Ovaj je tjedan u okviru Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture otvorena izložba fotografija ‘Trans Balkan’ Aleksandra Crnogorca. Izložba je to odabranih portreta transrodnih osoba i to s područja Balkana, koje je snimao u okviru svog šireg dokumentarističko-fotografskog projekta. Za potrebe ove izložbe Crnogorac je u fokus stavio transrodnu zajednicu kako bi izazvao pažnju promatrača na upoznavanje transrodnih osoba i to s ciljem povećanja vidljivosti transrodne zajednice Balkana te međuljudskog razumijevanja i prihvaćanja. Svaka fotografija je priča za sebe, kao što je i svaka osoba i njezin život jedna posebna priča. Kada izložene fotografije ne bismo vidjeli objedinjene u jednoj izložbi možda ih nikada ne bismo povezali. Tako je gledatelj pozvan u intiman razgovor sa svakom osobom s fotoportreta.
Aleksandar Crnogorac putuje po svim dijelovima regije kako bi upoznao, intervjuirao i fotografirao pojedince različitih dobi, nacionalnosti, religija, socijalne i obrazovne pozadine. Do sada je upoznao i fotografirao više od sto transrodnih osoba iz Srbije, Kosova, Crne Gore, Slovenije, Hrvatske, Sjeverne Makedonije, Bosne i Hercegovine, Bugarske, Rumunjske, Albanije, Grčke i Turske. Za izložbu je odabrao 34 portreta, a u budućnosti Crnogorac planira i foto monografiju. Izložba se može pogledati do 25. rujna u riječkoj Galeriji SKC u Kružnoj ulici 8. O samoj izložbi i cijelom projektu razgovarali smo s autorom Aleksandrom Crnogorcem.
Vašoj je izložbi poveznica transrodnost, međutim, koliko god je ona glavna tema, može li se reći da to nije glavni motiv niti jednog od portreta. Oni kao da pričaju svoju priču za sebe.
Upravo tako, transrodnost apsolutno jest tema, ali ne i motiv ove izložbe. Izložena su 34 portreta osoba različitih godišta, podrijetla, socio-ekonomskih prilika, i ono najbitnije, nastajali su u njima različitim trenucima osobne tranzicije. Ako mene pitate, jedino što ih ustvari realno sve povezuje je njihova hrabrost i namjera da ustraju u svom ljudskom pravu da budu ono što uistinu jesu. Svaka ljudska priča je priča za sebe, a izložbu portreta vidio sam kao najbolji i najefikasniji način da približim transrodnost, koja je i dalje marginalizirana u široj javnosti. Individualni pristup svakom pojedincu za mene je jedini korektan način i prema osobama s fotografija i prema publici, jer omogućava upoznavanje bez generalizacije i egzotizacije.
Kakav je bio proces stvaranja portreta pojedinačno? Kako su nastali i zašto baš u tom formatu?
Svaki portret je nastajao na drugačiji način, pa je i interakcija sa svakim bila potpuno drugačija. S nekim osobama sam imao prilike provesti više vremena, a neki su mi u međuvremenu postali bliski prijatelji. S nekima sam imao samo par minuta za stvaranje fotografije dok se komunikacija odvijala uz pomoć Google prevoditelja. U svakom portretu bilo mi je važno svakoj osobi dati izbor odabira načina na koji se želi predstaviti publici. Od toga žele li studijsku fotografiju ili ne, pa do odabira samog načina na koji bi ih fotografirao. U ovom projektu želio sam da svaka osoba da svoj doprinos u izboru finalne fotografije. Bilo mi je bitno da svatko bude zadovoljan svojim portretom. Ovi ljudi ukazali su mi veliko povjerenje i osjećao sam da je to minimalno što mogu napraviti zauzvrat, kao znak mog poštovanja prema njima.
Uz izložene portreta nalaze se i priče o osobi, kao neki biografski podaci ili dijelovi iz života tih čljudi. Kako su nastale priče i što ste s njima izložene uz fotografije htjeli postići?
I u odabiru priče koja je izložena uz portret postojao je različit pristup. Mijenjao se od osobe do osobe. Ovisio je i o tome koliko sam vremena mogao provesti s pojedinom osobom. Intervjue preferiram raditi uživo prije samog fotografiranja, što je jedan način zbližavanja s osobom te priprema ugodnije atmosfere za fotografiranje. Nažalost to nije uvijek bilo moguće zbog kratkoće vremena, logistike ili jezika. U pomoć su priskočile društvene mreže koje daju trajnu mogućnost jednostavne i opuštene komunikacije s ljudima. Naravno, i u slučaju priča radilo se o obostranoj suradnji jer mi je, kao i kod fotografija, bilo bitno predstaviti ljude na njima autentičan način. U glavi sam imao način na koji sam želio prenijeti priče, ali ništa nisam radio na svoju ruku već uz suglasnost svake osobe s kojom sam radio. Koncept je bio osmišljen tako da promatraču dozvoli ući u intiman dio života ovih ljudi. Smatram to efikasnim načinom poticanja promatrača na dublje razumijevanje te poštivanje različitosti. Biografski dio teksta bio je namijenjen upravo tome, dok drugi dio teksta, citat osobe s portreta ima drugu funkciju. On omogućava direktnu komunikaciju između promatrača i portretirane osobe. Često se događa da o transrodnim osobama pričaju drugi ljudi. Najčešće liječnici, psiholozi, aktivisti… Nisam želio da to bude slučaj i u mom projektu. Želio sam da osobe s portreta budu te koje pričaju za sebe i da promatraču dam priliku da bude u direktnoj komunikaciji sa transrodnom osobom. Da je upozna i čuje njezin glas. Upoznavanje je najbolji način za uklanjanje predrasuda. Tek kad osobu upoznamo postaje nam bliska i možemo je razumjeti.
Aleksandar Crnogorac rođen je u Beču od roditelja koji su podrijetlom s prostora bivše Jugoslavije. Većinu svojih formativnih godina živio je u Švicarskoj i SAD-u. Diplomirao je na Sveučilištu Južne Kalifornije i stekao zvanje magistra međunarodnih odnosa, a potom magistrirao politologiju na King`s Collegeu u Londonu te magistrirao fotografiju na SPEOS-u u Parizu. U svom je radu posvećen dokumentiranju različitih aspekata i oblika ljudske prirode, a tijekom posljednjeg desetljeća usredotočio se na dokumentarne projekte koje stvara u dužem vremenskom razdoblju. Bavi se i komercijalnom fotografijom i portretiranjima. Trenutno živi u Milanu.