Već godinama se velike i globalne korporacije tekstilne industrije i lanci tzv. brze mode uspješno oglušuju na optužbe da na izrabljivanju radnica u tvornicama odjeće u Bangladešu, Indiji, Indoneziji, Sri Lanki i drugim zemljama zarađuju milijune. Organizacije za ljudska prava i prava radnika govore i o optužbama za seksualna zlostavljanja koja se događaju u tim tvornicama, a tijekom pandemije covida-19 nesigurnost radnica se samo dodatno povećala.
Nagrađivana novinarka Annie Kelly za The Guardian donosi niz istraživačkih članaka o radnim uvjetima u tvornicama brze mode. Radnice, koje su i inače potplaćene, izrabljivane te prisiljene na rad u nezdravim radnim uvjetima, u razgovoru s novinarkom otkrivaju da je uz to prisutno i seksualno nasilje od strane njihovih nadređenih. Donosimo dva istraživačka teksta Annie Kally kojima se razotkriva seksualno nasilje u tvornicama brze mode. Prvi, koji danas prenosimo, je priča o seksualnom nasilju u tvornicama traperica poznatih modnih marki poput Levi’s i Wrangler. U drugom, koji donosimo u ponedjeljak, novinarka otkriva kako seksualno nasilju trpe radnice u tvornicama dječje robe modnog brenda H&M.
Dnevno zapošljavanje radnica pod ucjenom seksa
U jednoj od najvećih tvornica odjeće u Maseruu, glavnom gradu Lesotoa na jugu Afrike, menadžeri nikada ne angažiraju dovoljan broj redovnih radnica da bi bilo moguće izvršiti velike narudžbe odjeće koje dolaze iz Europe i SAD-a. Umjesto toga,svako jutro muški nadglednik odšeta do tvorničkih vrata gdje čekaju deseci žena. Njih se naziva dnevnim radnicama, one su nezaposlene rezačice i šivačice koje idu od tvornice do tvornice u potrazi za par sati posla u danu. Svi znaju što te žene moraju učiniti da bi ih odabrali iz gomile. Mnoge bi podnijele opetovano uznemiravanje i seksualno zlostavljanje kako bi osigurale dnevnicu od nešto više od šest funti dnevno. Žena čija su djeca doma gladna učinit će sve da stavi hranu na stol, rekla je Thebelang Mohapi, koja je radila u odjelu za obračun plaća. Mohapi govori da su i redovne radnice prisiljene na spolne odnose sa svojim menadžerima kako bi zadržale posao. Ona se nadala da će, ako se potrudi držati pognutu glavu ostati neprimijećena. Međutim, nije. Nekoliko tjedana nakon početka rada, neposredno prije nego što je trebala završiti njezina smjena, došao je nadzornik i rekao joj je da ga slijedi do njegova ureda, a ona je nijemo promatrala kako zatvara rolete te traži da zatvori vrata.
“Isprva je pokušao reći da se zaljubio u mene i da želi da budemo u vezi. Kad sam rekla ne, rekao je da mu moram iskazati zahvalnost ”, rekla je. Postao je ljut i agresivan, vikao je i Mohapi je pobjegla iz ureda. Tresući se, odjurila je do šefa ljudskih resursa kako bi prijavila maltretiranje. Do kraja dana dobila je otkaz.
Dobila otkaz i nemogućnost zapošljavanja nakon prijave zlostavljača
“Sve se promijenilo u trenu”, rekla je. Ona i njen suprug upravo su unajmili malu jednosobnu kuću i sanjala je kako će uštedjeti da ode na fakultet za njegu bolesnika. Njezin se suprug trudio uzdržavati nju i njihovu kćerkicu; radio je u tvornici odjeće, trljajući koljena novih traperica da izgledaju istrošeno, ali morao je prestati nakon što mu je pozlilo od udisanja vlakana trapera. “Mislila sam da je ovaj posao početak nečega dobrog za nas. Čula sam za loše stvari koje se događaju u tvornici, ali bila sam dovoljno glupa da sam mislila da mi se to neće dogoditi”, rekla je.
Kad sam srela Mohapi u Maseruu krajem prošle godine, nije radila od dana otkaza, gotovo 12 mjeseci. Menadžer za ljudske resurse te tvornice njezinom je dosjeu pridodao pismo u kojem je napisao da je drska i neposlušna te da njezin rad nije zadovoljavajući.
