Koliko među nama ima onih koji su doživjeli da nas je naš doktor ili doktorica, liječnici obiteljske medicine, upitali: „A jeste li vi zadovoljni svojim seksualnim životom?“ Vjerojatno je takvih primjera malo. Od doktora primarne zdravstvene zaštite očekuje se da pitaju sve drugo – od toga koliko često idemo na zahod, što sve jedemo, pijemo, kako spavamo… – samo ne jesmo li seksualno aktivni i jesmo li zadovoljni svojim seksualnim životom.
Jedan od doktora koji se kao obiteljski liječnik neće ustručavati takvo pitanje postaviti svom pacijentu ili pacijentici je prof. dr. sc. Hrvoje Tiljak. Neće ga nametati. Izgovorit će ga kad osjeti da treba. Kad posumnja da bi se odgovor na njega mogao pokazati važnim za dijagnozu.
Osim što je obiteljski liječnik, doktor Hrvoje Tiljak je i certificirani seksualni savjetnik. U Hrvatskoj je samo četiri obiteljskih liječnika i liječnica koji imaju certifikat seksualnih savjetnika ili seksualnih terapeuta (za ovaj potonji trebaju imati i završenih tri godine edukacije iz psihoterapije). Da je seksualno zdravlje i reproduktivno zdravlje bitno, te da uvelike može utjecati ili biti razlogom naših zdravstvenih problema, doktor Tiljak je spoznao još prije 20-tak godina, kada je s nekolicinom kolega različitih profesija, zapravo bio i jedan od pionira promocije seksualne edukacije koja bi bila u službi zdravlja.
I danas, osim što prakticira seksualno savjetovanje, kao izvanredni profesor na katedri za obiteljsku medicinu i voditelj specijalističkog studija obiteljske medicine Medicinskog fakulteta u Zagrebu, promovira važnost seksualne medicine i jednog dana njezinog uvođenja u obavezni dio diplomske i postdiplomske nastave medicinskog studija.
Kako reagiraju vaši pacijenti kad ih pitate nešto povezano s njihovim seksualnim životom i zdravljem?
Moja su iskustva dobra i imam lijepih primjera da se ljudi nakon takvog pitanja sasvim otvore te možemo postići i neke dobre rezultate u liječenju, ako je tu bilo problema. Slična iskustva imaju i moji kolege koji se ne ustručavaju postavljati ta pitanja. Važan je način na koji se ona postavljaju. To je uistinu stvar povjerenja i odnosa koji imate i koji gradite sa svojim pacijentima. Krivo formulirano pitanje, primjerice pitati momka ima li curu, može polučiti da se osoba zatvori, jer je, recimo, homoseksualne seksualne orijentacije.
Ako na krivi način pitate par koji je u braku više od deset godina zašto nemaju djece, također nećete postići cilj, da, recimo, otvoreno svom liječniku kažu kako žele dijete i da bi pokušali do njega doći uz medicinski potpomognutu oplodnju. Nije jednostavno, ali se može. Volio bih da to mojim kolegama u obiteljskoj medicini jednog dana bude uobičajena praksa. I pacijentima bi tada bilo sasvim normalno da ih njihov doktor pita jesu li zadovoljni seksualnim dijelom života.
Ljudi nerado svom doktoru govore o seksualnom životu
Vaši pacijenti, pretpostavljam, dobro koriste to što ste seksualni savjetnik, jer su i privilegirani jer kod svog obiteljskog liječnika mogu doći rješavati i poteškoće iz područja seksualnog i reproduktivnog zdravlja?
Iznenadili biste se da malo mojih pacijenata, kojima sam ugovorni liječnik, dolazi zbog pitanja vezanih u ovoj domeni života. Čini se da smo zatvoreni kao društvo, zatvorene su nam obitelji, a posebice vezano za pitanja seksualnog zdravlja. Liječnike obiteljske medicine, ujedno i liječnike prvog kontakta za sva pitanja zdravlja, često se izbjegava konzultirati na temu seksualnog i reproduktivnog zdravlja. Ponekad me to i ljuti. Nedavno sam dijagnosticirao sifilis drugog stupnja kod osobe koja je izgubila vrijeme do dijagnoze i liječenja obraćajući se za pomoć na krivim adresama, konzultirajući specijaliste po svom izboru.
