U trenutku pisanja ovog teksta hashtag #NisamPrijavila imao je više od 22 tisuće tvitova objavljenih u samo tri dana. Lavinu ispovjedi žena koje su pretrpjele zlostavljanje, a koje su ih krenule objavljivati pod hashtag #nisamprijavila pokrenula je Nina Stojaković pričom o svojoj sestri koju je godinu i pol tukao njezin dečko, srpski reper Numero. Kad je napokon smogla hrabrosti da ga prijavi u policiji su joj rekli da nema dokaza! Premda je provela tjedne u bolnici na liječenju, premda su susjedi čuli buku iz njihovog stana, premda je imala svjedoke… Akteri ove priče sada su poznati, no na nju su se naslagale još tisuće anonimnih koje odgovaraju na pitanje: Zašto žene nisu prijavile nasilnike?
Jer su mislile da su same krive, jer im nitko ne bi vjerovao, jer su bile djeca i nesvjesne što im se dogodilo, jer su se plašile reakcije roditelja ili im niti oni nisu povjerovali… Jer je on bitna faca u gradu, jer radi u policiji, na sudu, u tužilaštvu, u vojsci, u tajnoj službi ili je istaknuti političar… Jer su se bojale za vlastiti život, jer nisu htjele opterećivati djecu, muža, roditelje, braću… Jer bi sestri upropastile brak, jer nisu znale da mogu prijaviti, jer nisu znale što točno prijaviti i kome, jer su financijski ovisne o nasilniku, jer imaju invaliditet, jer ih nije pretukao nego “samo” zavrtao ruku i prijetio… Jer su bile u šoku, jer su bile same u stranoj državi, jer su muškarci “takvi”, jer joj je nasilnik bio šef… Lista razloga je beskonačna.
Premda se i uz ovaj najnoviji pokret o posljedicama partnerskog nasilja stvoren na društvenim mrežama pod novim hashtagom za sada ponajviše vežu ispovijesti žena iz Srbije, nešto manje iz Bosne i Hercegovine te Crne Gore, rodno uvjetovano nasilje odavno je dobro poznata pojava i u Hrvatskoj. I naše statistike pokazuju da se samo mali broj žrtava odvaži prijaviti nasilje, a većina ga trpi u samoći i tišini. Zašto je tako, pitali smo dr.sc. Maju Mamulu, psihologinju i koordinatoricu Ženske sobe, u okviru koje djeluje Centar za žrtve seksualnog nasilja i Višnju Ljubičić, pravnicu i pravobraniteljicu za ravnopravnost spolova.
Zašto žrtve nasilja rijetko prijavljuju što im se dogodilo?
Maja Mamula: Postoje brojni razlozi zašto žene koje prežive seksualno nasilje ne samo da ga ne prijavljuju nadležnim institucijama, nego se rijetko i povjere bilo kome o preživljenom iskustvu. Šute neposredno nakon preživljene traume, a šute i godinama nakon toga. Osobe koje su preživjele seksualno nasilje šute zbog brojnih razloga, a jedan od glavnih je što je tema seksualnog nasilja još uvijek tabu i nosi sa sobom okrivljavanje i trajnu stigmatizaciju. Na prvom mjestu je strah od počinitelja, izrečene prijetnje, prethodna iskustva nasilja od istog počinitelja, vjerovanje prijetnjama. Taj je problem posebno izražen kada govorimo o situacijama kada je počinitelj bliska osoba, član uže ili šire obitelji. Dakle u slučajevima seksualnog nasilja nad djecom ili nasilja u obitelji kod odraslih žena. Žrtve šute i zbog toga što svako otvaranje sjećanja nosi sa sobom dodatne poteškoće i javljanje jakih emocija i jačanje simptoma traume i post-traumatskog stresnog poremećaja. Dio žrtava vjeruje da će, ako probaju sve zaboraviti, moći nastaviti svoj uobičajeni život.