„To pismo”, rekla je, “prati me od mjesta do mjesta. Svaki dan se ljutim što sam kažnjena, a taj je čovjek još uvijek tamo i kući donosi plaću. Nikoga nije briga što se tamo događa s nama ženama.”
80 posto radnica u tvornicama odjeće u Bangladešu žrtve seksualnih napada
U lanjskom izvješću nevladine organizacije Konzorcij za radnička prava (WRC) stoji kako je u više tvornica odjeće u Maseruu otkrivena velika učestalost silovanja, seksualnog napada i uznemiravanja. Više od 120 žena iz tri različite tvornice posvjedočilo je da su bile prisiljene na spolni odnos s muškim nadzornicima kako bi zadržale posao. Neke su rekle da su ih silovali u tvorničkim prostorijama, druge da su se zarazile HIV-om od nadzornika koji su ih ucjenjivali neisplatom plaća ako ne pristanu na nezaštićeni spolni odnos. One koje su se žalile dobile su otkaz.
Te tvornice u Lesotu opskrbljuju neke od najpoznatijih svjetskih marki trapera. Tajvanska tvrtka Nien Hsing, koja je vlasnik tvornice koje je istraživao WRC, glavni je dobavljač Levi Straussa, Wranglera i američkog The Children’s Place. Sve su marke provodile socijalne revizije i inspekcije tvornica, koje bi trebale otkriti kršenja ljudskih prava i rada, ali nijedna nije prijavila ponižavajuće i nasilne uvjete koje su podnijele radnice. Izvještaj WRC-a prvi je koji je izravno povezao glavne marke sa seksualnim nasiljem u Lesotu. Ali i radnice odjeće u Indiji, Brazilu, Meksiku, Šri Lanki, Turskoj, Kini, Bangladešu i Vijetnamu također prijavljuju seksulno nasilje.. Izvještaj ActionAida iz 2019. procjenjuje da se 80 posto svih radnica u tvornicama odjeće iz Bangladeša suočilo sa seksualnim nasiljem na radnom mjestu.
Levi’s pokušao skinuti ljagu zabranom zapošljavanja ‘dnevnih radnica’
“Seksualno uznemiravanje prljava je tajna modne industrije. Marke se rijetko pozivaju na odgovornost za ono što se događa ženama koje izrađuju odjeću ”, rekla je Aruna Kashyap, pravnica i predstavnica Human Rights Watcha.
Levi’s je u početku rekao WRC-u da je to problem koji bi trebao riješiti Nien Hsing. No suočeni s tako jasnim dokazima kulture silovanja i seksualnog uznemiravanja u njihovom opskrbnom lancu, odlučili su da to ne mogu ignorirati. Pregovarali su o pravno obvezujućem sporazumu s Nienom Hsing, vlasnicima pet glavnih tvornica, sindikata i ženskih grupa kako bi se postavile mjere za zaštitu radnica, uključujući zaustavljanje zapošljavanja “dnevnih radnica” i stvaranje neovisnog tijela koje bi istraživalo navode o uznemiravanju. Ali ti su pomaci trenutno mrtvo slovo na papiru.
“Početkom lanjske godine iskreno smo se osjećali optimistično da će ono što se dogodilo u Lesotu stvoriti stvarne promjene za žene u globalnoj modnoj industriji”, rekao je Scott Nova, izvršni direktor WRC-a. “Ali sada je svijet napravio nekoliko koraka nazad.” Covid-19 teško je pogodio globalnu industriju odjeće. Dok je virus držao potrošače kod kuće i zatvarao velike gradove, modne marke reagirale su upotrebom klauzula o višoj sili u svojim ugovorima s dobavljačima kako bi otkazale narudžbe od oko osam milijardi funti. Mnogi su odbili prihvatiti pošiljke gotove odjeće koju nisu mogli prodati.
Zbog covida mijlijuni radnika ostali bez posla – položaj žena još teži
Učinak pandemije bio je brz i brutalan: više od milijun radnika izgubilo je posao u Bangladešu. Mnogi se već suočavaju s neimaštinom i glađu. Kako se smanjuju plaće, a tvornice zatvaraju, dogodio se val napada na borce za radnička prava i ranjive radnike, uključujući trudnice u Bangladešu, Kambodži i Mijanmaru. Već je u porastu seksualno zlostavljanje radnica u tvornicama odjeće koje očajnički trebaju posao.
