Nedostatak ginekologa i ginekoloških timova u primarnoj zdravstvenoj zaštiti aktualizirao je najnoviji slučaj u Puli, kad je zbog smrti svog ginekologa 6.800 pacijentica ostalo bez trajnog liječnika. Iako ambulanta cijelo vrijeme radi, pacijentice se žale na stalnu fluktuaciju ginekologa koji se, kažu, niti ne stignu upoznati s njihovim zdravstvenim stanjem, a već dođe drugi. Vape, kao i tisuće drugih žena u zemlji za trajnim rješenjem. U Hrvatskoj ukupno nedostaje 57 ginekoloških timova, a kad se ta brojka prevede na broj žena, radi se o 400 tisuća pacijentica koje nemaju osiguranu permanentnu pokrivenost primarnom ginekološkom zaštitom.
Ministarstvo rješenje traži u povećanom broju specijalizacija iz ginekologije. Trenutno je iz ginekologije za domove zdravlja u tijeku 51 specijalizacija. Za bolničku i primarnu zdravstvenu zaštitu ukupno je 150 specijalizacija iz ginekologije.
Sudeći prema odgovoru koji smo dobili iz Ministarstva zdravstva rješenje trajnog pokrivanja primarne zdravstvene zaštite ginekološkim timovima nije skoro na vidiku. Radi se vatrogasnim mjerama, jer Ministarstvu je formalno bitno da pokaže da nijedna žena neće biti uskraćena od tog, zakonom joj zajamčenog, vida primarne zdravstvene zaštite. Upravo se na to žene i bune, žele trajna rješenja, svoje ginekologe, a ne aktualnu situaciju da ih se u nedostatku takvih šalje po bolnicama ili u domove zdravlja neprestano dovode nove zamjene.
Da je problem nedostatka ginekologa i timova u primarnoj zdravstvenoj zaštiti dugoročan prije par mjeseci otkrile su udruge pacijenata. Prvenstveno Udruga Roda koja je prva javno na to ukazala, a kroz Koaliciju udruga u zdravstvu iznosile su žene i konkretne probleme s kojima se susreću. O tome razgovaramo s Ivicom Belinom, predsjednikom Koalicije udruga u zdravstvu.
Koji su ključni problemi nedostatka ginekologa za pacijentice? Na što se konkretno žale, koja iskustva prenose?
Imali smo više pacijentica koje su smatrale da nisu dobile sve potrebne informacije o svojoj bolesti i nastavku liječenja. Bilo je tu i par prijava nekorektnog odnosa ginekologa i njegovog tima te problema u komunikaciji s pacijenticama. A za konkretan problem nedostatka ginekologa saznali smo prvo od udruge RODA, naše članice i suradne organizacije. Nakon prikupljanja podataka o slučajevima neprimjerenog ponašanja liječnika i osoblja u rodilištima je isplivao i problem nedovoljnog broja ginekologa u sustavu primarne zdravstvene zaštite.
Zašto je, prema vašim analizama, ovaj problem nastao?
Problem je nastao zbog dugogodišnjeg zanemarivanjem ovog područja zdravstvene zaštite! To se odrazilo na nedostatak edukacije novih kadrova, premalo specijalizacija i to na svim razinama, od liječnika iz primarne zaštite, zaposlenika domova zdravlja, preko koncesionara pa sve do sad samostalnih zdravstvenih ordinacija. Dobar dio ginekologa je u privatnom sektoru, što žene, osobito one iz urbanih sredina često koriste kako bi izbjegle čekanja i sustav naručivanja. Sve zajedno dovelo je do konfuzije i nedostatka realne slike o potrebama građanki Hrvatske. Evidentno je danas da se cijelo vrijeme nedovoljno poklanjala pažnja zdravlju žena i reproduktivnom zdravlju uopće.
Bolju ginekološku zaštitu imale naše mame
Kako biste opisali tu situaciju koja je nastala zbog zanemarivanja zdravlja žena i reproduktivnog zdravlja? Koliko je prema vašoj procjeni, a baziranoj na iskustvima pacijenata, ona kritična?
O ženskom zdravlju teško možemo govoriti bez da govorimo o zdravlju muškaraca. Razina brige o ženskom zdravlju, odražava se i na muško zdravlje. S druge strane, iz razgovora sa ženama iz raznih sredina, raznih dobi i razina obrazovanja, došao sam do zaključka da je generacija naših majki imala višu svijest o potrebi ginekološke zdravstvene zaštite nego što ih to imaju žene i djevojke danas. Ova je situacija vjerojatno i iz tog razloga morala doći do kritične točke, kako bi javnost i odgovorni na nju obratili pozornost. U cijelom sustavu nedostaje praćenje realnih zdravstvenih potreba stanovništva u lokalnim sredinama i sukladno tome, planiranje njihovog osiguravanja. Problem bi se dijelom mogao riješiti prepuštanjem dijela poslova kvalificiranim medicinskim sestrama-babicama, onda kada se radi o zaštiti trudnica i rodilja. Ali i to jedino nakon sustavne analize potreba i sklapanjem javno-privatnih partnerstva s privatnim pružateljima ginekološke zaštite i dovođenjem ginekologa u sredine u kojima ih nema, a potreba ima!