Višnja Ljubičić: Uzroci rodno utemeljenog nasilja su prije svega u društvenim odnosima moći i patrijarhalnim rodnim ulogama, a više je razloga zašto ga žene ne prijavljuju. S jedne strane je sama dinamika partnerskog i obiteljskog nasilja koja se temelji na izolaciji žrtve, uvjeravanju žrtve da je nesposobna išta učiniti sama, prijetnjama gubitkom djece, zatim je tu i česta ekonomska ovisnost žrtve o nasilniku.
Posljedica je to patrijarhalne paradigme koja se očituje kroz društveno uvjerenje da je žrtva na neki način sama kriva za nasilje i da treba „šutiti i trpiti“, a što je poruka koju mnoge žene često dobiju i od svoje najuže obitelji, a onda i šire okoline i to od najranije dobi te osjećaju sram i krivnju zbog nasilja koje im se dogodilo bilo da je počinitelj član obitelji, partner ili poznanik. U nekim slučajevima, posebno spolnog uznemiravanja, imali smo i izjave nekih javnih osoba i političara koji su pokušavali umanjiti značaj problema ističući kako je seksualno uznemiravanje zapravo samo sredstvo za političke ili druge obračune. Neki od njih, i to na najvišim pozicijama moći, uzeli su sebi za pravo čak i diskriminirati žrtve dijeleći ih na one više i manje prihvatljive, na one oko kojih se trebamo zauzeti i na one koje trebamo zanemariti čime samo dalje produbljuju stigmu spram žrtava nasilja i podgrijavaju postojeće nepovjerenje prema iskazima žena.
Danijela Štajnfeld pridružila se pokretu #nisamprijavila
Pokretu #nisamprijavila pridružila se i srpska glumica i redateljica Danijela Štajnfeld koja je svoje iskustvo silovanja od strane srpskog moćnika ispričala kroz svoj film prvijenac „Zacijeli me“ (Hold Me Right), te tragajući za odgovorom na ista pitanja: Što mi se dogodilo? Jesam li sama kriva? Zašto ne prijavljujem?…, u film pretočila i devet intimnih svjedočanstava žrtava silovanja kroz koja također plastično razotkriva svu kompleksnost seksualnog zlostavljanja i posljedice koje ono ostavlja na žrtve na fizičkoj, psihičkoj i ekonomskoj razini.
„Mi smo prva generacija koja je počela javno govoriti da smo žrtve silovanja i kako se nosimo s tim iskustvom te kako se borimo vratiti svoje živote. Sve dok se ne krene javno govoriti njegujemo kulturu silovanja. Prelomilo se na mojoj generaciji, mi smo počeli i to više nitko neće zaustaviti “, gotovo proročanski izjavila je ljetos Danijela Štajnfeld nakon projekcije njezina dokumentarnog prvijenca na Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma ZagrebDox.
Brojna svjedočanstva na twitteru govore o tome da su žene prijavile nasilje, no naišle su na ismijavanje, negiranje ili slijeganje ramenima nadležnih službenika. Jedna od njih je napisala: u policiji su mi iz vreće s dokazima izvadili haljinu koju sam im donijela i rekli “pa nije ni čudo, vidi šta je obukla”.
Maja Mamula: Da bi se žrtve otvorile, progovorile, povjerile nekome, potrebno je prije svega povjerenje. Povjerenje da neće biti izložene nevjerici, optuživanju, ismijavanju. Žene šute zbog osjećaja da im nitko neće vjerovati, jer na temelju iskustava drugih žena, kao i općeg stava u društvu prema seksualnom nasilju (minimiziranje preživljenog nasilja, skidanje odgovornosti sa počinitelja i prebacivanje odgovornosti na žrtvu) nemaju razloga vjerovati da će biti drugačije. Žene se boje da će biti dodatno okrivljene, da će se tražiti njihova suodgovornost za preživljeno nasilje, odnosno na koji način su „doprinijele“ (npr. konzumacija alkohola, svojom voljom otišla u stan počinitelja), što će dalje voditi u dodatno optuživanje žrtve. Živimo u kulturi koja odgovornost za preživljeno seksualno nasilje prebacuje na žrtvu, čak i kod djece od određene dobi. To je jedino kazneno djelo za koje se u tolikoj mjeri nastoji utvrditi odgovornost žrtve za preživljeno nasilje. Seksualno nasilje okruženo je velikim brojem predrasuda i pogrešnih slika, s kojima rastemo. Od malih nogu se uči da je seksualno nasilje nešto što se događa po noći, u mračnim ulicama, od nepoznatog počinitelja, koji ima oružje i prijeti za život osobe. To je takozvani „mit o pravom silovanju“. Većina seksualnog nasilja i silovanja, više od 95 posto, niti u jednom segmentu ne odgovara ovom stereotipu, što većinu preživjelih tjera u propitivanje vlastitih postupaka, šutnju i tišinu.
