Dok slušamo upute i sjedimo u svojim domovima, čuvamo se i brinemo jedni za druge, svi na neki način resetiramo svoju životnu svakodnevicu i razmišljamo što ćemo sutra i hoćemo li živjeti na isti način kao jučer. Zamišljamo kakav ćemo svijet imati nakon koronavirusa i hoće li nam i mogu li nam prioriteti biti isti. Sve postaje nevažno kad zdravlje dođe u pitanje. Hoćemo li tu mudrost pamtiti i kad opasnost od pandemije prođe? Hoćemo li i kako s ovim iskustvom zatočenih u strahu od smrtonosne zaraze znati i htjeti mijenjati sebe i odnose prema drugima kao pojedinci, a kao društvo kulturu života, obrazovanje, ekonomiju…?
Hoće li i nakon pandemije koronavirusa pitanje uvođenja zdravstvenog odgoja u školi biti pitanje oko kojega se umjesto zdravorazumskih argumenata vode besmislene političke i ideološke podjele? Već više od 15 godina u hrvatskim školama se učenici o zdravstvenoj kulturi, preventivi, zdravom načinu života i ponašanja sustavno ne uče.
Posljednjih tjedana medijski programi nalikuju obrazovnom programu za osnovnoškolce s podukama o stvarima koje se sustavno trebaju učiti u školi. Kako se peru ruke, kako kiše u lakat, drži razmak i izbjegava bliski kontakt…, upute su zdravstvenih stručnjaka građanima. Tako su najtraženije teme i odgovori na pitanja što je imunitet, kako se čovjekov organizam bori protiv bolesti, što je zarazna bolest i kako se ona širi. Sve su to stvari koje bi se sustavno trebale podučavati u školi. Štoviše, i više od toga. Tema pandemije virusima bila bi jedna od glavnih u zdravstvenom kurikulumu, jer je zaraza novih tipova virusa nešto na što upozoravaju svjetski zdravstveni stručnjaci i zdravstvene organizacije danas najveća prijetnja ljudima na ovoj planeti. O prijetnjama ljudskom rodu od strane virusa govori se na svjetskoj razini intenzivno već godinama.
Prije tri godine uspostavljen je Nadzorni odbor za globalnu spremnost za zdravstvene krize Ujedinjenih naroda s idejom da se donositeljima odluka diljem svijeta, državama i njihovim vladama pruži neovisna i stručna procjena kapaciteta za epidemije i druge hitne situacije sa zdravstvenim posljedicama. Odbor vode bivša norveška premijerka i bivša direktorica Svjetske zdravstvene organizacije Gro Harlem Brundtland i glavni tajnik Međunarodnog Crvenog križa Elhadj As Sy. Zadatak mu je izraditi mape za sigurniji svijet, skupiti potrebne podatke od strane država i pronaći ključne rupe u lokalnim i globalnim zdravstvenim sustavima, kapacitetima prevencije, detektirati opasnosti i davati odgovore na zdravstvene krize. To je tijelo krenulo inicirati i potrebu da se ubrzaju i pojačaju istraživanja, ojačaju globalni i regionalni kapaciteti i načini financiranja. Sve ono što je potrebno već imati pripremljeno kad se pandemija poput ove dogodi. Uoči prošlogodišnje Opće skupštine UN-a, upravo je ovaj Nadzorni odbor za globalnu spremnost za zdravstvene krize, u svom izvješću objavio kako postoji vrlo ozbiljna prijetnja globalne pandemije i to smrtonosnim patogenom koji se prenosi zrakom i koji bi mogao pomesti pet posto svjetske ekonomije i ubiti do 80 milijuna ljudi.
Hrvatska nije izuzeta iz tih mapiranja. Unatoč tome što je upravo predviđanje zdravstvene krize prvorazredna tema ugroze ljudi u skoroj budućnosti, u Hrvatskoj se u okviru kurikuluma tzv. škole za život zdravstveni odgoj ne pretvara u posebni predmet, nego ga se tretira kao međupredmetnu temu. Drugim riječima, o zdravlju se podučava kroz sve druge predmete, najviše biologije i kemije te na tjelesnom odgoju i na satovima razredne zajednice. Baš kao što se to radilo i prije 50 godina!
Istodobno, nastavnici su prepušteni sami sebi. Nemaju sustavne poduke na koji način i što predavati. Snalaze se po vlastitom nahođenju. Prave literature o zdravstvenom odgoju niti nema. Zdravstveni stručnjaci nisu uključeni. Računa se na pomoć školske medicine, ali nigdje izrijekom nije navedeno da li zdravstveni stručnjaci ulaze u školu, koje su im obveze, koliko sati predavanja imaju i o točno čemu. Teme koje se ističu kao teme zdravstvenog odgoja su higijena u nižim razredima osnovne škole, pubertet u petom i šestom, te ponešto o spolnom zdravlju na satovima biologije i vjeronauka. Prehrana se provlači kroz sve razrede, i čini se da je ona najistaknutija tema zdravstvene preventive.
Obvezu otvaranja tema iz područja zdravstvenog odgoja imaju nastavnici i profesori i likovnog i glazbenog odgoja, profesori književnosti. Gotovo svi, i gotovo nitko! Sudeći prema tablici koju je Ministarstvo Blaženke Divjak donijelo u svojoj Odluci o donošenju kurikuluma za međupredmetnu temu Zdravlje za osnovne škole i srednje škole u RH prije godinu dana, velika je uloga u zdravstvenom odgoju i osnovnoškolaca i srednjoškolaca – dana vjeroučiteljima. Njih se s posebnom pažnjom uvelo u područja seksualnog odrastanja. To je dokaz kako se kurikulum nije radio s ciljem da se napravi program zdravstvenog odgoja kojim će se najkvalitetnije moguće obrazovati učenici. On je samo rezultat još jednog kozmetičkog kompromisa i sad je dobro vrijeme da ga se preispita. Jesmo li kao društvo zreliji da nakon iskustva pandemije koronavirusa uvedemo zdravstveni odgoj kao zasebni predmet u školi, koji bi držali za to posebno educirani nastavnici i profesori?