Stotinjak tisuća očajnih žena i djece, žrtava nasilja, prošlo je kroz sklonište Autonomne ženske kuće Zagreb (AŽKZ) u proteklih trideset godina. Nisu samo prošli – zadržavali su se tamo u prosjeku godinu, godinu i pol, i u to vrijeme naučili kako živjeti daleko od nasilnika, kako ga izbjeći, kako opet stvoriti dom, ovoga puta siguran, kako osigurati egzistenciju, kako živjeti bez straha da će ih suprug, partner, otac… pronaći i vratiti u pakao iz kojega su jedva pobjegli.
Hoće li i narednih godina sklonište AŽKZ-a biti to tajno i sigurno mjesto za žene i djecu koje pobjegnu od batina, silovanja, razbijanja po kući, vrijeđanja, otimanja novca… i svih mogućih oblika fizičkog i psihičkog nasilja kojemu su često podvrgnute godinama, a neke i desetljećima? Neizvjesno je.
Apsurd birokracije: skloništima manje novca nego savjetovalištima
U financijskoj krizi, pojačanoj zbog koronavirusa, svi režu sve moguće troškove, a čini se da se iz proračuna najbrže i najlakše miču upravo oni namijenjeni najranjivijima. Zagrebačka županija ove je godine financiranje skloništa AŽKZ-a srezala na stotinjak tisuća kuna, Grad Zagreb je ostao na svojih 560 tisuća, a novac od države ovisi o tome hoće li neki njihov projekt biti prihvaćen u moru drugih koji pikiraju na ograničena sredstva za takve namjene. Sklonište se mora izboriti za svoj dio sa savjetovalištima za žrtve, koja također rade važan posao, ali…
– Savjetovalište je upravo to što riječ kaže: tamo žrtve dobivaju savjete, pravnu i psihološku pomoć. Mi nismo samo savjetovalište! Mi našim stanarima osim toga osiguravamo životni smještaj. Oni drugog ni nemaju. To znači da ih moramo nahraniti, zagrijati, osigurati im namještaj, odjeću, moramo platiti struju, vodu i sve ostale komunalije… Uz to plaćamo i troškove pravnih postupaka, psihološku pomoć i sve ostalo što žrtve trebaju da bi se oporavile i krenule ponovo u život. Apsurdno je stoga da je država savjetovalištima, koja pružaju samo uslugu savjetovanja, a ne i smještaja, u javnim natječajima predvidjela davati puno više novca nego skloništima. Za njih je država predvidjela tri milijuna kuna, za skloništa dva milijuna. Gdje je tu logika? – uzrujana je Neva Tölle, aktivistica Ženske kuće koja se pomaganju ženama žrtvama obiteljskog nasilja posvetila još sredinom osamdesetih i bila pionirka osnivanja skloništa za žene i djecu, žrtve obiteljskog nasilja. U prosincu će to prvo hrvatsko sklonište za žrtve nasilja, koje radi po principima tajne adrese i logistike pružanja svih vrsta pomoći žrtvama, proslaviti 30 godina uspješnog rada. Po uzoru na sklonište Autonomne ženske kuće osnivala su se i druga skloništa u Hrvatskoj, kojih je još uvijek premalo s obzirom na broj žrtava nasilja.
Natječaj Ministarstva diskriminira Autonomnu žensku kuću
Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku je početkom ovog mjeseca objavilo poziv za “prijavu projekata udruga koje pružaju usluge savjetovališta za žrtve nasilja u obitelji u RH za 2019. godinu”. Tim su pozivom diskriminirane udruge koje uz savjetovanje i smještaju žrtve nasilja, tvrde u AŽKZ te su pozvale premijera Andreja Plenkovića da odmah povuče taj poziv i zamijene ga novim, jer ovako formuliran “izrijekom zabranjuje prijavu Autonomnoj ženskoj kući Zagreb i ostalim autonomnim skloništima i savjetovalištima za žene i njihovu djecu u Hrvatskoj. Diskriminirajuće je da se prijave zabranjuju samo onim udrugama kojima su za 2019. dodijeljena ionako nedostatna financijska sredstva”, stoji u apelu upućenom premijeru.
Problem nije samo u tome što je novac koji sklonište dobiva od države nedostatan, problem je i kada ga država uplaćuje. Neva Tölle upozorava da je AŽKZ lani novac od države dobila tek 6. svibnja, što znači da su se u prva četiri mjeseca aktivistice morale snalaziti kako god znaju da nahrane svoje stanare i plate račune koji neumoljivo stižu. Stoga je premijera Plenkovića AŽKZ pozvala da hitno promijeni način financiranja skloništa i savjetovališta za žrtve nasilja te da taj novac napokon počne stizati redovito i u dovoljnom iznosu za pokrivanje troškova. Uostalom, novac koji je sada predviđen u proračunu nije dostatan za ostvarivanje ciljeva Istanbulske konvencije, potpisane lani, te je njime nemoguće ostvariti potpisani cilj osiguravanja „specijaliziranih usluga potpore, koje pružaju žene, svim ženama žrtvama nasilja i njihovoj djeci“ kako stoji u članku 22. Konvencije. Tölle podsjeća da je za vrijeme vlade Jadranke Kosor i davno prije potpisivanje Istanbulske konvencije financiranje skloništa bilo stavka u proračunu i sa trogodišnjom projekcijom, no 2011. “izbačeni smo iz proračuna i bačeni na javne natječaje”, kaže.
Spašavaju ih donacije građana
Ove godine, a kalendar je već u njenoj drugoj polovini, AŽKZ dobila je tek dvjestotinjak tisuća kuna, a preživljava zahvaljujući donacijama brojnih građana i nevjerojatnoj upornosti aktivistica da “pecaju” po raznim malim natječajima na kojima prikupe po par tisuća kuna.
S druge strane, velik se novac troši na skloništa u vlasništvu države i lokalnih jedinica, kojih prema Istanbulskoj konvenciji država mora otvoriti još šest kako bi bio pokriven cijeli teritorij Hrvatske. No, problem s tim skloništima je da stoje uglavnom prazna, kažu aktivistice AŽKZ-a jer su njihove adrese – javne. Žena koja sama ili s djecom bježi od partnera koji ih je mlatio i prijetio im smrću ne želi završiti na adresi dostupnoj njenom partneru jer se tamo uopće ne osjeća sigurno. A kad napokon odluči i uspije pobjeći, jedino što traži za početak je upravo sigurnost.
I potres uništio prostore Autonomne ženske kuće
Ove godine, uz redovite troškove održavanja troškova, AŽKZ pogodila je i druga nevolja – potres, koji je ozbiljno oštetio njihov ured u centru grada, u kojemu se sada preskače preko gomila otpale žbuke, a razgovori sa žrtvama se vode uz buku građevinskih poslova. Vraćanje ureda u funkciju obavlja tvrtka žene koja je i sama prije mnogo godina bila stanarka njihovog skloništa u kojem se oporavila i smogla snagu za krenuti dalje, u novi i bolji život. Njena ponuda na natječaju za obnovu prostora bila je najpovoljnija.