“Ovo s čime se sada suočavamo nije ništa manje od poraza ljudskih prava za milijune žena”, rekao je Nova. „Kad smo objavili Lesotoov izvještaj zaista smo se osjećali kao da smo pronašli najgore od svega što bi se moglo dogoditi ženama na dnu opskrbnih lanaca. Sad, kad radnice postaju očajne u naporima da zadrže posao, manje će se usuditi progovoriti. “
U usporedbi s veleproizvođačima odjevnih predmeta od milijarde funti u Bangladešu i Kini, mala država Lesoto, enklava u Južnoj Africi, bez izlaza na more, industrijska je grana, koja izvozi samo 90 milijuna odjevnih komada godišnje, u usporedbi s izvozom 10 milijardi komada odjeće od strane Bangladeša svake godine. Ipak, jedna stvar za koju se Lesoto specijalizirao je traper. Ovdje se svake godine napravi više od 26 milijuna pari traperica, od kojih mnogi za Levi’s, a ovo je postalo gorivo koje održava posrnulo gospodarstvo u zemlji.
Mjesečno zarade manje nego što traperice koštaju u dućanu
“Bez industrije odjeće, gospodarstvo bi se jednostavno slomilo”, rekao je Sam Mokhele iz Nacionalnog sindikata odjeće i tekstilnih radnika (NACTWU) u Lesotu. Izvozna odjevna industrija čini više od 20 posto BDP-a zemlje. “Tajvanske odjevne tvrtke sada su naš najveći poslodavac. U tvornicama radi 46.000 ljudi, od kojih su većina žene čije obitelji ne bi mogle jesti ako se zatvore.”
Lesotova tekstilna industrija započela je 90-ih godina kada su tajvanske i kineske odjevne tvrtke privlačile geografska blizina zemlje cestama i lukama Južne Afrike i povoljni trgovinski aranžmani koje je nudila vlada. Grupa Nien Hsing jedan je od glavnih Levi’s-ovih dobavljača.
Velika većina, oko 80 posto odjevnih radnika u Lesotu su žene. Žene su glavne hraniteljice mnogih obitelji u Lesotu, često podržavajući šire obitelji. Otkako su tvornice došle u Maseru, broj žena zaposlenih u Lesotu udvostručio se. Ipak, odjevna industrija nije donijela ekonomsku emancipaciju za žene koju je obećavala. Većina žena s kojima sam razgovarala lani su mjesečno zarađivale manje nego što stoji jedan par Levi’s traperica, oko 60 funti. Pa ipak, za mnoge je to jedini posao koji je moguće dobiti i nešto zaraditi.
“Na kraju, radnice odjeće diljem svijeta stigmatizirane su i marginalizirane jer su siromašne žene”, rekla je Bobbie Sta Maria, viša istraživačica u Resursnom centru za poslovanje i ljudska prava. “Nadmoćno žene rade loše plaćeni, niskokvalificirani fizički rad i gotovo univerzalno muškarci su ti koji su na položajima i imaju moć nad njima. Tekstilne korporacije imaju koristi od ovog modela i nižih troškova proizvodnje, jer znaju da će žene prihvatiti loše plaćeni posao da bi izdržavale svoje obitelji. “
Brzi proizvodni model modne industrije vrši neumoljivi pritisak da proizvodi više za manje. Teret pada na dobavljače u nekim od najsiromašnijih zemalja na svijetu, gdje postoji velika nezaposlenost i malo provedbe standarda rada i ljudskih prava. Sada, dok se tekstilni brandovi trude nadoknaditi izgubljenu dobit od pandemije koronavirusa, taj će se pritisak vjerojatno samo pogoršati.
“U ožujku, kad je počela pandemija, korpopracije su odmah počele odbijati plaćati narudžbe koje su već u proizvodnji u tvornicama. Sad kada se stvari ponovno otvaraju, vidimo trgovce koji očekuju značajne popuste” – rekao je Nova.
Mohapi je rekla da su i prije pandemije nadzornici tvornica uvijek bili pod stresom stalnog pritiska da se izvrše ciljevi, a često su to prenosili na žene. Hodali bi gore-dolje vrišteći na njih da rade više. To je bio proces dehumanizacije. “Zlostavljali bi nas, nazivajući nas prostitutkama i psima. Ako smo imali veliku narudžbu, postalo je još gore.”
