Skupština Grada Zagreba prošli je tjedan usvojila Strategiju zaštite od nasilja u obitelji za razdoblje od 2023. do 2025. godine. Dokument je osobito važan u vremenima kad svi podaci ukazuju na porast nasilja kojega ne samo da ima sve više nego je i sa sve drastičnijim posljedicama. Dovoljno je samo spomenuti brojku od trinaest femicida u Hrvatskoj u 2022. godini, po čemu smo pri vrhu među članicama EU.
Strategija, kao i svi slični dokumenti, ima nabrojene svrhe i ciljeve, rokove izvršenja, nositelje programa i tako dalje. Bavi se prevencijom nasilja u obitelji, podrškom žrtvama tog nasilja, podrškom posebno ranjivim skupinama žrtava, psihosocijalnim tretmanom počinitelja i počiniteljica nasilja, edukacijom stručnjaka koji se bave zaštitom od obiteljskog nasilja te senzibilizacijom javnosti.
Autorstvo Strategije pripada Povjerenstvu za ravnopravnost spolova Zagreba, čija predsjednica je poznata feministkinja i borkinja za ljudska prava Rada Borić.
Prema statističkim podacima iz godine u godinu raste broj prijava slučajeva obiteljskog nasilja. Je li uistinu riječ o porastu nasilja ili je broj prijava porastao zbog jačanja svijesti da je nasilje neprihvatljivo? Pokazuje li rast broja prijava i porast povjerenja u sustav?
Prema službenim podacima Ministarstva unutarnjih poslova za razdoblje od 2018. do 2022. godine na razini Republike Hrvatske uočljiv je, s jedne strane, trend smanjenja prekršaja nasilja u obitelji, a s druge, porastao je broj kaznenih djela iz područja kaznenopravne zaštite djece i obitelji, tako da bismo mogli govoriti i o jačanju svijesti o prijavljivanju nasilja, ali i o posljedici promjene zakonskih normi, jer se broj kaznenih djela utrostručio od 2015. do 2021. Žene, koje čine 79 posto žrtava, nažalost još uvijek ne vjeruju sustavu, ne prijavljuju nasilje ili pak često prijavljuju institucionalno nasilje. Ono što dodatno zabrinjava je brutalizacija nasilja i femicid: Hrvatska je po broju ubijenih žena u odnosu na broj stanovnika ispred Francuske.
Broj prekršaja u 2021. se u odnosu na 2018. smanjio za 13,9 posto, dok je porastao broj kaznenih djela iz navedena područja od 85 posto. U brojkama je to tisuću kaznenih djela u 2018, a 1850 u 2021. godini.
Zagrebačko Povjerenstvo za ravnopravnost spolova pokrenulo je kampanju “NeVidljive” kojoj je cilj ukazati na nasilje nad starijim sugrađankama. Imate li podatke koliko je prijava nasilja iz te kategorije građana?
Prema statistici MUP-a, 2020. godine bilo je 1095 žrtava nasilja starijih od 65 godina. U prvih šest mjeseci 2022. u Gradu Zagrebu prijavljena su 232 kaznena djela nasilja u obitelji, od čega ih je 206, odnosno 88 posto, počinjeno na štetu žena te 26 ili 12 posto na štetu muškaraca. Od ukupno 232 oštećene osobe, 44 osobe su starije od 60 godina, njih 19 posto.U Zagrebu živi gotovo sto tisuća žena starijih od 65 godina, a koliko njih trpi nasilje nije poznato jer o tom problemu nema novijih istraživanja.
Ali, i podatak da se gotovo 20 posto kaznenih djela nasilja u obitelji odnosi na starije sugrađane, čemu valja pridodati prekršaje kao i neprijavljivanje nasilja, potaknuo nas je da kao Povjerenstvo pokrenemo kampanju NeVidljive, kako bismo osvijestili i nasilje nad ženama starije dobi, ohrabrili žene da ga prijavljuju, ali i poduzeli mjere da ih se zaštiti od nasilja.
Činjenica da su od trinaest ubijenih žena prošle godine, šest ubili njihovi sinovi govori posljedično da majke nisu spremne prijavljivati nasilje, najčešće zbog stida, zbog straha od počinitelja, ali i ekonomske ovisnosti, nepovjerenja prema institucijama…
Je li možda razlog neprijavljivanja i činjenica da žene nisu svjesne da nasilje nije samo fizičko? Što je sve nasilje?
