Posljednje srijede u travnju svake godine obilježava se Denim Day. Iako na prvu zvuči kao da obilježavamo dan mnogima najdražeg odjevnog predmeta, traper je danas simbol borbe protiv nasilja nad ženama. Inicijativa je pokrenuta 1999. kao odgovor na sudski postupak protiv silovatelja koji se odvijao u Italiji, a u kojem je optužnica odbačena zbog toga što je žrtva nosila traperice.
Bilo je to prije 30 godina, 1992., na jugu Italije, u gradiću Muro Lucano stotinjak kilometara udaljenom od Napulja, 18-godišnja djevojka optužila je 45-godišnjeg instruktora vožnje za silovanje. Rekla je kako ih je tijekom sata odveo na izolirano mjesto, prisilio ju da izađe iz auta i silovao. Nakon prijave silovatelj je uhićen, osuđen i odlazi u zatvor. Nekoliko godina kasnije, počinje žalbeni postupak u kojem on tvrdi da se radilo o seksu s pristankom. Talijanski vrhovni sud uvažio je žalbu tvrdeći da odvjetnici žrtve nisu iznijeli dovoljno dokaza koji bi išli u njezinu koristi, a između ostaloga je u priopćenju suda pisalo kako je žrtva nosila jako uske traperice koje silovatelj nije mogao skinuti bez njezine pomoći te stoga presuđuju kako se radi o sporazumnom seksualnom odnosu.
Samo nekoliko godina prije tog događaja, silovanje je po talijanskom zakonu postalo postalo kazneno djelo, a ne djelo povrede časti protiv žrtvine obitelji kao što je bilo do tada. Promjeni zakona prethodila je gotovo dvadesetogodišnja borba feminističkih udruga. To je samo bio dodatan razlog zbog kojeg je ova presuda užasnula javnost diljem zemlje, a zastupnice u talijanskom parlamentu odlučile su se za protest noseći traperice na stepenicama zgrade Vrhovnog suda. Međunarodni mediji prenijeli su vijest o protestu, a prvi Denim Day održan je u Los Angelesu.
Odjeća žrtve kao olakotna okolnost silovateljima
Nažalost, korištenje odjeće kao izgovora nije rijetkost, a treperice su samo jedan od primjera. Svi smo čuli kako se silovanje odbacuje zbog kratke haljine, dubokog dekoltea ili čak crvenog donjeg rublja kao što je bio slučaj prije samo dvije godine u Peruu. Pitanja kao što su “Što je imala obučeno?” redovito se postavljaju u raspravama, a iza toga obično slijedi niz drugih pitanja o žrtvinom ponašanju: je li plesala provokativno, pila alkohol, zašto je ostala sama sa silovateljem i zašto je bila u tom dijelu grada? Sami možete nastaviti niz irelevantnih pitanja kojima se pokušava skrenuti pozornost sa silovatelja na ponašanje žrtve.
Sudovi diljem svijeta, tijekom godina donijeli su šokantan broj ovakvih oslobađajućih presuda. Situacija u Hrvatskoj nije ništa bolja, o čemu smo pisali ovdje. Ako se vratimo u zemlju s početka priče, Italiju, možemo vidjeti kako postoji cijeli niz slučajeva u kojima se izgled ili ponašanje žrtve uzelo kao olakotna okolnost: 2017. godine odbačena je optužba jer je žrtva izgledala “premuževno da bi bila silovana”, a iste te godine ženi koja je silovana u bolničkom krevetu rečeno je da nije vrištala dovoljno glasno. U slučaju silovanja iz 2008. sud u Firenzi komentirao je činjenicu da je žrtva biseksualna i upuštala se u ležerne seksualne odnose.
Seksualno nasilje zločin je koji se vrlo malo prijavljuje, tek otprilike svaki deseti slučaj. Kada se i prijavi, često budu odbačeni zbog nedostatka dokaza, a kada dođe do suđenja ona redovito traju i nekoliko godina. Nerijetko kazne silovateljima traju manje nego što je trajao sudski proces! Nažalost, čini se da smo još daleko od stvaranja okruženja u kojima se žrtve osjećaju dovoljno sigurno za prijavu seksualnog nasilja.