Koje su sredine najkritičnije?
Definitivno je najkritičniji Zadar, gdje je taj problem prije par mjeseci eskalirao. U Zadru je čak 25 tisuća bez ginekološke zdravstvene zaštite. Slična je situacija i u drugim sredinama, pa i u Zagrebu, u kojem nedostaje 17 ginekoloških timova!
Koji su vaši uvidi, kako zdravstvene vlasti u tim sredinama, dakle na samom terenu, taj problem rješavaju?
Nažalost, osim dobrih namjera i pokušaja u lokalnim sredinama da se situacija riješi kroz javno-privatna partnerstva, bojim se da ne postoji konkretan plan. U posljednjih nekoliko mjeseci imali smo promjenu ministra zdravstva, pri čemu se novi ministar odmah suočio s izazovima vezanim uz Covid-19 virus i nekako mi se čini da je cijela stvar pala u drugi plan. Problem je prilično složen i objektivno ne možemo očekivati brza rješenje ili rješenja “preko koljena”. Kao što je godinama nastajao, trebat će u najmanju ruku nekoliko godina da se problem počne rješavati. Međutim, i kratkoročno bi trebalo razviti mjere za povećanje dostupnosti ginekološke zaštite svim ženama na području cijelog teritorija Hrvatske.
Zdravlje nacije je najvažnije
Imate li uvida kako se nedostatak ginekologa u primarnoj zdravstvenoj zaštiti odražava na ostale usluge vezane za žensko zdravlje, poput onkoloških oboljenja?
Hrvatska ima poražavajuće rezultate u liječenju onkoloških bolesti i visoku smrtnost od raka dijelom zahvaljujući i kasnom otkrivanju bolesti. Za to postoje razni razlozi, od nedovoljne dostupnosti zdravstvene zaštite do niske zdravstvene pismenosti stanovništva i neodlasaku liječniku. Prema jednom istraživanju koje smo proveli, čak 72 posto onkoloških pacijentaa otišlo je liječniku tek kad su osjetili simptome bolesti. Gotovo isti postotak odnosi se na žene s rakom dojke. Iako je ta tema u javnosti poznata i svijest o raku dojke i zahvaljujući postojećim preventivnim programima postoji, žene se i dalje ne javljaju dovoljno na preventivne preglede. Još uvijek je strah od dijagnoze daleko veći od svijesti da pravovremeno otkrivenu bolest možemo uspješno liječiti i izliječiti. S druge strane, s ovakvim nedostatkom kadrova u zdravstvenoj zaštiti, moramo se zapitati je li ona uistinu jednako i jednako pravno svima dostupna.
Koje bi se zdravstvene politike u tom smjeru trebale pokretati ili mijenjati?
Vlada bi za početak zdravlje nacije trebala prepoznati kao važan resurs u koji je potrebno ulagati i novac i znanje. Već desetljećima govorimo o populacijskoj politici i demografiji, ali ništa nije učinjeno u području razvoja i ulaganja u sve potporne sustave koje bi ženama i obiteljima uistinu omogućili da se odluče na veće obitelji. MInistarstvo zdravstva i svi ostali dionici javnih politika u zdravstvu trebali bi prije svega napraviti detaljnu i realnu analizu zdravstvenog sustava. Kako u pojedinim županijama tako i na razini Hrvatske. Trebali bi detektirati moguće partnere u sustavima socijalne skrbi, rada i mirovinskog sustava, odgoja i obrazovanja, financija, gospodarstva i uključiti ih u izradu javnih politika. Već smo prije nekoliko godina kao Koalicija udruga u zdravstvu tražili izradu plana specijalizacija, njihovo trajanje i njihovu cijenu, te javnu objavu svih navedenih podataka, kako bi se pokušalo osigurati dovoljan broj liječnika specijalista u deficitarnim specijalizacijama. Osim ginekologa i liječnika obiteljske medicine, anesteziologija… Plan specijalizacija također bi trebao biti temeljen na analizi sustava, a ne prema dnevnopolitičkim i politikantskim potrebama i gašenju požara.
Petogodišnji plan specijalizacija
Iz Ministarstva zdravstva doznajemo da je trenutno u izradi petogodišnji plan specijalističkog usavršavanja za razdoblje 2020 – 2024. godine, te da se planira napraviti analiza potreba za pojedinim liječničkim kadrovima, a podaci se prikupiti od lokalne i regionalne uprave i samouprave.