Žene razumiju da nasilje nije samo fizičko ili seksualno, već i psihičko. Nasilje je također i ekonomsko, uskrata ili oduzimanje ekonomskih sredstava, kao i zanemarivanje, nebriga za njih. Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji u članku 10. st. 6. kaže „Nasilje u obitelji je zanemarivanje potreba osobe s invaliditetom ili osobe starije životne dobi koje dovodi do njezine uznemirenosti ili vrijeđa njezino dostojanstvo i time joj nanosi tjelesne ili duševne patnje”. Tako da treba isticati i zanemarivanje od obitelji, ali i institucija, kao nasilje nad ženama starije dobi. Vrijeme pandemije posebno je pokazalo koliko su osobe starije životne dobi izložene različitim oblicima nasilja.
Izuzetno je malen broj prijava nasilja nad osobama s invaliditetom, premda se neformalno može čuti od socijalnih radnika, kao i od članova nevladinih udruga, da je takvog nasilja puno. Što se može učiniti da se to promijeni?
Neke su zajednice i neke ranjive skupine posebno izložene nasilju, pa tako i žene s invaliditetom koje su najčešće ovisne ili o članovima obitelji i/ili o institucionalnoj skrbi te zbog straha od gubitka pomoći koja im je potrebna ne prijavljuju nasilje. To se može promijeniti posebnom edukacijom svih uključenih u podršku i skrb ženama s invaliditetom kao i direktnom podrškom ženama da prijave nasilje, a da se pri tom osjećaju sigurno i zaštićeno. Također, važno je osigurati i dodatne mjere pomoći, primjerice osigurati primjerenu dostupnost savjetovalištima i medicinskim uslugama.
Svima je jasno da se svijest o tome što je nasilje i kako se treba ponašati usađuje u djecu još od vrtićke dobi. Postoje programi, no koliko se i kako provode? Svjesni smo isto tako da je jak otpor uvođenju građanskog odgoja u škole. Tko su “glasnogovornici” tog otpora?
Znamo da djecu od vrtićke dobi treba pripremati kako nenasilno komunicirati, razbijati stereotipe, paziti da na djeci ne bude znakova nasilja (bilo kao svjedoka ili žrtava). Postoje preventivni programi predškolskih ustanova, no, nažalost, često ovise o dobroj volji onih koji bi ih trebali provoditi, ukoliko su i sami dovoljno educirani da npr. prepoznaju živi li dijete u nasilju. Nedostatak građanskoj odgoja već je uzeo svoj danak brojnim generacijama, zahvaljujući repatrijarhalizaciji hrvatskog društva, onima koji žene smatraju ‘drugotnima’, u čemu prednjači Crkva i različite vjerske udruge, pa slijedom ‘nauka’ koji ne promovira ravnopravnost niti ne osuđuju nasilje nad ženama. Vjerujem da će predmet “Škola i zajednica”, uveden 2022./2023., iako izborni, razvijati kod učenika znanja, vještine, stavove i ponašanja potrebne za aktivno djelovanje u zajednici, a također će se baviti i temom rodno uvjetovanog nasilja i posljedicama istog.
U koliko se odgojno-obrazovnih ustanova provode preventivni programi za prepoznavanje i sprječavanje zanemarivanja, zlostavljanja i nasilja? Kako ih prihvaćaju odgajatelji i profesori, jer poznato je da su preopterećeni i redovnim poslom?
U školama nema posebnih preventivnih programa za prepoznavanje i sprječavanje nasilja. Ovisno o predmetima i nastavnicama i nastavnicima, a najčešće u okviru sata razrednika, govori se i o zlostavljanju i nasilju, s fokusom na vršnjačko ili internetsko nasilje. Neke udruge, kao CESI, a za to treba posebna ‘dopusnica’ i prostor i vrijeme u školi, godinama provode programe u školama o nasilju u vršnjačkim vezama, a zabrinjava podatak iz njihova istraživanja da mladi ne prepoznaju da je i jedan šamar nasilje, te je tim prije potrebna sustavna edukacija.
