Moja teorija: ljudi nisu monogamna bića, zapravo smo licemjeri kad uopće pokušavamo ostati u istoj vezi godinama, dok gledamo onog zgodnog susjeda i čekamo da nas u liftu okrzne ona plavuša. I malo nam treba da posrnemo u svojoj monogamiji, dovoljno je da plavuša pošalje jasan signal da u liftu stisnemo stop i zadignemo joj suknju (čast izuzecima). Mislim, svi varaju, ne?
Moja praksa: nađem tipa, ok nam je, sve dok mi ne priopći da on ima još x ljubavnica i on to tako misli i dalje. A ja bih samo njega, i ja bih da mu budem važna i jedina. Ali ako mi uleti netko baš neodoljiv, a ono, ne garantiram. Ali ne mislim mu reći. Da ga ne povrijedim. Ali ako se zaljubim i volim, ne trebam ni onog neodoljivog. Valjda, bar neko vrijeme…
Dakle, što više to proučavam i istražujem, to sam gluplja, i mislim da nisam jedina. Definicije kažu ukratko, u otvorenoj vezi s drugima imaš samo seks, poliamorija znači da ulaziš u romantične odnose s više ljudi. Dobra stara monogamija sve je manje in, to je vanilla taste, znači dosadna. I kako sad da ja znam što ja trebam i želim li nešto samo zato što je moderno?
Dugo je u društvu bila prihvaćena samo monogamija, nađeš tipa, okej ste, hodate. Tu i tamo netko nekog prevari, o tome se najčešće šuti, iako nas to kao malo kopka, ali s vremenom uglavnom prođe. Dakle bude izazova naravno, ali ne ide na sva zvona. Bilo zato što nije društveno poželjno ili ne želimo povrijediti partnera. Kojeg bi udavili da znamo da ševi okolo, jer ljubomora je normalna stvar.
E, al sad smo ga ukomplicirali. S otvaranjem brojnih pitanja o ljudskoj seksualnosti i odnosima, shvatili smo da nismo svi isti, i da se intimni odnosi pojavljuju u mnogo oblika. Pa je to krenulo tako daleko da je monogamija postala vanilija, ljubomora je grijeh samo takav, to osjećaju samo primitivci.
Poliamorija i otvorena veza kao da postaju standard u društvu koje je sve sklonije pretjerivanju i pomodarstvu, iako se u suštini radi o jako zahtjevnim formama odnosa, koje traže zrelost i snagu. Mi istovremeno nismo sposobni ni za temeljne odnose jer se nismo spremni emocionalno otvoriti, povezati, priznati ranjivost, nismo naučili granice, ne poznajemo i ne uvažavamo sebe (pa kako ćemo druge?). Nismo naučili komunicirati i nemamo međusobnog povjerenja. I što smo onda dobili?
Pomutnju. Ili kako se ono kaže, ševim koga stignem, pa kako bude bude, bez empatije. Čast izuzecima, no poliamorija i otvorenost za većinu su samo marketinški izrazi koji su konačno “legalizirali” jebivjetre. Evo, rekla sam.
Naslovna fotografija: Jovica Drobnjak