Izvan tvornica, Lesoto ima jednu od najviših stopa silovanja i seksualnog nasilja na svijetu, a većina žena ne vjeruje policiji. “Unutar naših tvornica žene se nisu javljale, jer u pravilu nikoga nije bilo briga i žene bi vidjele što se dogodi onima poput mene koje progovore”, rekla je Mohapi. “Ljudi iz WRC-a prvi su nas pitali što se zapravo događa i poslušali što imamo za reći.”
Istraživali uvjete na poslu i otkrili seksualno nasilje
U proljeće 2018. Godine Sethelilu Ntlhakana, koja je netom magistrirala u Južnoj Africi, nazvali su WRC-a zbog istraživačkog posla. Skupina Nien Hsing nedavno je izbacila sindikate iz svih svojih tvornica, a WRC je bio zabrinut da ne isplaćuju plaće i ne ispunjavaju zdravstvene i sigurnosne uvjete. Ntlhakanino se istraživanje svodilo na intervjuiranje žena o uvjetima rada i plaćama, izvorno nije imao nikakve veze sa seksualnim uznemiravanjem.
„Postavili smo čitav niz anonimnih intervjua izvan mjesta i satima postavljali sva ova pitanja o plaćama i izlazima od požara, a zatim smo – gotovo kao naknadnu misao – pitali žene koji je njihov glavni problem na poslu, a one su počele govoriti o svojim nadzornicima “, pojjašnjava Ntlhakana. Brzo je shvatila da to nisu izolirani slučajevi. “Svaka je osoba koju smo intervjuirali govorila isto.”
Ntlhakana i njen kolega počeli su se fokusirati na pitanje seksualnog nasilja u tvornicama koje opskrbljuju Levi’s. “Gledajte, ja sam žena iz Lesota”, rekla je. “Često sam se susretala s rodno uvjetovanim nasiljem na radnom mjesto, ali ono što su mi te žene govorile bila je druga razina.” Neke žene su Ntlhakani priznale da su zaražene HIV-om od svojih nadzornika i da nisu mogli reći svojim muževima. “Bilo je tako teško nositi se s tom razinom traume i boli”, rekla je. “Naša su srca bila slomljena svaki dan.”
Njemu samo rekreacija pod pauzom – meni poput smrti
Kabelo Sello jedna je od žena koja je razgovarala s Ntlhakanom početkom 2019. Sello se preselila u Maseru 2018. godine, a u rodnom je selu ostavila troje male djece i staru majku kako bi im svaki mjesec slala svoju plaću. Nakon mjeseci traženja posla ponuđen joj je kratkoročni ugovor u tvornici Nien Hsing, pakiranje Levi’s traperica u kutije.
“Bilo je stvarno teško. Morali smo spakirati najmanje 90 kutija traperica dnevno, pa je bilo jako stresno”, rekla mi je kad smo se sreli u centru Maserua. Kako se Selloin ugovor bližio kraju, nadzornik joj se počeo nabacivati i noću je pratiti s posla.
Sello je razumjela transakciju koju je predložio. U zamjenu za seks, dobila bi stalni posao i bolje uvjete na poslu. “Cijelo sam vrijeme razmišljala o tome kako trebam uzdržavati troje djece i majku”, rekla je tiho. “Učinila sam to i dobila sam posao, ali osjećam se vrlo sramno”, rekla je. “A on me i dalje uznemirava, i dalje očekuje da to radim kad god on želi.”
U Lesotu sam razgovarala s deset žena koje rade u tvornicama koje proizvode traperice za Levi’s i druge zapadne brendove. Jedna žena, Mamello Makhetha, slomila se kad je govorila o silovanju od strane svog šefa. Sakrila je lice u rukav dok je opisivala miris njegove kreme poslije brijanja koju je osjećala dok je ležao na njoj te kako je narednih tjedana osjećala da polako silazi s uma. “Ponašao se kao da se ništa nije dogodilo”, rekla je. “Shvatila sam da je to možda učinio mnogim drugim ženama. Možda je za njega ovo bila samo rekreacija u vrijeme ručka, ali za mene je to bilo poput smrti. “
Kad se Makhetha na kraju požalila, degradirana je i premještena na slabije plaćeni posao u drugom odjelu. “Znam da je ono što mi se dogodilo pogrešno, ali ako izgubim ovaj posao, neću dobiti drugi, tako da na kraju jednostavno moram prihvatiti da je to život”, rekla je.
