Home » Electricmilkk: Prava žena ne znači imati vaginu i biti reproduktivno sposobna jer postoji puno više od toga

Electricmilkk: Prava žena ne znači imati vaginu i biti reproduktivno sposobna jer postoji puno više od toga

piše Nina Lišnić
električno mlijeko

Zovem se Antonija. Trenutno stanujem u Zadru gdje sam doselila iz Zagreba prije tri godine kako bih studirala povijest umjetnosti te antropologiju i etnologiju. Generalno gledajući vodim užurban život jer se bavim raznim aktivnostima koje podrazumijevaju stalan pokret, no spletom okolnosti sam ove godine po prvi puta malo usporila te dobila vremena posvetiti se sebi, kreativno stvarati, učiti i ponovno se upoznati sa samom sobom.

A električno mlijeko? Električno mlijeko je prozor u svijet svojevrsne anti-junakinje kojoj je jedna od misija da razbije viđenje feminizma kao unilinearnog pokreta te da te primi za ruku i pokrene. Ne želim se nazvati edukatoricom, ali se za ovu priliku mogu nazvati starijom sestrom koja te možda može ohrabriti kada ćeš to najviše trebati.

Estetsku inspiraciju nalazim u kinematografiji avangardnih struja i vintage erotici, a ujedno i sadržaju drugih umjetnica koje je moj prijatelj Sven okarakterizirao kao neoerotiku. Sviđa nam se taj izraz. 

Feministička teorija, oko koje su iskrojene najraširenije predrasude, svojom je borbom protiv seksualne objektivizacije žena slučajno povela narativ u pravcu cenzure ženske seksualnosti čime se i dalje glavna stvaralačka moć prepušta fenomenu bijelog cis muškarca. Voljela bih predstaviti ideje i teorije vezane za proseksualni feminizam koje se nažalost kod nas još uvijek nalaze skoro pa iza kulisa.

 

Svojim fotografijama promovirate pozitivan pristup seksualnosti i tjelesnosti. Zašto?

Prvenstveno sam vođena osobnim iskustvom odrastanja u jednoj Hrvatskoj, a zatim promatranjem šireg svijeta. Našla sam se među, u neku ruku, rijetkim privilegiranim osobama koje su svoju adolescenciju mogle provesti u transnacionalnim krugovima slobodnijih svjetonazora što samo po sebi ostavlja prostor za kritičko promišljanje i istraživanje. Dosta rano sam shvatila da ne sjedam u kalup koji mi je sustav predvidio, na način na koji se to od mene očekuje.

Kreirano je društvo gdje biti „prava“ žena znači nivelirati svoje postojanje s očekivanjima i normama koje nalažu da zaslužujemo poštovanje samo ako šutimo i ako smo skromne. Gdje biti “prava” žena znači isključivo imati vaginu i biti reproduktivno sposobna. Bradavice bolje da ni ne spominjem (Hvala Zuckerberg). Društvu gdje su lutkice u haljinicama za cis djevojčice, a autići za cis dječake. Društvo koje nameće binarnost roda i seksualnosti. Društvo koje patologizira SUGLASNE kinkove, seksualne izričaje i fantazije. Društvo koje zanemaruje činjenicu da je jedina funkcija klitorisa seksualno zadovoljstvo žene.  Društvo koje te naposljetku prezire jer te ne poznaje, jer te se boji. 

Niz je beskonačan, a seksualnost je jedan od alata osnaživanja i oslobođenja.

Pokrenula sam profil na Instagramu sredinom ljeta kao maleni osobni projekt, a s vremenom sam dobila motivaciju da pokušam stvoriti virtualni safe space za sve one osobe koje već jesu na sličnom putu ili tek kreću.

 

Vaša poruka je…?

Želim potaknuti ljude, prvenstveno žene i queer osobe da istražujemo sve aspekte sebe sa svrhom da povratimo svoje tijelo i um te ih prihvatimo. Sloboda je odgovornost i kreće iznutra.

 

Zašto fotografija?

Fotografijom se bavim pola svoga života te mi je oduvijek bila sredstvo kojim sam se najlakše izražavala. Ono što će se nekom učiniti kao nizanje “ekstravagantnih” kadrova, zapravo je intiman umjetnički izričaj i doprinos za širi i viši cilj. Također, #freethenipple! Dotaknula sam se i grafičkog oblikovanja pa se nadam i tome nešto više posvetiti.

U fotografiju uključujete i vlastita iskustva, bojite li se gubitka privatnosti zbog toga?

