Tek svaka deseta silovana osoba prijavi silovanje, pokazala su to međunarodna i domaća istraživanja, no riječ je samo o procjenama, upozoravaju iz Ženske sobe, centra za žrtve seksualnog nasilja. U vrijeme izolacije zbog pandemije koronavirusa, koja je u kuće zatvorila četiri milijarde ljudi u 90 zemalja, brojne su organizacije po svijetu zabilježile povećan broj obiteljskog i seksualnog nasilja jer se ovo drugo najčešće događa u okviru obitelji.
Hrvatska još nema službenih brojki o seksualnom nasilju za vrijeme pandemije, a neće ih tako brzo niti imati. Naime, Josipa Tukara Komljenović iz Ženske sobe, Centra za žrtve seksualnog nasilja, kaže da se takvo nasilje u pravilu ne prijavljuje odmah, čak i onda kad ga žrtva odluči prijaviti. Stoga su i statistike koje pokažu pad slučajeva seksualnog nasilja, često iskrivljena slika stvarnosti jer to može značiti i da je manje žrtava prijavilo nasilje ili da ga još nisu prijavile. Cilj Ženske sobe je, kaže Tukara Komljenović, osnažiti žrtvu da sama prijavi nasilje te su ovih dana na svojim stranicama objavile ‘Vodič za osobe koje su preživjele seksualno nasilje’, namijenjen žrtvama, njihovim obiteljima, prijateljima i svima koji žele pomoći žrtvi u oporavku.
Osjećaji krivnje priječe prijavu nasilja
Glavna poruka Vodiča jest – Nisi kriva! Često žrtve sebe okrivljuju za ono što im se dogodilo jer je nasilnik njihov partner, roditelj, rođak, profesor, šef ili neka druga bliska osoba, jer su prije imale seksualni odnos s nasilnikom, jer su pile alkoholno piće, jer su bile provokativno odjevene, jer su u početku pristale pa kasnije rekle “ne”…
Žrtve se često pitaju zašto nisu ranije pobjegle, zašto se nisu jače borile, zašto nisu poduzele nešto da spriječe nasilje… Međutim, psiholozi upozoravaju da kod napada, kao što je seksualno nasilje, tijelo i mozak čine sve kako bi se zaštitili i preživjeli te iz trenutne situacije izašli sa što manje ozljeda. Stoga nije rijetkost da žrtva seksualnog nasilja nema vanjskih vidljivih fizičkih ozljeda jer je procijenila da bi, ako se bori, mogla biti jače ozlijeđena. Ponekad se žrtva ne opire u nadi da će tako nasilni čin brže završiti. Niti bijeg nije uvijek moguć: nasilnik ponekad upotrebljava silu ili emocionalnu ucjenu, a pokušaj bijega može povećati nasilnikov bijes. Neki se, kad dožive nasilje, jednostavno zalede ili ukoče čime ih mozak štiti od tog groznog iskustva.
Nadalje, važno je osvijestiti kako seksualno nasilje nije seksualan čin. Ono je povreda osobnih i intimnih granica zbog iskazivanja moći i kontrole kroz prijetnju, poniženje, povredu i/ili napad.
Želja za kaznom dobar motiv za prijavu nasilnika
Seksualno nasilje ostavlja strašne posljedice na žrtve. Neke se ukoče i povlače u sebe, izoliraju se i ne žele govoriti o onome što su proživjele, a to je pogrešno jer razgovor s osobama koje će ih razumjeti najviše pomaže. Neke preplavi osjećaj straha da će opet biti napadnute, počinju se bojati ljudi ili situacija koje podsjećaju na napad. Neke potpuno izgube želju za seksom jer strahuju da će ih seksualni odnos podsjetiti na proživljeno nasilje.
Jedan od osjećaja koji se može pojaviti kod osoba nakon preživljenog nasilja je i potreba za satisfakcijom, odnosno želja za pravdom i „kaznom“ za nasilnika. Takve odlučuju prijaviti nasilje, a pri toj odluci važno je sačuvati i sve fizičke dokaze koji će pomoći pri donošenju odluke o osudi. Stoga se nakon čina ne treba tuširati, prati ruke i lice, presvlačiti se ili uništavati odjeću – treba je spremiti u vrećice i ponijeti u policiju. S odlučnošću žrtve da više neće biti žrtva i sa dokazima za forenzičare veliki su izgledi da nasilnik završi u zatvoru. A to je uvijek jasna poruka drugim potencijalnim nasilnicima da se neće izvući nekažnjeno.
Prava žrtve seksualnog nasilja
Seksualno nasilje je kazneno djelo, a žrtve mogu podnijeti usmenu ili pisanu prijavu policiji ili nadležnom državnom odvjetništvu. Čak i ako žrtva u prijavi ne navede svoje osobne podatke, nadležni su dužni postupati po kaznenoj prijavi jer moraju postupati i po anonimnim prijavama. Kod prijave seksualnog nasilja žrtva ima pravo na pratnju osobe od povjerenja, koju sama izabere i koja će biti s njom cijelo vrijeme dok traje postupak prijave.
Osim općih prava navedenih u Zakonu o kaznenom postupku, žrtva seksualnog nasilja ima i dodatna prava:
pravo da prije ispitivanja razgovara sa stručnim savjetnikom
pravo na odvjetnika kojeg dodjeljuje sud, a njegov rad je za žrtvu besplatan
pravo da je ispituje osoba istog spola
pravo da uskrati odgovor na pitanja koja nisu u vezi s kaznenim djelom koje prijavljuje, a koja se odnose na njen osobni život
pravo da bude ispitana preko audio-video uređaja čime izbjegava izravan kontakt s okrivljenim
pravo na tajnost osobnih podataka
pravo na isključenje javnosti s rasprave radi zaštite identiteta