Nasilnikom se ne postaje preko noći! Zlostavljači i ubojice žena, intimnih partnera, svoje djece, vlastitih roditelja nisu primitivci, divljaci ili kreteni – kako je za njih prije devet mjeseci povodom stravičnog ubojstva žene od strane bivšeg supruga u splitskom dućanu ustvrdio premijer Andrej Plenković. Štoviše, velik broj nasilnika su obrasce takvog ponašanja ‘pokupili’ od svojih očeva, obiteljskih nasilnika. I sami su bili žrtve nasilja. O tom paklenom krugu nastanka nasilničkog ponašanja kod ljudi, posebice muškaraca, napravljeno je puno znanstvenih studija i istraživanja koja su post festum proučavala obiteljsku genezu nasilnika, da bi utvrdili kako je kod ispitanika koji su počinili teška zlodjela veliki utjecaj na nasilničko ponašanje imali uvjeti odrastanja u nasilničkim obiteljima i okruženjima. Lani je sveučilište Washington u St. Louisu objavilo jednu od prvih studija koja dokazuje utjecaj nasilničkog ponašanja očeva na sinove, koji u odrasloj dobi postaju nasilnici nad intimnim parterima ili vlastitoj djeci. Studija je rezultat 16-godišnjeg istraživanja i praćenja više od pet tisuća djece i njihovih obitelji. Prva je takve veličine i opsega, a za razliku od ostalih istraživanja ove tematike koja se prvenstveno oslanjaju na sjećanja sudionika, u ovoj su se studiji koristili svi podaci javnog sektora, od socijalnih službi, policijskih evidencija o uhićenjima, zdravstveni pokazatelji mentalnog zdravlja, sve do pravosudnih sa sudova za maloljetnike i u konačnici ekonomskih pokazatelja obitelji sudionika.
Maloljetničko nasilje kao javnozdravstveni problem
Studija je otkrila da zlostavljanje i zanemarivanje djece ima izravan učinak na počinjenje nasilja u njihovoj odrasloj dobi. Točnije, taj utjecaj izrazit je kod dječaka, koji su u djetinjstvu proživjeli zlostavljanje ili zanemarivanje od strane očeva. Ti dječaci će u većem broju slučajeva postati zlostavljači prema svojim intimnim parterima u odrasloj dobi, za razliku od onih koji nisu bili zlostavljani. Također, utvrđeno je da je zlostavljanje ili zanemarivanje u djetinjstvu prediktor maloljetničkog nasilja te maloljetničke zlouporabe opojnih sredstava. Pokazalo se da su djeca koja imaju sve te rizične čimbenike pod mnogo većim rizikom da postanu zlostavljači u odnosima odraslih.
Posebna je vrijednost ove studije dokazana važnost prevencije maltretiranja djece kao načina za smanjenje nasilja u njihovom odraslom životu, a nad čime se države koje bilježe izraziti trend rasta maloljetničkog nasilja, nasilja u obitelji i rodno uvjetovanog nasilja ozbiljno trebaju uhvatiti u koštac.
“Povijesno gledano, zlostavljanje i zanemarivanje djece uopće se nije smatralo javnozdravstvenim problemom”, naglašava istraživačica Lina S. Millett. „Pristup je uglavnom bio reaktivan, kad dijete uđe u sustav ustanova za zaštitu djece, a zbog nasilja koje je samo počinilo već u ranoj dobi. Međutim, mnoga zlostavljana djeca ne budu prepoznata, ne dolaze do sustava i mnoge im usluge, posebice kad je riječ o mentalnom zdravlju, budu uskraćene. Usluge se moraju pružati na svim različitim razinama, u svim dobima i sa svim članovima obitelji. Intervencije se ne bi trebale usredotočiti samo na ispunjavanje potreba djeteta koje je zlostavljano ili zanemareno, kao što je bio tradicionalni pristup, već i na maloljetne delinkvente, mlade s mentalnim problemima i one koji su izloženi riziku od nasilnog ponašanja. Rad s roditeljima također bi trebao biti glavni fokus intervencija. Jedna stvar koja izrazito nedostaje čak i u literaturi o prevenciji djece jest da djeci pružamo podršku, ali i pomoć roditeljima”, ističe Millett zalažući se za uvođenje roditeljskih tečajeva kroz koje bi im se pružila potpora u području mentalnog zdravlja i liječenja ovisnosti, budući je ustanovljeno da su mnogi roditelji, ovdje je ponajviše riječ o očevima, ujedno i ovisnici od alkohola, droga ili kocke.
