“Svaka će stranka usvojiti potrebne zakonodavne ili druge mjere kako bi osigurala da djeca, tijekom osnovnog i srednjeg obrazovanja, dobiju informacije o rizicima seksualnog iskorištavanja i seksualnog zlostavljanja, kao i o načinima da se zaštite, prilagođeno njihovim razvojnim sposobnostima. Te će informacije, koje se pružaju u suradnji s roditeljima, biti predstavljene u okviru općenitijeg konteksta informacija o spolnosti te će se posebna pozornost posvetiti riziku, osobito rizicima koje nosi upotreba novih informacijskih i komunikacijskih tehnologija”, stoji u članku 6. Konvencije Vijeća Europe o zaštiti djece od seksualnog iskorištavanja i seksualnog zlostavljanja, tzv. Lanzarote konvencije. Hrvatska je tu konvenciju potpisala 2007. godine, ratificirala je 2011., a stupila je na snagu 1. siječnja 2012. Objavu o stupanju na snagu potpisao je Gordan Jandroković, tada potpredsjednik Vlade i ministar vanjskih poslova, danas predsjednik hrvatskog Sabora.
Ušli smo, dakle, u desetu godinu otkad se država obavezala da će seksualno obrazovanje uključiti u redovni nastavni plan i program na svim razinama obrazovanja. I u desetu godinu otkad se ta obaveza nije niti počela ispunjavati. A koliko je upravo takav školski predmet potreban, najbolji je dokaz da je u prva 24 sata od pokretanja peticija portala reci.hr za uvođenje sveobuhvatnog seksualnog obrazovanja u škole kao obveznog nastavnog predmeta prikupila više od 5200 potpisa! Samo u prva 24 sata.
Konvencije koje se ne provode
Osim Lanzarote konvencije, Hrvatska je, i to upravo vlada Andreja Plenkovića, potpisala i Istanbulsku konvenciju, kojom se obvezala poduzeti “potrebne korake kako bi nastavne materijale o pitanjima kao što su ravnopravnost žena i muškaraca, nestereotipne rodne uloge, uzajamno poštovanje, nenasilno rješavanje sukoba u osobnim odnosima, rodno utemeljeno nasilje nad ženama i pravo na osobni integritet, prilagođeno razvojnim sposobnostima učenika, uključile u redovni nastavni plan i program i na svim razinama obrazovanja”
Kao jedna od država nastalih raspadom SFRJ Hrvatska je preuzela i UN-ovu Konvenciju o pravima djeteta, koju je 1989. potpisalo 196 država. Na stranici UNICEF-a jasno stoji kako je Konvencija pravni akt koji ima snagu zakona i obvezuje stranke na pridržavanje njezinih odredaba te uključuje pravo nadziranja primjene u državama koje su je prihvatile i ratificirale. Što, dakle, piše u tom pravnom aktu kojeg je i Hrvatska obvezna poštivati? Ukratko – država je dužna svakom djetetu osigurati pravo na obrazovanje, a u sklopu tog prava puni razvoj djetetove osobnosti, nadarenosti, duševnih i tjelesnih sposobnosti, promicanje poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda i tako dalje. A UN, čiji je UNICEF dio, jasno proklamira nužnost seksualnog obrazovanja jer ono smanjuje rizična ponašanja, reducira broj neplaniranih trudnoća, potiče veću brigu o seksualnom i reproduktivnom zdravlju te ne vodi ranijoj seksualnoj aktivnosti ili rizičnom ponašanju. Seksualno obrazovanje treba smatrati pravom samo po sebi i to je jedno od osnovnih ljudskih prava, stajalište je UN-a.
Vatikanski ugovori poštuju se bez pitanja
Još smo 2016. godine dobili “po nosu” zbog nepoštivanja tog prava kad je posebni izvjestitelj UN-a Dainius Puras konstatirao da Hrvatska u školama ne provodi adekvatno podučavanje o spolnosti čime su djeca i adolescenti onemogućeni donositi informirane odluke o svojim tijelima i seksualnosti, uključujući zdravo spolno ponašanje i upotrebu kontracepcije. Čak su i sami učenici u razgovorima s Purasom rekli kako bi željeli iscrpniji i dobno prikladan spolni odgoj. Specijalni je izvjestitelj zaključio i da organizacije povezane s Crkvom negativno utječu na politike vezane uz zaštitu prava žena i tako “ugrožavaju implementaciju međunarodnih sporazuma koji se tiču ljudskih prava”.
Međutim, za razliku od međunarodnih sporazuma koji se tiču ljudskih prava, neki drugi sporazumi i ugovori se u Hrvatskoj vrlo čvrsto poštuju i odlučno provode do zadnje stavke. Čvrsta spona hrvatske države i Katoličke crkve dobro je poznata od početka devedesetih godina, a krajem tog desetljeća je i formalizirana tzv. Vatikanskim ugovorima kojima se država obvezala na isplatu plaća svećenicima, plaća vjeroučitelja u školama, financiranje Katoličkog bogoslovnog fakulteta i njegovih zavoda, financiranje Vojnog ordinarijata, dušebrižničke službe u MUP-u, bolnicama i drugim institucijama… Procjenjuje se da Vatikanski ugovori Hrvatsku koštaju od 600 milijuna do jedne milijarde kuna, a osim iz državnog proračuna, crkva dobiva novac i sa županijskih i lokalnih razina. Kad su se god u javnosti postavljala pitanja o reviziji tih ugovora, iz vlasti bi odgovarali kako su to međunarodni ugovori koje treba poštivati.
Vlada i u svom Programu obećala nasilje prevenirati kroz obrazovanje
Što je najbolje, neuvođenjem seksualnog obrazovanja Vlada RH ne poštuje niti vlastiti Program za razdoblje 2020. – 2024. godina. U tom programu, u dijelu posvećenom obrazovanju, stoji kako će se raditi “na daljnjem unaprjeđenju sustava odgoja i obrazovanja”, a to prema Programu znači i “podizanje razine opće naobrazbe, učvršćivanje univerzalnih humanističkih vrijednosti, odgoj i obrazovanje usklađeno s najvišim kulturnim i civilizacijskim vrijednostima te harmoničan i cjelovit razvoj djece i učenika”. Obećava se kvalitetan odgoj i obrazovanje te unaprjeđenje obrazovne reforme.
U dijelu o borbi protiv nasilja, pak, među ostalim, Vlada obećava senzibiliziranje javnosti o štetnosti i neprihvatljivosti nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, intenzivnije djelovanje na sprječavanju vršnjačkog nasilja, elektroničkog nasilja i virtualnog zlostavljanja djece i među djecom. A gdje i kako bi djeca i mladi mogli naučiti korisne i znanstveno utemeljene činjenice o štetnosti i neprihvatljivosti nasilja i zlostavljanja nego u školi?