Liječnici obiteljske medicine su, kao i liječnici drugih specijalnosti, preopterećeni obimom posla, ali ipak predstavljaju primarnu zdravstvenu zaštiti koja širinom uvida u problematiku zdravlja pojedinca i obitelji može osigurati primjerenu stručnu pomoć u bilo kojem zdravstvenom problemu.
Dolaze li roditelji s pitanjima za svoju djecu koja ulaze u pubertet. Zasigurno je tu puno pitanja, jer kome će ih uputiti ako ne svom obiteljskom liječniku, koji je ujedno i seksualni savjetnik, zar ne?
Roditelji izuzetno rijetko imaju pitanje! U cijeloj karijeri obiteljskog liječnika jedan ili dva puta se dogodilo da je netko od roditelja pitao za svoje dijete nešto što bi bilo vezano za njegovo seksualno zdravlje. Sudeći po mom iskustvu, to je uistinu u obiteljima velika tabu tema.
I roditelje adolescenata treba educirati o ljudskoj seksualnosti
Čemu to pripisujete? Zašto ljudi nisu otvoreniji prema svojim doktorima kad se radi o području seksualnog zdravlja?
Mi smo kao društvo još jako zatvoreni u tim temama. Dijelom i uplašeni svim tim društvenim raspravama, pa se ljudi boje otvoreno govoriti o seksualnosti iako se radi o zdravlju. Bojim se da je to problem i s bilo kojim mentalnim problemom mladih ljudi. Da roditelji to ne prepoznaju, da negiraju, da su pretjerano zaštitnički kad se o tim problemima radi, pa ih guraju pod tepih. To je dijelom i razlog što imamo potpuno emocionalno nezrele 40-godišnjake, koji žive s roditeljima i nisu ostvareni i realizirani kao odrasli ljudi.
Važno je reagirati u vrijeme odrastanja, pratiti i s tog aspekta adolescente. I bilo bi jako dobro da roditelji nemaju zadrške postavljati pitanja svom doktoru i za svoje dijete koje je u pubertetu, kao što je postavljao pitanja kad je dijete bilo jako malo. I to bez obzira što ih muči.
A kakva je situacija s mladim ljudima. Jesu li oni otvoreniji kad se radi o pitanjima koja bi ulazila u domenu seksualnog zdravlja?
Mladi jesu otvorniji i ja im uvijek ponudim savjetovanje u tom pogledu i jasno dajem do znanja da im stojim na raspolaganju. S druge strane mladi se danas ponašaju jako fatalistički. Kao da ih nije puno briga za vlastito zdravlje. Ne koriste zaštitu. Susrećemo se s previše spolnih bolesti i tu je prostor u kojem treba raditi, ulagati i educirati.
Postoji li za seksualne savjetnike i terapeute priziv savjesti?
Prilikom upisa edukacije za seksualnog savjetnika ili terapeuta, koja inače traje dvije godine, a prosječno kolege završe najranije u okviru tri godine – svi potpisujemo da prihvaćamo načela iznesena u Deklaraciji o seksualnim pravima Svjetskog udruženja za seksualno zdravlje (WAS). To je uvjet i mi ne možemo otvarati ta pitanja, tako da se na te temeljne stvari ne može izreći nikakav priziv savjesti.
Osobno imam pacijente koji su različite seksualne orijentacije, u društvu su to i sami otkrili, ali meni s tim ne izlaze. Obiteljskog liječnika ne doživljavaju kao nekog kojem bi govorili o svojoj seksualnoj orijentaciji. Meni je to pogrešno, jer bi nam odnos liječnika-pacijenta bio bolji, ali poštujem njihovu volju.