Lanac prikrivanja seksualnog nasilja u industriji brze mode
S druge strane, kultura koja dopušta seksualno uznemiravanje i nasilje nad ženama duboko je zabrinjavajuća za neke muške radnike. Joseph Tlali, otac je četvero djece s više od 20 godina radnog iskustva u tvornici. Nadzornik je u jednoj od tvornica koje se spominju u zvješću WRC-a.
“Nadzornici su samo radili što su htjeli”, rekao je. “Čak su i mlađi menadžeri zlostavljali žene tijekom njihovog ručka. Direktor tvornice zapravo bi ih gledao kako ih siluju na nadzornoj kameri, ali ne bi učinio ništa da to zaustavi. Bilo je više poput gledanja pornografije, znaš? Otišao bih kući i pogledao svoje kćeri kako spavaju i pomislio: ‘Nikad nećeš raditi na jednom od ovih mjesta.”
Rješenje je, rekao je Tlali, moralo započeti s poštenom plaćom. “Žene trebaju biti plaćenije kako bi osjećale da imaju izbor i ne smiju ugovarati poslove na samo nekoliko dana.” Rekao je da tajvanske šefove nije bilo briga za to kako se nadzornici odnose prema ženama sve dok izvršavaju narudžbe, a brendovima je svejedno dok god dobivaju jeftinu odjeću. “Ništa nije učinjeno da žene budu sigurne”, rekao je. “Nisu mogle reći svojim muževima jer bi mnogi mislili da su si same krive.”
Levi Strauss & Co u industriji je bio istican etičkom nabavom kao jedan od prvih modnih brendova koji je zahtijevao da dobavljači poštuju ljudska prava i radne standarde. Ipak, u tvornicama gdje se proizvode njegova odjeća, njegovi lanci opskrbe u Lesotou, leglo su seksualnog nasilja. Kako mi je rekao jedan aktivist: “Ako se to događa u Levi’s-ovom lancu opskrbe, to se događa svugdje.”
Ne postoje prave revizije korporativne odgovornosti i etičkog poslovanja
Iako svaki prodavač ima vlastiti pristup etičkoj nabavi, većina, uključujući i Levi’s, koristi tvorničke inspekcije i socijalnu reviziju kako bi pokazala da poduzimaju aktivne korake u provedbi svojih kodeksa ponašanja.
Modna se industrija počela oslanjati na društvene revizije nakon izvješća iz 90-ih, koje su otkrile eksploataciju radnika koji proizvode robu za svjetske marke kao što su Nike i Gap. No, godinama kampanje upozoravaju da kodeksi ponašanja i društvene revizije ne samo da ne rade, već dovode u zabludu. Stvarajući prikaz korporativne odgovornosti, omogućuju brendovima da odgovornost za loše uvjete rada prebace na dobavljače.
“Ove revizije nisu tu kako bi zaštitile radnika, one štite reputaciju odjevnih tvrtki”, rekla je Aruna Kashyap iz Human Rights Watcha. Kashyap se prisjeća katastrofa zbog kojih su radnici u tvornicama odjeće izgubili život u nesigurnim zgradama: 2012. godine, požar tvornice Ali Enterprises u Pakistanu usmrtio je 250 radnika koji su bili zarobljeni iza zabravljenih prozora. 2013. godine, u katastrofi Rana Plaza u Bangladešu, srušila se tvornička zgrada, usmrtivši 1.134 ljudi, a tisuće je bilo ozlijeđenih.
“U oba slučaja ove su tvornice društvene revizije proglasile sigurnima neposredno prije nego što se dogodila katastrofa. Ako revizije ne mogu utvrditi da će se zgrada srušiti, nema šanse da bi mogli identificirati nešto tako skriveno i nijansirano kao rodno uvjetovano nasilje ”, pojašnjava Kashyap. Bez obzira na to što se govori o seksualnom nasilju, modni brendovi niti ne postavljaju to pitanje. “Oni jednostavno ne žele znati.”
Sve tvornice navedene u izvješću WRC-a bile su revidirane i pregledane, i nisu pronađeni problemi. Žene s kojima sam razgovarala u povjerenju, pod uvjetom da ostanu anonimne, koje su se također žalile na nesigurne radne uvjete i probleme s plaćama i ciljanjem sindikalnih organizatora – sve su bile u tvornici kad su se provodile revizije. Svi su rekli da revizorima nikada neće otkriti nikakve probleme koje imaju, posebno ne seksualno uznemiravanje.