Kod djece još postoje brojni dodatni razlozi, vezani uz tajnu, uvjerena su da im nitko neće vjerovati ili sama ne vjeruju dovoljno nikome da bi se povjerila, boje se daljnjeg nasilja, vjeruju da im nitko ne može pomoći…
Brojne žrtve šute zbog toga što ne vjeruju dovoljno institucijama, ne vjeruju da će pravda biti zadovoljena.
Višnja Ljubičić: Često nailazimo na neadekvatne reakcije dijelova sustava u slučajevima prijavljenog nasilja, kao i na blage kazne za počinitelje što pak onda šalje poruku svim drugim žrtvama da ih sustav neće zaštititi te ih se time zapravo odvraća od prijave nasilja sve dok ono ne postane neizdrživo i/ili dok ne dovede do teških ozljeda ili smrti žrtve u slučaju obiteljskog i partnerskog nasilja. Fokus javnosti na spolno uznemiravanje, nasilje protiv žena i seksualno nasilje, skrenule su upravo javne i građanske inicijative kao što je i ova posljednja #nisamprijavila koje su pak posljedica brojnih individualnih slučajeva u kojima su nadležne institucije zakazale pružiti adekvatnu zaštitu i podršku žrtvama, ili je izostala pravedna osuda i kazna za počinitelje. Iako se radi o individualnim slučajevima, zapravo je riječ o dubokoj institucionalnoj i sistemskoj pogrešci koju je nužno otkloniti kako bi žrtve dobile zaštitu, a počinitelji kaznu kakvu zaslužuju.
Kako hrvatska policija reagira na prijave seksualnog zlostavljanja, posebno u slučajevima kad nema na prvi pogled vidljivih fizičkih ozljeda ili liječničke dokumentacije?
Višnja Ljubičić: Policija uglavnom profesionalno obavlja svoj posao te reagira na sve prijave seksualnog i rodno utemeljenog nasilja izlascima na teren i poduzimanjem daljnjih koraka sukladno zakonima i propisima. No, problem je što i dalje egzistira društvena, medijska, a ponekad zakonodavna i pravosudna sklonost ka umanjivanju značaja ovog prijestupa. Relativizacija odgovornosti počinitelja i dalje je sveprisutna u našem društvu kada je u pitanju ovaj po spolu diskriminatoran prijestup i kazneno djelo protiv spolnih sloboda. Naime, rijetko se događa da je nakon provedenog anti-diskriminacijskog postupka Pravobraniteljice ili primjerice u slučaju spolnog uznemiravanja na radnom mjestu, poslodavčevog postupka zaštite dostojanstva radnika/ca te utvrđenih povreda, počinitelj taj koji snosi posljedice u smislu premještaja na drugo radno mjesto, na drugi odjel ili u drugu poslovnicu poslodavca, odnosno da dobije otkaz, ili naprosto bude kažnjen. Često, a što pokazuju i priče koje ovih dana čitamo u javnom prostoru, počinitelju ostaje njegov ugled i pozicija. Uglavnom su žrtve te koje ili odlaze same ili su premještene kako ne bi dalje bile u kontaktu s počiniteljem ili moraju napustiti svoje domove i skloniti se od nasilnika te su one koje budu izolirane od okoline. Kod ovog diskriminacijskog osnova, i dalje se radi o određenoj vrsti tabua o kojem žrtve i svjedoci u najvećem broju slučajeva nisu skloni otvoreno govoriti, odnosno nisu skloni prijavljivati takva diskriminatorna postupanja. Pokazalo se da žrtve primarno žele sačuvati svoj posao i svoju privatnost uslijed straha za egzistenciju i straha od izlaganja poruzi i prijeziru okoline i/ili socijalnoj izolaciji, dok svjedoci i svjedokinje, ukoliko ih ima, nerijetko staju na stranu počinitelja i kažu kako je on „dobar čovjek“, „veseo“ i „duhovit“. Diskriminatorno ponašanje stoga se najčešće trpi u nadi da će prestati samo od sebe.