S druge strane, kao seksualni savjetnik susrećem se i s transrodnim osobama. Oni trebaju i puno medicine, a kako je među njima i maloljetnih osoba, mislim da je dobro što objedinjavam obiteljsku medicinu i imam specifičnija znanja iz ljudske seksualnosti, pa ih dobro mogu uputiti i na druge, jer je njima važno kakvog pedijatra imaju…
Svi tragaju za najboljim modelom edukacije mladih
Bi li uvođenje seksualnog odgoja u školi utjecao na to da se o pitanjima seksualnog i reproduktivnog zdravlja govori puno otvorenije, da se mladi bolje štite od spolno prenosivih infekcija, da se zdravstveni problemi u tim područjima lakše rješavaju? Jeste li zagovornik uvođenja seksualnog odgoja u škole?
Uopće nije upitno da mladima trebamo pružiti puno bolju edukaciju iz područja ljudske seksualnosti, seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava, nego što je ona danas njima dostupna. Pravo je pitanje na koji način to valja napraviti. Pogledamo li oko sebe, problem nedostatka seksualne edukacije mladih nije samo kod nas goruće pitanje. Mnoge zemlje na različite načine imaju ponuđenu seksualnu edukaciju mladih, a rezultati nisu očekivano dobri.
To se čak ne može povezati s tim je li neko društvo konzervativno. Činjenica je kako upravo za temu ljudske seksualnosti javno zdravstvo generalno nema idealnog rješenje. Pa čak niti oko toga u kojem smjeru ga treba tražiti. Da li uvoditi kao poseban nastavni predmet u obrazovni sustav ili tražiti neke druge modele koncentrirajući se da se ti edukativni sadržaji mladima prezentiraju na njima najprihvatljiviji način. Jer ključno je pitanje kako mlade educirati u ovom području na način koji je njima najprihvatljiviji.
Niste zagovornik uvođenja seksualnog odgoja u škole kao jednog zasebnog predmeta?
Meni se čini da klasičan način nastavnog predmeta i predavanja u razredu nije idealan medij za ovo područje. Ono nije samo medicinsko, ono je i pravno, ono je psihološko, ono je sociološko i sve to valja dobro uglazbiti i prezentirati. Tu je potrebno puno mudrosti, jer se mora računati na otpor dijela nastavnika, na otpor dijela roditelja, na nedostatak javnih politika koje takav jedan predmet mogu iznijeti, ali i na nedostatak nastavnog kadra.
Dat ću samo jedan primjer otpora roditelja koji je doveo do značajnog smanjenja procjepljivanja protiv HPV virusa, koji uzrokuje rak vrata maternice i još uvijek vrlo visoku stopu smrtnosti žena. Dio roditelja je školama uspio napraviti takvu klimu protiv cijepljenja i to s argumentima da je ovo cijepljenje samo za promiskuitetne osobe te da njihovoj djeci ono ne treba. To je potpuna ludost. Uzmimo samo Australiju za primjer, gdje se protiv HPV-a cijepe sve dobne skupine, pa i žene koje su u braku, a to je dovelo do pravih rezultata, izrazito značajnog smanjenja pojave raka vrata maternice. To je fantastičan rezultat koji ukazuje da je neka oblike raka moguće prevenirati.
Otvoren put za uvođenje seksualne medicine
Koji bi to modeli edukacije zdravstvenog i seksualnog odgoja za mlade mogli biti?
Nismo još pronašli idealan model, ali ima primjera na kojem bi tragu on mogao biti. Recimo, filmska serija ‘Sex Education’ dobar je primjer pokušaja kojim su se mladima, na njima prihvatljiv način, približila znanja iz područja ljudske seksualnosti i područja seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava. U svakoj se epizodi na školski način kroz filmsku priču obrađuje pojedina bitna tema iz područja seksualne edukacije. Sve je dotaknuto, od pilule poslije, kao jednog od kontracepcijskih sredstava, do seksualnih orijentacija, njihova prihvaćanja te objašnjenja.