Radnice taje seksualno nasilje pred revizorima jer ih se ispituje pred šefovima
“Kad inspektori dođu, s nama razgovaraju samo u skupinama i obično ispred naših menadžera”, rekla je Kabelo Sello. “Čak i ako razgovaraju s nama nasamo, uprava to promatra, pa ako naknadno postoji žalba, znaju tko je kad razgovarao. Nikad nas ne pitaju ništa konkretno, samo kažu: “Jeste li sretni na poslu?”, a mi svi kimamo. “
Pitala sam Levi’s zašto njihove socijalne revizije nisu uspjele utvrditi zlostavljanje koje su otkrili istraživači WRC-a. Kim Almedia, direktorica Levi’s-ovog programa “dobrobiti radnika”: “Rodno nasilje složeno je pitanje i vrlo ga je teško otkriti na radnom mjestu”, rekla je. “Mislim da je ovo vrlo specifičan incident koji se dogodio kod jednog dobavljača s vrlo specifičnim uvjetima.”
Levi’s je rekao da namjerava stvoriti timove koje vode žene za obavljanje revizija. Međutim, Ntlhakana, koja je intervjuirala mnoge radnike u tvrnicama odjeće, rekla je da brendovi moraju zadobiti povjerenje žena jer se one boje progovoriti.
„Mi smo relativno mala nevladina organizacija i upravo smo unajmili hotelsku sobu dalje od tvornice i pitali radnice žele li doći i razgovarati s nama. Morate stvoriti uvjete u kojima se žene osjećaju sigurno razgovarati.”
Tvornica porekla sve optužbe o postojanju seksualnog nasilja
Kada je WRC prvi put iznio optužbe žena upravi Nien Hsing, oni su sve to porekli. “Rekli su da dvije godine nisu zabilježeni slučajevi seksualnog uznemiravanja ili zlostavljanja i da niti jedan upravitelj ili nadređeni nije disciplinski kažnjavan zbog seksualnog uznemiravanja od 2005. godine”, rekla je Rola Abimourched, voditeljica kampanje u Lesotu. “Što je točno i bila poanta koju su žene iznosile – nije bilo sigurnog načina da prijave.”
Levi’s je surađivao s Nien Hsing, lokalnim sindikatima i skupinama za ženska prava kako bi poboljšao uvjete rada a žene u tvornicama. “Za nas je ovo bio ogroman korak, jer prije bi bilo nezamislivo da međunarodni brendovi sjede za istim stolom kao i lokalni sindikat”, rekao je Sam Mokhele iz sindikata NACTWU u Lesotu.
Lesotski sporazum prvi pokušaj borbe protiv rodno uvjetovanog nasilja
Iz tih je pregovora proizašao Lesotoski sporazum, kojeg su pregovarači proglasili prvim vjerodostojnim pokušajem borbe protiv rodno uvjetovanog nasilja u industriji odjeće. Nien Hsing složio se, između ostalih mjera, da primijeni pristup nulte tolerancije prema seksualnom uznemiravanju, prizna sindikate, zaposli više ženskih nadzornika i stavi sve radnike na službene ugovore. Osnovano je neovisno tijelo s punim radnim vremenom koje istražuje pritužbe na seksualno uznemiravanje, a koje je ovlašteno otpustiti počinitelje. Ako Nien Hsing ne ispuni bilo koji od ovih uvjeta, izgubit će ugovore s Levi’som i ostalim brendovima.
“Nastojimo osigurati sigurno radno mjesto za sve radnike u našim tvornicama i stoga smo u potpunosti predani provedbi ovog sporazuma odmah, sveobuhvatno i s mjerljivim uspjehom”, rekao je Richard Chen, predsjedatelj Nien Hsing, prilikom pokretanja projekta sporazum.
