Izbodene, premlaćene do smrti, upucane, zapaljene, zatočene… Žene su konstantno žrtve nasilja – i u kući i na ulici. Njihov tragičan kraj zauzme po nekoliko prvih minuta informativnih emisija i prostor naslovnica novina ili portala, da bi se za par dana žrtve smjestile u tek crnu statistiku. Skupa sa svim najavama i raznim obećanjima političara i dužnosnika o poduzimanju drastičnih zakonodavnih i pravosudnih mjera kako bi se rodno uvjetovano nasilje i nasilje u obitelji preveniralo, a počinitelje primjereno kažnjavalo. U ovoj godini crna statistika nasilja prema ženama govori o do sada ubijene tri žene – jedna u Rijeci, jedna na Korčuli i bračni par u Puli. Nekoliko žena je bilo zatočeno, a zabilježeno je nekoliko pokušaja ubojstva.
Zašto eskalira nasilje u kojemu su najčešće žrtve žene razgovaramo s Lorenom Zec, psihologinjom iz Centra za nenasilje i ljudska prava SOS Rijeka, koja više od deset godina radi sa žrtvama rodno uvjetovanog nasilja u gradu u kojemu se i dogodio posljednji zločin nad ženom koji je sve zgrozio i šokirao. Podsjetimo, u kafiću usred grada i usred dana ulični je pjevač do smrti zatukao 67-godišnju ženu s kojom je prije toga pio čaj. Optužen je za teško ubojstvo, koje Kazneni zakon definira kao slučaj “tko drugoga ubije na okrutan ili podmukao način”. Nakon zločina oglasile su se brojne nevladine organizacije zahtijevajući da se i ovaj slučaj ubojstva tretira i femicidom, pojmom koji vladajući uporno izbjegavaju uvrstiti ne samo u vokabular, nego i u Kazneni zakon, što zahtjeva oporba.
Iznenađuje li vas ova epidemija femicida, koja je zavladala Hrvatskom?
Femicid objašnjavam kroz spektar rodne neravnopravnosti i patrijarhata. Femicid je ekstremni primjer nasilja prema ženama, a ono je svuda oko nas, tolerira se, prikriva, opravdava se nasilnike i slično. Ne iznenađuju nas femicidi. Iznenađuje nas činjenica da se ne radi procjena rizika za svaki prijavljeni slučaj nasilja jer bismo tada imali manje femicida i nasilja. Znanstvena su istraživanja pokazala da je rizik za počinjenje nasilja veći u vezama u kojima je partner dugotrajno nezaposlen, u kojima je izražena ljubomora…
U posljednje vrijeme puno se govori o prisilnoj kontroli, koja redovito prethodi fizičkom nasilju pa i ubojstvima. Prepoznaju li je žene koje dolaze k vama po savjet i pomoć?
Tražimo način da “coercive control”, za koju “prisilna kontrola” nije najbolji prijevod, bude jasnije opisana i da se o tome educiraju svi ljudi koji rade u sustavu. Riječ je o psihičkom nasilju u kojemu žena trpi vrijeđanje i omalovažavanje. No, ponekad su metode nasilnika toliko suptilne da žene kažu kako osjećaju da je to loše, ali ne znaju konkretno reći što nije u redu i što bi rekle policiji.
Što žene potiče da dođu u SOS Rijeka i zatraže pomoć?
Sve je manje prijavljenih prekršaja, a sve više kaznenih djela. To govori da žene prijavljuju nasilje tek kad postane brutalno i ozbiljno. Fizičko nasilje im je lakše verbalizirati i tražiti pomoć, dok za prisilnu kontrolu kažu da nisu sigurne hoće li im itko vjerovati. Imamo puno žena kod kojih je riječ o psihičkom nasilju. Ponekad nam se žena obrati i kaže da osjeća da je muž psihički nasilan, a fizički nije, no kasnije se ispostavi da ju je čupao, povukao za ruku, gurnuo na zid… I to je nasilje koje može imati teže posljedice na psihu, no žene ga same često ne prepoznaju kao fizičko nasilje.
SOS Rijeka
A što je s ekonomskim nasiljem?
Često je, ali neprepoznato. Ponajprije je društvo ekonomski nasilno prema ženama – velika je razlika u plaćama i mirovinama muškaraca i žena, pogledajmo koliki postotak žena ima u vlasništvu nekretninu, koliki postotak žena je na položajima u institucijama i kompanijama… Ekonomsko nasilje je neprepoznato jer ljudi misle da to znači otimanje novca, ali nije tako. Ekonomsko nasilje je i kada partner zabrani ženi da radi, ako se zaposli nasilni partner dolazi joj na posao i ometa mušterije, kolege i kolegice ili je ucijeni da ako se zaposli on neće čuvati djecu. Česti su slučajevi takvog nasilja i poslije razvoda – bivši partner i otac djeteta ili djece ne želi potpisati suglasnost za vrtić pa žena ne može na posao. Ekonomsko nasilje je i izbacivanje iz stana, oduzimanje stvari, razbijanje samo njenih stvari… Nasilje u partnerskom odnosu ne znači da je nasilnik izgubio kontrolu nego upravo suprotno – pokušao je dobiti kontrolu i moć da bi nju zastrašio. No, žene to rijetko prijavljuju jer imaju malo povjerenja u institucije i boje se da im nitko neće vjerovati kako trpe nasilje.