Naš Andrija Štampar je u svoje vrijeme imao isti princip. Snimao je filmove kad je ljude, koji su u velikom broju bili i nepismeni, trebalo na njima prihvatljiv način podučiti zdravstvenoj higijeni kao bazičnoj prevenciji od bolesti. Edukacija treba i roditeljima, jer ih valja upozoriti kako je adolescencija, razdoblje odrastanja njihove djece, jako važan dio života koji ne smijemo zanemariti, jer će u protivnom to rezultirati time da im djeca neće kvalitetno živjeti. I zato sam skeptičan da samo škola može uspješno odraditi seksualnu edukaciju.
Što je s edukacijom liječnika? Zar nije porazno da u Hrvatskoj imamo samo jednog doktora sa specijalizacijom iz seksualne medicine te ukupno 15 seksualnih terapeuta i savjetnika, među kojima je tek četiri liječnika?
Ako pogledamo da prije 20 godina mislim da smo napravili dobar iskorak. Tada nismo imali niti jednog seksualnog savjetnika ili terapeuta, a skupinu nas, koji smo pokušali napraviti jedan poslijediplomski studij o osnovama ljudske seksualnosti, kolege liječnici su pitali kome poslati pacijenta sa smetnjama u seksualnom životu. Odgovor je bio ne znam. Danas imamo stručnjake u tom području. Imamo ljude kojima se mogu poslati pacijenti, pa i na uputnicu HZZO-a kolegi Goranu Arbanasu, koji drži Ambulantu za seksualne smetnje.
To su veliki pomaci, ali istodobno je još pred nama jako puno toga što valja napraviti u unaprjeđenju seksualnog i reproduktivnog zdravlja naših građana. Na diplomskom studiju Medicinskog fakulteta u Zagrebu imamo izborni predmet iz područja seksualne medicine i ljudske seksualnosti. On je dobro posjećen. Osobno ne propuštam prilike da kolegama koji rade u obiteljskoj medicini posebno naglasim važnost obitelji u formiranju osobe, te podsjetim koje sve funkcije obitelj ima i kako je baš svaka od njih povezana sa seksualnošću: reproduktivna, odgojna i zaštitna funkcije (koja je izuzetno važna kad se radi o osobama homoseksualne orijentacije i transrodnim osobama). Obitelj ima značajnu ulogu i to ne samo na seksualni život pojedinca u užem smislu. Važno je seksualno zdravlje vezati uz reproduktivno zdravlje i to na razini obiteljske medicine. Mi na nivou Europe imamo subsekciju koja se zove upravo tako, seksualno i reproduktivno zdravlje, jer je taj dio edukacije o seksualnosti važan i neodvojiv od medicine.
Kako je sve počelo?
Počelo je zapravo davno. Na studijskom boravku u Belgiji, u pripremi za sudjelovanje u poslijediplomskom studiju, promatrao sam njihov kurikulum za obiteljsku medicinu. Imali su kolegij seksologije kao obvezni predmet. Uskoro sam sa skupinom kolega na Interuniverzitetskom centru u Dubrovniku osmišljavao kako napraviti edukaciju za sve u diplomskom studiju, te za obiteljsku medicinu u poslijediplomskom u području seksualnog zdravlja, seksualne medicine. Tu smo napravili neke okvire budućeg izbornog predmeta, onda je profesor Aleksandar Štulhofer pokrenuo edukaciju za seksualne terapeute, inicijativu koju sam prigrlio i uključio se otpočetka.
Iz toga se iznjedrilo Hrvatsko društvo za seksualnu terapiju, preko kojega se danas educiraju i stječu certifikate seksualni savjetnici i seksualni terapeuti. Tako sam i ja krenuo u edukaciju za seksualnog savjetnika. To su ljudi različitih profesija, a nama su se od početka u edukaciju javljali liječnici obiteljske medicine i danas kao neko svoje poslanje doživljavam ohrabriti što više svojih kolega da se educira u ovom području i da na taj način pokrijemo što više mjesta u Hrvatskoj. To je važno i zato jer mi kao liječnici možemo pacijentima dati uputnicu.