Levi Strauss & Co, The Children’s Place i Kontoor Brands (vlasnici Wranglera) zajednički su izjavili: „Predani smo radu na zaštiti prava radnika i njegovanju dobrobiti u tvornicama dobavljača trećih strana, tako da se svi radnici u tim pogonima, posebno radnice, osjećaju sigurno, cijenjeno i osnaženo … Vjerujemo da ovaj višestrani program može stvoriti trajne promjene i bolje radno okruženje u tim tvornicama, čineći značajan pozitivan utjecaj na cjelokupnu radnu snagu. “
Sindikati su mi prije zaključivanja sporazuma rekli da su se stvari već dramatično promijenile za žene u tvornicama koje su potpisale sporazum. “Prije su radnici uvijek bili očajni. Sada su tvornice one koje očajnički žele da ne izgube brendove ”, rekao je Mokhele. „Dinamika snage dramatično se vratila natrag na radnike. Nadzornici ih više ne mogu dirati.”
Mamello Makhetha i Kabelo Sello, dvije žene koje su se suočile sa seksualnim zlostavljanjem svojih muških nadzornika, slažu se da se tvornice osjećaju sigurnije. “Svi radnici sada imaju redovne ugovore I dosta je uznemiravanja prestalo”, rekla je Sello.”
Ono što se dogodilo u Lesotu, govori Levi’s-ova viša voditeljica programa Kim Almedia, bila je “velika krivulja učenja” za brend. Rekla je da je Levi’s ponosan što je bio dio stvaranja “revolucionarnog” Lesoto sporazuma. Levi’s je kao robna marka, naglašava, posvećen dobrobiti žena koje rade u njegovom lancu opskrbe.
“Prepoznajemo da su 70-80 posto naših radnika žene, a s obzirom na postojeću neravnotežu moći, to dovodi do problema”, rekla je. “Globalno buđenje oko #MeToo pokreta prilika je da iskoristimo ovaj trenutak kao zamah i budemo lider u ovom prostoru. Trebalo je neko vrijeme da se industrija odjeće probudi u odnosu prema ozbiljnosti problema seksualnog nasilja, ali sada nema vremena za gubljenje za njegovo rješavanje.”
Sporazum o Lesotu tek se počeo provoditi kad je krenula pandemija. Jedna od tvornica navedenih u izvješću WRC-a zatvorena je, ali sindikati su uspjeli pregovarati o neviđenim otkaznim paketima za radnike, a uprava je obećala da će ih zaposliti čim se narudžbe nastave.
“Stojimo na rubu potencijalne katastrofe u radničkim pravima, dok brendovi i dobavljači pokušavaju nadoknaditi gubitke koje su pretrpjeli tijekom pandemije”, rekao je Abimourched. “Lesoto nudi model kako se bolje izgraditi, ali, bojim se, utjecaj koji će sporazum imati na nekolicinu tvornica Nien Hsing u Lesotu može biti ograničen.”
Do danas je ovaj sporazum jedini pokušaj modne industrije da zaustavi seksualno zlostavljanje radnika odjeće. Levi’s kaže da ne planira pokretati slične inicijative u ostatku svog opskrbnog lanca. Niti jedan počinitelj nije se suočio s kaznenom prijavom za seksualne napade počinjene u tvornicama.
“Ono što se dogodilo ženama u tvornicama Nien Hsing koje su se javile i progovorile je nevjerojatno, a bolna su saznanja da su žene i u drugim tvornicama odjeće suočene s istim uznemiravanjima i seksualnim nasilje. S covidom se situacija u Lesotu svakim danom samo pogoršava za žene ”, rekla je Sethelile Ntlhakana. “U Lesotu ima više od 45.000 radnica u tvornicama odjeće i više od 40 milijuna širom svijeta. Svaki čin seksualnog nasilja s kojim se suočavaju je zločin i on se mora zaustaviti. “
Neposredno prije puštanja ovog teksta u objavu razgovarala sam još jednom s Thebelangom Mohapi telefonom iz Lesota. Rekla mi je kako se njezin život promijenio otkako je izašao izvještaj WRC-a. Kad je vidjela što su žene u njezinoj tvornici uspjele postići za sebe i za tisuće drugih, sa svojim je slučajem otišla na sud i uspjela vratila svoj posao. Sada se školuje za sindikalnog predstavnika u svojoj tvornici. “Još uvijek je teško”, rekla je, “ali barem nas ovdje u Lesotu svi sada slušaju. Želim pokušati osigurati da niti jedna druga žena u tvornicama ne mora biti suočena sa seksualnim uznemiravanjem i nasiljem.”
U sljedećem nastavku u ponedjeljak, 21. lipnja, donosimo priču o raširenom seksualnom nasilju nad radnicama u indijskim tvornicama koje proizvode odjevne predmete H&M-a