“Tipično! Obrazac obiteljskog nasilja na djelu sa svim njegovim posljedicama!”, prva je bila reakcija Sanje Sarnavke i Neve Tölle, dviju žena koje se u Hrvatskoj već godinama bore s posljedicama obiteljskog nasilja, a reagirale su na najnoviji slučaj ubojstva i samoubojstva supružnika koji se dogodio u utorak u Cetingradu pokraj Slunja. Opet je sustav zakazao i izgubljeni su životi jer oni koji su trebali nisu radili svoj posao – bili su jučer prvi komentari stravičnog događaja u jednoj obiteljskoj kući ljudi koji se neposredno brinu o žrtvama obiteljskog nasilja i takvih su se scenarija puno puta, nažalost, nagledali.
Ponovimo ukratko činjenice: supruga je sa troje djece prije nekoliko mjeseci otišla iz zajedničke kuće i sklonila se kod svojih roditelja, a suprug je dobio sudsku zabranu pristupa. Jučer ujutro je pozvonio na njihova vrata, rekao da želi s njom razgovarati. Kad su ga pustili u kuću pucao je u suprugu, a potom i u sebe. Ona je poživjela do dolaska Hitne pomoći – ali nije preživjela. Umrla je pred očima svojih kolega s kojima je godinama radila.
Najviše ubojstava kad žrtva ode od nasilnika
Zašto je ovaj slučaj, koji je šokirao cijelu Hrvatsku, tipičan?
“Često nasilje ima dugogodišnji kontinuitet, a na kraju eskalira ubojstvom. Nažalost, policijski i pravosudni sustav ne prepoznaju važnost kontinuiteta nasilja nego ga tretiraju kao jednokratni incident. Najviše se ubojstava događa u razdoblju kad žena ode od nasilnika, a on shvati da mu je tim odlaskom rekla definitivno dosta i da ne želi više tako živjeti”, kaže Neva Tölle, predsjednica Autonomne ženske kuće Zagreb koja već nekoliko desetljeća osigurava utočište zlostavljanim ženama i njihovoj djeci.
Sanja Sarnavka, aktivistica za ljudska prava i predsjednica uprave Zaklade Solidarna, nije iznenađena što je nasilnik sa zabranom pristupa tako jednostavno došao do supruge kojoj nije smio pristupiti.
U Hrvatskoj zabrana na 100 metara, vani na 500
“Ljudi kod nas se ne boje niti pravosuđa niti policije jer nema ozbiljnih sankcija kad prekrše mjeru zabrane pristupa, pa puno njih takvu zabranu krši. Isto tako, nekada su te mjere smiješne. Primjerice, župan Tomašević ima zabranu pristupa na udaljenost od nekoliko metara jer on i njegova supruga žive u istoj kući”, podsjeća Sarnavka. Na to se nadovezuje i Neva Tölle primjedbom da se u Hrvatskoj zaštitna mjera zabrane pristupa izriče najčešće na razmak od sto metara, dok je vani uobičajeno najmanje 500 metara. Nadalje, zabrana pristupa uglavnom se odnosi samo na mjesto stanovanja, ali ne i na druge lokacije po kojima se žena i malodobno dijete ili djeca kreću, kao što su vrtić, škola, liječnik, njeno radno mjesto…
Najgore od svega je, podsjećaju obje sugovornice, da se zabrana pristupa najčešće izriče isključivo za ženu, ali ne i za djecu, pa sustav prisiljava ženu na kontakte s nasilnikom jer mu mora dovoditi djecu na druženje. Naime, institucije forsiraju kontakte djece s ocem te, štoviše, žene koje to odbijaju optužuju da emocionalno zlostavljaju dijete, premda često i sama djeca kažu da se ne žele vidjeti s ocem jer ga se boje.
ZAŠTITA ŽRTVE: Europski sud dva puta novčano kaznio Hrvatsku
Zbog ležernog odnosa prema zaštiti žrtava Hrvatska je već nekoliko puta dobila ozbiljne packe od Europskog suda za ljudska prava, a u dva slučaja i novčane kazne. Sud je novčano kaznio Hrvatsku zbog dva slučaja femicida za koje je presudio da država nije poduzela sve korake koje je trebala kako bi zaštitila žrtve pa je njihovim obiteljima dosuđeno po nekoliko desetaka tisuća eura odštete. Naravno, niti jedan iznos ne može nadoknaditi gubitak majke, ali su te presude jasna poruka da obiteljsko nasilje treba shvatiti znatno ozbiljnije nego što se to u Hrvatskoj čini.
U zatvor zbog kršenja zabrane pristupa
A kad se nasilnik i približi žrtvi, iako mu je to zabranjeno, sankcije za to su obično nikakve ili blage.
“Dok se u drugim zemljama za kršenje sudske sankcije ide u zatvor, u Hrvatskoj će prekršitelj eventualno dobiti financijsku kaznu, ali i to samo ako je višekratno prekršio sankciju. Tako sustav poručuje nasilnicima da to što čine nije strašno”, kaže Tölle.
Sarnavka podsjeća na iskustvo Islanda, koji je bitno smanjio slučajeve obiteljskog nasilja kad je uveo rigoroznije kazne za nasilnike i počeo paziti na sigurnost žrtava. Nasilnik tamo može dobiti i “nanogvicu” kojom policija prati njegovo kretanje te reagira čim uoči da se počeo približavati žrtvi.
Ovaj posljednji, cetingradski slučaj, otvorio je pitanje odakle ubojici vatreno oružje koje, kao registrirani nasilnik, nije uopće smio posjedovati. MUP nam je odgovorio da osoba “nije u trenutku počinjenja ovog kaznenog djela zakonito posjedovala oružje budući mu je ono bilo ranije oduzeto”. Očito je cetingradski nasilnik nabavio novo oružje – ilegalno – kako bi ostvario svoj naum.
Nadalje, na pitanje što policija poduzima kad netko krši zabranu pristupa, iz MUP-a odgovaraju da “žurno izlaze na mjesto događaja i provode kriminalističko istraživanje u cilju utvrđivanja eventualnih kažnjivih radnji” te “ukoliko je utvrđeno kršenje mjere opreza (pri čemu nije utvrđena druga kažnjiva radnja), o svim saznanjima odmah se obavještava tijelo koje je naložilo mjeru opreza (državno odvjetništvo, sud), a koje odlučuje o daljnjem postupku (npr. određuje istražni zatvor).”
Kako su naglasile Sarnavka i Tölle, istražni zatvor za takve prekršitelje u Hrvatskoj se rijetko dosuđuje, zabrana pristupa se ne shvaća preozbiljno niti se prekršitelji boje strogih sankcija, a zbog takvog odnosa dvoje ljudi je mrtvo, dok je troje djece ostavljeno da se bore s traumom koja će ih pratiti cijeloga života.
UN STATISTIKA: 137 femicida dnevno
Prema statistici UNODC-a (United Nations Office on Drugs and Crime) svakoga dana u svijetu bude ubijeno 137 žena i djevojaka, a među njima je najviše žrtava obiteljskog nasilja, koje su ubili njihovi intimni partneri ili drugi članovi njihovih obitelji. Europa u toj tragičnoj statistici najbolje stoji jer bilježi najmanje ubojstava – nešto više od osam dnevno, no i to je, naravno, osam previše. Na svjetskoj razini, najgori pokazatelj jest da udio femicida unutar obitelji u odnosu na ukupni broj femicida raste pa je tako 2012. godine iznosio 47 posto, a 2017. se popeo na 58 posto. Time je i statistika dokazala istinitost brojnih izjava da dom postaje najopasnije mjesto za mnoge žene.