U slučaju ubojstva na Korčuli susjedi su ispričali kako su čuli galamu iz kuće, ali je to “kod njih bilo često” pa se nisu miješali. Zašto smo postali društvo u kojemu ljudi okreću glavu na drugu stranu kad čuju ili vide nasilje?
Ljudi ne reagiraju zbog straha od konfrontacije, zbog nepovjerenja u sustav, jer je to “privatna stvar i nije na meni da se miješam”… Kad vide nasilje, ljudi različito reagiraju – neki će se boriti, neki se zalediti, a neki pobjeći. Nije glavno pitanje zašto susjedi nisu reagirali nego zašto sustav nije reagirao. Taj ubojica s Korčule bio je evidentiran u sustavu, liječio se negdje pa je pitanje zašto nije bio pod nadzorom.
Kad govorimo o nepovjerenju u sustav, kako se na to nepovjerenje odražava činjenica da će Darko Kovačević Daruvarac, koji je brutalno premlatio svoju djevojku u jednom zadarskom kafiću, uskoro prijevremeno biti oslobođen?
Takvi slučajevi samo jačaju to nepovjerenje. Što ljudi mogu zaključiti iz tog slučaja? Mogu se samo pitati isplati li se uopće prijavljivati nasilje i svjedočiti na sudu. Bila sam svjedokinja za jedan slučaj iz savjetovališta. Pred osuđenikom su pročitali moje ime, prezime i adresu. Ljudi strahuju da će i sami biti ugroženi ako se jave kao svjedoci.
Koliko činjenica da su u brojnim slučajevima obiteljskog nasilja kažnjeni i nasilnik i žrtva jer je ona svojim krikovima remetila javni red i mir obeshrabruje žrtve da prijave nasilje?
Dvostruko uhićenje je rak rana zaštite žrtava nasilja. Žrtve se boje prijaviti jer se boje da će biti optužene, ona njega može prijaviti da ju je udario, on kaže policiji da ga je ona nazvala kretenom i idiotom, na prekršajnom sudu oboje dobiju kaznu za nasilje u obitelji. Zaboravlja se da žrtva ima pravo na samoobranu.
Kako ocjenjujete izjave premijera Plenkovića nakon slučajeva femicida da će uvijek biti kretena i idiota i da Vlada tu ne može ništa?
To je opasno. To može reći prijateljima na kavi, ali kao predstavnik sustava u javnom nastupu takvom izjavom odaje potpunu bespomoćnost sustava. Žrtvama ne daje sigurnost da država može poduzeti nešto u sprječavanju nasilja nego upravo obrnuto. Imamo u zakonima propisane kazne, ali nasilnici u pravilu dobivaju minimalne. Treba promijeniti sudsku praksu da kazne budu strože i da ne budu uvjetne, treba raditi na edukaciji svih u sustavu, pogotovo o femicidu. Ljudi koji vode državu trebaju početi govoriti o problemima u sustavu koji je ogroman i trom i provoditi rješenja koja nisu samo kozmetička.
Premda su žrtve obiteljskog, partnerskog i seksualnog nasilja najčešće žene, statistika pokazuje da ima i muškaraca. Javljaju li vam se i oni?
Malo nam se muškaraca javlja jer oni, kao žrtve nasilja, nose veliku stigmu. Najčešće su to mlađi punoljetni muškarci koji su žrtve nasilja, najčešće oca, i muškarci koji su bili seksualno zlostavljani u djetinjstvu. Nemamo slučajeva partnerskog nasilja u kojemu je muškarac žrtva. Žene su najčešće žrtve jer je nasilje nad njima posljedica neravnomjerne raspodjele među spolovima koja traje već tisućama godina. Djevojčice se odgaja s idejom straha od seksualnog zlostavljanja i muškarca nasilnika, a isto tako im govore da moraju šutjeti, trpjeti i biti pristojne. Dječaci smiju biti buntovniji nego djevojčice, štoviše kod njih se nasilje tretira kao vrlina.
Lorena Zec kao psihologinja djeluje u području ljudskih i ženskih prava. Kao stručnjakinja, feministkinja i aktivistkinja radi sa ženama žrtvama rodno uvjetovanog nasilja, u što se uključila još kao studentica kroz volontiranje na SOS liniji pomoći. Od 2014. radi kao psihologinja i savjetovateljica u Savjetovalištu za žrtve obiteljskog, partnerskog i seksualnog nasilja udruge SOS Rijeka – centar za nenasilje i ljudska prava. U svom radu sa ženama koje su proživjele nasilje vodi se feminističkim principima rada s traumom. Na završnoj je godini Škole kibernetike i sistemske terapije, odnosno psihoterapeutkinja je pod supervizijom. Održala je brojna predavanja, radionice i edukacije, sudjelovala u organizaciji prosvjeda i aktivističkih akcija te radila na zagovaranju za promjene kroz sudjelovanja u povjerenstvima i radnim skupinama na temu rodno uvjetovanog nasilja.