Nasilničke obrasce oblikuju dominantni očevi i pornografija
Istodobno, na drugom su kraju svijeta, u Australiji, gotovo istovjetni dokazi prikupljeni o neminovnom utjecaju nasilničkog ponašanja očeva na formiranje nasilničkih obrazaca kod njihovih sinova. Riječ je o nalazima koje je kroz godine skupio liječnik Dale Tolliday koji u Sidneyu vodi državnu kliniku New Street Services, koja radi s dječacima u dobi između 10 i 17 godina, a koji pokazuju problematično i štetno seksualno ponašanje. Kako prenosi The Sydney Morning Herald klinika New Street radi s najtežim počiniteljima seksualnog nasilja koju su počinila djeca i tinejdžeri te s njihovim obiteljima. U Australiji godišnje se bilježi oko tisuću slučajeva seksualnog nasilja koju počine djeca i tinejdžeri, a Tollidey smatra da je to tek vrh sante leda, da su razmjeri počinjenja seksualnog zlostavljanja i nasilja od strane maloljetnika puno veći, ali se lakša djela ne prijavljuju.
„Većina prijestupnika ima traumatsku obiteljsku pozadinu. Ona se odnosi na obiteljsko nasilje i utjecaj nasilničkih obrazaca ponašanja koja imaju njihovi tzv. dominantni očeve. U starim terminima govorili smo da je to grubo fizičko kažnjavanje i izlaganje hipermuškim uzorima. Zapravo je riječ o
partnerskom nasilju kojemu su djeca svjedoci kod svojih roditelja ili skrbnika. Oni vide verbalno zlostavljanje, omalovažavanje, prisilnu emocionalnu i psihičku kontrolu, financijsku kontrolu. Možda i seksualni napad”, napominje Tolliday čiju kliniku prolaze dječaci u dobi između 10 i 13 godina koji često imaju dvije zajedničke stvari: gledaju pornografiju i imaju dominantnog oca koji ih ocrnjuje, zlostavlja i u nekim slučajevima fizički ozljeđuje majku.
Seksualno nasilje i gušenje žrtve trend nasilja maloljetnika
Tolliday govori i dalje o utjecajima koje dječaci dobivaju danas iz okoline, posebice medija, televizije, filmova, a potom i dostupne im pornografije:
„Kad vide muškarce kako seksualno zlostavljaju žene na ekranu, a nemaju protutežu u stvarnom životu, misle da je to način na koji veze funkcioniraju. Dolazimo do brojnih situacija vršnjačkog nasilja u školama, društvenim okruženjima i u domovima. Povremeno dođe i do suda. Nedavno je jedan dječak proglašen krivim za gušenje svoje djevojke iz srednje škole. Ovaj tjedan do suda je došao slučaj silovanja od strane 16-godišnjaka koji je silovao svoju vršnjakinju, a silovanje je uključivalo i gušenje. Sličnih je zlostavljanja, posebice s gušenjem, bilo mnogo, ali nisu prijavljena policiji. Do nedavno za pojam institucionalno seksualno zlostavljanje djece nismo ni znali da postoji, da je moguće i malo je ljudi u Australiji shvaćalo razmjere problema. Uvriježeno je da odrasli zlostavljaju djecu, a mi se moramo suočiti s činjenicom da je sve veći broj žrtava nasilja i seksualnog nasilja među maloljetnicima, koje zlostavljaju njihovi vršnjaci. S ovim novim istraživanjima dolazimo do spoznaje da postoji veća vjerojatnost da će djecu seksualno povrijediti drugo dijete nego odrasla osoba”, rekao je Tolliday i naglasio da razoran utjecaj na seksualno nasilničko ponašanje ima pornografija.
