Autonomna ženska kuća Zagreb, koja ove godine obilježava 30 godina brige i pomaganja ženama i djeci žrtvama obiteljskog nasilja, prošle je godine iz državnog proračuna, od Ministarstva obitelji, dobila 340 tisuća kuna. Kad je riječ o novcu poreznih obveznika, dobili su još 613 tisuća kuna od Grada Zagreba i 200 tisuća kuna od Zagrebačke županije. Ukupno od državnih i lokalnih vlasti: milijun i 153 tisuće kuna. Ostatak neophodnog novca namaknuli su raznim donacijama, najviše od građana koji razumiju koliko je njihov posao važan.
Istodobno, zastupnica Marijana Petir jučer je na sjednici Sabora progurala svoj amandman kojim će hrvatski porezni obveznici dati 1,5 milijuna kuna za “Pomoć progonjenim kršćanima i drugim osobama koje su u potrebi“. Da se razumijemo, nije riječ o ljudima progonjenima ovdje, u Hrvatskoj, nego u svijetu gdje je, prema riječima Marijane Petir, 300 milijuna kršćana u opasnosti od progona. Pa im treba pomoći.
Nema goreg progona od onoga iz vlastitoga doma kad to učini osoba s kojom smo blisko povezani – suprug ili partner te otac. Kad prijetnje, batine, silovanje, psihičko i fizičko nasilje natjeraju ženu da pokupi djecu i pobjegne u nepoznato, kad iza sebe ostavi sve što je godinama prije stvarala s tim partnerom, kad šokiranom djetetu ili djeci mora objasniti zašto više ne mogu ići doma…
I te žene su vrlo često kršćanke i progonjene su. Sa 1,5 milijuna kuna nekom od skloništa za žrtve obiteljskog nasilja ne bi prijetilo zatvaranje ili bi se u tim skloništima mogao osigurati još koji krevet za žrtve od onih 700 koji Hrvatskoj trenutno nedostaju.
Da se razumijemo, progon bilo koga zbog vjere, roda, boje kože, njegovih osobnih uvjerenja… je nedopustiv. No, hrvatskih 1,5 milijuna kuna neće značajno pomoći tima progonjenima negdje u svijetu, ali bi itekako mogle pomoći progonjenima ovdje, u našoj okolini.