Nešto što ovaj projekt čini u neku ruku posebnim je to što je on ujedno i moj osobni ritual smješten u širi narativ, pred širom publikom, s mojim pristankom. Također, smatram da je pitanje privatnosti na društvenim mrežama svojevrstan oksimoron kada uzmemo u obzir način na koji se one najčešće koriste. Hipotetski govoreći, nekoga (s otvorenim profilom na Instagramu) će uznemiriti fotografija razgolićenog ženskog tijela, ali ne i činjenica da potpuni stranac može u par minuta saznati gdje ta osoba stanuje, što je večerala ili gdje joj djeca idu u školu. Privatnost i intima su šaroliki pojmovi.

Često ću podijeliti nešto “kontroverzno” te smatram to dobrim filterom. Već sada primjećujem koliko kvalitetnu publiku ima sadržaj koji kreiram. 

 

Suočavate li se s predrasudama javnosti zbog toga što radite?

Zbog tih istih predrasuda i radim to što radim. Govorim sada i o aktivizmu kojim se bavim većinu svoga života. Električno mlijeko je još uvijek jako svjež projekt, a već sam dobila golemu podršku i onih koje poznajem, ali i onih s kojima se nisam još susrela. Drago mi je čuti i vidjeti da je neke inspiriralo na slične poteze te da električno mlijeko vide kao safe space u istraživanju samih sebe.

 

Koje teme na vašem profilu pobuđuju najveći interes?

Ponajviše ljudi mi se javlja s reakcijama na informativne činjenice koje dijelim u storyjima, s pitanjima vezanim za kinkove i prakse poput shibarija, ali mi se javljaju i osobe koje se osjećaju dovoljno sigurno da mi se povjere oko stvari koje one osobno smatraju intimnima i radi kojih se možda osjećaju kao outsideri u okruženjima u kojima se fizički nalaze. Što nas ponovno vraća na riječi s početka intervjua i disfunkcionalnost sustava koji nas na sve načine tjera na osjećaj poniznosti. 

Zašto djelovanje preko društvenih mreža umjesto, recimo, kroz udruge? Planirate li svoj rad proširiti izvan “virtualnog svijeta”?

Za početak, smatram da bismo trebale prestati dizati previsok zid između virtualnog i fizičkog svijeta. Oboje su segmenti iste slagalice, a to najbolje vidimo kroz sve što se odvilo ove protekle godine te što nas je primorilo da se “preselimo” online. 

Veliki dio života sam djelovala kroz razne kolektive vezane za prava životinja i ljudi, ali sam samim izmještajem u manju sredinu više pažnje posvetila virtualnoj komunikaciji pa tako i korištenju Instagrama kojeg, u većini slučajeva, smatram odličnim sredstvom za izmjenu informacija.

Ne bih ovo sve skupa još nazvala radom, ali nikad se ne zna kako se projekt može odviti i koliko može trajati. Voljela bih uključiti još istomišljenica u cijelu priču ili barem potaknuti stvaranje regionalne mreže.

Također, voljela bih odigrati makar minijaturnu ulogu u transformaciji hrvatskog vokabulara koji je jako škrt po pitanju roda te patrijarhalno orijentiran.

 

Što mislite, hoće li se o ovim temama uskoro razgovarati otvorenije na našim prostorima?

Znam da hoće. Uvijek su potrebne pojedinke koje će pokrenuti lavinu i početi kreirati klimu pogodnu za razvoj narativa i angažmana. 

Možemo reći da je situacija bolja nego ranijih godina, ali to “bolje nego prije” ne znači isključivo i dobro. Tabui nas i dalje proždiru. Bojimo se raditi poteze jer se ograničavamo potencijalnim nepoželjnim reakcijama okoline, a upravo ta potreba za izvanjskom potvrdom nas čini nevidljivima. 

Moramo same moći vidjeti svijet gdje su žene agentice svoga tijela I svoje vlastite (seksualne) slobode.

 

A koje slične profile vi pratite?

Nažalost, za regionalne baš i ne znam, ali želim vjerovati da ih ima. Postoji mnogo pojedinki koje, iako kroz raznolik sadržaj svojih profila, šalju snažnu feminističku poruku. 

Pratim sadržaj velikog broja različitih stranica pa ne znam ni kako bih napravila selekciju stoga ću radije navesti hashtagove koje valja istražiti: #sexpositivefeminism #sexpositivity #consentissexy i mnogo, mnogo sličnih . Uz naravno: #queerporn i #feministporn za one skeptične koji još uvijek vide pornografiju kroz isključivo mizoginu prizmu masovne industrije.