Oni se gotovo svi vraćaju, pitanje je jedino u kojem trenutku. Neki nakon dva tjedna, neki nakon mjesec, dva, ima ih koji se ukažu i iduće godine, a neki se vrate i po nekoliko puta. A mi cijelo vrijeme mislimo da je do nas…
Dakle, imali ste nešto, muvali se neko vrijeme, pokušavali, nije išlo. U jednom času, nebitno zbog čega, razišli se, prestali komunicirati, krenuli s nekim drugim, proglasili u sebi kraj priče. Izbrišete ga iz svih memorija, neće vam trebati broj.
Krenete dalje sa životom, dok odjednom “Bok, šta radiš?”. Trebalo se dogoditi preko nekoliko puta da naučim, to nije nitko drugi doli – povratnik.
Onda kreće igranka. Ja najčešće zaista nemam pojma tko je, osim ako nema fotku na profilu s kojeg se javlja. Jedno vrijeme ignoram poruku, jer postoji razlog zbog kojeg više nemam spremljen broj. Onda proradi taština i znatiželja, pogotovo ako mi je dosadno i nemam što pametno.
– Ništa posebno, tko pita?
– Ne znaš zbilja? (kako je moguće da si me izbrisala, mene tako važnog)
– Ne znam, podsjeti me.
Naravno da znam, ali ni mrtva ne bih priznala odmah, ako me tip iz nekog razloga i dalje zanima. Ako zbilja ne znam, u riziku sam da je netko koga sam zaista otkačila, ali znatiželja pobjeđuje.
Neki se ne odaju odmah, već kreće igra asocijacija, ili da testira koliko mi je uopće značio, ili samog igranja radi. Jer igranje svi volimo, priznajmo.
U nekom času došli smo do otkrivanja identiteta. Ako imam sreću da nije netko kojeg više ne bih srela, otprilike ovako kreće moj unutrašnji dijalog, napucan hormonima sreće: “Ajme, ja sam mu bila toliko super da je nakon godinu dana lutanja i traženja one prave zaključio, nema joj ravne (naravno, jer nema). Nedostajem mu, misli na mene dok ja lutam bespućima. Dobro je promislio, ovoga puta odigrat će pametnije i pažljivije, neće mu pasti na pamet da me ghosta, puno je emotivniji nego što je bio, bit će korektan s dogovorima, sve samo da me opet ne izgubi. Sad će se ohrabriti pokazati svoje pravo lice, baš ono koje meni treba”. Takav neki narativ.
Točnije, ovako nam to izgleda dok ne naučimo, na vlastitim, a ponešto i tuđim greškama.
Nekoliko je mogućih razloga ponovnog javljanja, a 99,9 posto to nije radi mene, pogotovo ako se ni prvi put baš nismo upoznali. Prvi i najčešći je dosada. Drugo, možda se u međuvremenu viđao s nekim tko više nije u igri i ne da mu se tražiti dalje, pa ide po imeniku. I treće, voli vas imati na oku, tek toliko da vidi jeste li tu za njega, ako mu zatreba pažnja. Nema to dakle puno veze s tim da sam mu neodoljiva da se mora vratiti.
Možemo ih sad blatiti koliko želimo, zvati ih imenima, sve dok ne skužimo da smo tu istu stvar koji put i sami napravili. Iz istih razloga, bez zlih namjera, eto tako. Pa ako to znači i samo malo podizanja današnje energije, još koji sladak susret, ili možda obrat u neku novu vrstu odnosa (a dogodi se i to), super. Ako ne, neću to sve skupa preozbiljno shvatiti. Nismo svi savršeni ni bezgrešni, život su pokušaji i pogreške.
Ali, nešto važno sam naučila. Za svaki slučaj, ne brisati brojeve.
Naslovna fotografija: Jovica Drobnjak