Maja Mamula: Žrtve strahuju od prijave i procesuiranja nasilja, imaju strah od policije i drugih nadležnih institucija. Nemaju dostatne informacije o samom postupku i o svojim pravima kao žrtve kaznenih djela protiv spolne slobode. Opravdano se boje duljine postupka, odbacivanja prijave, kao i toga da će počinitelj biti oslobođen ili će dobiti neprimjereno nisku kaznu.
Ako policija ne reagira, koje su mogućnosti žrtve da prijavi nasilnika i kome?
Maja Mamula: Nema dovoljno mjesta specijaliziranih za pomoć i podršku žrtvama seksualnog nasilja, gdje će se prema žrtvama odnositi s poštovanjem, povjerenjem i gdje od specijaliziranih stručnih osoba mogu dobiti pomoć i podršku. Takva mjesta su iznimno rijetka ne samo u Hrvatskoj i regiji, nego u cijeloj Europi, a istovremeno ključna ne samo za oporavak, nego i za povećanje broja prijava nasilja. U okviru Ženske sobe djeluje Centar za žrtve seksualnog nasilja koji je jedini specijalizirani centar za punoljetne osobe koje su preživjele bilo koji oblik seksualnog nasilja u Republici Hrvatskoj, te za mlade od 16 do 18 godina. Centar pruža besplatnu pomoć i podršku osobama koje su preživjele seksualno nasilje i njima bliskim osobama, i to podršku u postupku prijave seksualnog nasilja, kao što je pratnja na policiju, u bolnicu, u državno odvjetništvo, na sud, u centre za socijalnu skrb), pripremu za sudski postupak, nudi krizno savjetovanje o dostupnim uslugama u sustavu zdravstva i tako dalje.
Višnja Ljubičić: Postoji li sumnja da policija ili bilo koja druga institucija nije reagirala ili nije adekvatno reagirala te je povrijedila prava žrtve i počinila spolnu diskriminaciju žrtva se može obratiti Pravobraniteljici za ravnopravnost spolova koja NE MOŽE kazniti počinitelja, ali može izdati upozorenja i preporuke tijelu koje je počinilo spolnu diskriminaciju prema žrtvi svojim neadekvatnim postupanjima zaštite ili progona počinitelja. U upozorenju i preporukama nalazit će se precizno određeni postupci koje to tijelo mora poduzeti kako bi zaštitilo žrtvu, otklonilo spolnu diskriminaciju i kaznilo počinitelja.
Institucija Pravobraniteljice nije tijelo progona niti je ovlaštena osiguravati direktnu zaštitu žrtvama navedenih prijestupa. Kada je u pitanju rodno utemeljeno nasilje, Pravobraniteljica prati da li nadležna tijela i u slučaju spolnog uznemiravanja na radnom mjestu, poslodavci (iz javnog i privatnog sektora), osiguravaju progon počinitelja i zaštitu žrtava sukladno svojim internim propisima i zakonodavnom okviru. Drugim riječima, Pravobraniteljica po pritužbama građana i građanki (ili samoinicijativno) reagira pokrećući antidiskriminacijske postupke onda kada utvrdi da navedena tijela i institucije ne postupaju po prijavama ili u pokrenutim postupcima ne osiguravaju odsustvo spolne diskriminacije.
Osim Pravobraniteljici, žrtve se mogu obratiti i brojnim organizacijama civilnog društva, uglavnom kako bi dobile potporu i podršku u svojim nastojanjima da ovaj oblik diskriminacije prijave ovlaštenim tijelima (poslodavci, policija, DORH i sudovi).