kršiti ženska ljudska prava bez posljedica. Europska unija kakvu ja želim vidjeti je Unija s jednakom razinu zaštite za žene u svim državama članicama”, navodi Matić u priopćenju.
Ističe važnost obrazovanja kao jednog od ključnih mehanizma za rješavanje rodno uvjetovanog nasilja u njegovim korijenima i poziva sve države članice da osiguraju da svi nastavni programi budu opremljeni sadržajem koji će omogućiti usvajanje obrazaca ponašanja koji ne potiču nasilje, mržnju, diskriminaciju već podučavaju mir, toleranciju i nenasilje kao temelje sigurne, ravnopravne i moderne Europe.