“Dijete koje odrasta u dobrom okruženju koje mu pruža podršku, brigu, sigurnost i ljubav zna da ono što vide u pornografiji nije stvarno. Oni koji u svom okruženju svjedoče nasilju, ili su i sami žrtve nasilja, u dostupnoj im pornografiji dobiva potvrdu kako pristanak kao kategorija ne postoji. Da je žena u podređenom položaju, da i kad kaže ne, to postaje da. Kada takva djeca koja počine nasilje i budu prijavljena u školi, prva reakcija dječakovog oca je odbacivanje, negacija da se tu išta dogodilo protuzakonito, nasilno. Točnije, okrivila bi se žrtva: „Ona je sudjelovala“, najčešća je rečenica koju možemo čuti kao očeva opravdanja nasilja svojih sinova“, navodi Tolliday.
Otkako je Australija 2018. uvela kazneno djelo ‘gušenje bez pristanka’ broj prijavljenih slučajeva gušenja vršnjaka od strane maloljetnika se udvostručio. U godinu dana s 500 slučajeva narastao na 1200. U Australiji su se polako počeli shvaćati razmjeri nasilja djece i tinejdžera, pa se počelo raditi i na prevenciji. Usluge državne klinike New Street proširile su se i na druge regije i okruge, a svaka danas bilježi i po 300 djece s kojom se radi. Objavljena je i studija koja je proučavala što se dogodilo dječacima nakon liječenja. Pokazalo se da je jako malen broj njih kasnije seksualno ozljeđivao druge ljude.
U Hrvatskoj se rodno uvjetovano nasilje utrostručilo
Nasilnici ne nastaju preko noći. Nisu ni primitivci, divljaci ili kreteni, nisu ni povremeni zlostavljači ili ubojice na mah, kako ih je posredno okarakterizirala gospićka državna odvjetnica Tatjana Šimunić Adamović kroz tezu ‘Kud bi došli da pritvaramo sve obiteljske nasilnike’ koju je ustvrdila povodom posljednjeg slučaja napada nožem kad je suprug gotovo do smrti izbo suprugu i susjeda.
Nasilničko ponašanje velikoj većini njih gaji se od malih nogu. Znakovi se mogu prepoznavati rano, što i nije neko otkriće psiholozima ili psihijatrima, pa i brojnim drugim strukama, socijalnim radnicima ili policajcima. Tragedija je što se ta spoznaja tek konstatira kad se počnu zbrajati žrtve ubojstva, napada na intimne partnere, djecu ili roditelje. Hrvatska je već postala zemlja femicida u kojoj se mjesečno dogode dva ubojstva žena od strane intimnih partnera. Štoviše, živimo u državi koja na godišnjoj razini bilježi više od šest tisuća teškog zlostavljanja, pokušaja ubojstava i ubojstava, više od osam tisuća prekršajnih djela nasilničkog ponašanja i da svako četvrto dijete u dobi od 10 do 14 godina doživi verbalno ili tjelesno zlostavljanje u školi. Ovu crnu statistiku treba hitno početi tretirati javno-zdravstvenim, obrazovnim i pravosudnim problemom!
Prevencija nasilja detekcijom obitelji koje zlostavljaju i zanemaruju djecu
Kako bi zaustavili putanju dobro dokumentiranog generacijskog zlostavljanja u navedenoj američkoj studiji, istraživači i zagovornici borbe protiv rodno uvjetovanog nasilja danas guraju puno agresivniji javnozdravstveni pristup sprječavanju zlostavljanja. Ova vrsta pristupa ima preventivni, a ne dosadašnji više-manje reaktivni pristup zlostavljanju djece. Posljednjih deset godina koriste se metode primarne i sekundarne prevencije zlostavljanja i zanemarivanja djece. Primarna prevencija zlostavljanja djece sada se smatra prioritetom kako bi se uopće spriječilo zlostavljanje djece. Dodatno, sekundarna prevencija s rizičnim skupinama također je dobila prioritet kroz intervencije poput kućnih posjeta. Nakon što se zlostavljanje dogodi, provode se strateške intervencije unutar državnih, zdravstvenih, socijalnih i obrazovnih sustava za zaštitu djece kako bi se ublažila šteta i potaknula buduća obiteljska kohezija.