Preventivni programi predškolskih ustanova podrazumijevaju i stalno senzibiliziranje i edukaciju djelatnica i djelatnika za bolje prepoznavanje i pravodobno i primjereno postupanje u slučajevima kada uoče znakove koji bi mogli ukazivati na neke od oblika obiteljskog zanemarivanja ili zlostavljanja. Učenicama i učenicima koji su doživjeli bilo koji oblik nasilja u obitelji, stručna služba škole dužna je pružiti individualno savjetovanje i provoditi diskretni zaštitni program u skladu s nekoliko Protokola o postupanju u slučaju nasilja. Treba istaknuti da Gradski ured za obrazovanje, sport i mlade kontinuirano vodi evidenciju o broju prijava nasilja u osnovnim i srednjim školama Grada Zagreba, a sukladno dojavama iz škole. U školskoj godini 2021./2022. prijavljen je ukupno 241 slučaj nasilja, od čega 158 u osnovnim, a 83 slučaja u srednjim školama. Uz vršnjačko i internetsko, među njima je dvanaest prijava nasilja u obitelji te deset prijava nasilja sa seksualnim obilježjima.
Od ove školske godine u 36 srednjih škola, a to je 85 posto zagrebačkih srednjih škola, Grad Zagreb je započeo s provedbom novog predmeta “Škola i zajednica“ za učenice i učenike drugog i trećeg razreda i to je dobar početak sustavnog rada na građanskom odgoju.
Seksualno nasilje najteži je oblik nasilja jer ostavlja dugotrajne, često i doživotne posljedice na žrtvi. Reci.hr je još prije dvije godine pokrenuo peticiju za uvođenje seksualnog odgoja u škole koju je potpisalo petnaest tisuća ljudi. Dakle, postoji potreba i postoji interes. Kada možemo očekivati da se ta inicijativa počne realizirati?
Pitanje bi trebalo uputiti Vladi, tj. Ministarstvu obrazovanja. Oni isti kojima smeta sintagma ‘rodno uvjetovano nasilje’, na pomisao da bi se u školama razgovaralo o spolnosti, seksualnosti, seksualnim manjinama, identitetima, spolno prenosivim bolestima, seksualnom zlostavljanju i sličnim temama, brana su svim dosadašnjim inicijativama o uvođenju seksualnog odgoja u škole. A većina tih ‘branitelja tradicionalnih vrijednosti’ su birači stranke na vlasti koja, iako je ratificirala Istanbulsku konvenciju, nije spremna uvesti seksualni ni građanski odgoj u škole te je time suodgovorna i za nasilje nad ženama i djecom.
No, može li grad Zagreb samoinicijativno pokrenuti takvu edukaciju u školama na svom području?
U okviru programa ‘Škola i zajednica’ može, i ona je uključena, no kreiranje posebnog predmeta može biti tek dio fakultativnog programa, što nije onda jednako dostupno svima. Za obavezni predmet, bilo Seksualni odgoj ili Građanski odgoj, nadležno je Ministarstvo i treba, ponovo, organizirati pritisak da se uvedu u školski program.
Zašto uopće imamo skloništa za žrtve obiteljskog nasilja? Naime, u teoriji, iz doma bi trebalo udaljiti nasilnika, a ne žrtve, no u praksi je obrnuto. Zašto?
Često se i sama to pitam. U trenutku nasilja, ili nakon dugotrajnog trpljenja i u krajnjoj nuždi, žena s djecom izlazi iz svog doma, a nasilnik ostaje u domu. Pri tom, i ako ga policija privede, vrlo se brzo vrati u dom, u kojemu, ako žena nije otišla, nastupa novo nasilje zbog prijavljivanja. U ruralnim sredinama, dodatno, kao posljedica imovinskih odnosa, to jest nasilnik je vlasnik imovine, što često i ističu riječima ‘ovo je moje, ako ti se ne sviđa, idi’, pa je žena izbačena iz doma. Čak i u suvlasničkim odnosima, nakon izlaska iz stana ili kuće počinje mučni proces, pri čemu je nasilnik ‘ u svome’, a žena u skloništu ili podstanarstvu i treba sudskim procesima izboriti svoje pravo na dom. Možda bi nam trebala jednostavna kampanja: Nasilnik van, žena i djeca ostaju. I osnažiti onda psihosocijalne programe za počinitelje, na koje danas odlaze po nalogu suda ne bi li izbjegli kaznu.
Od 2018. na tretman je upućeno 447 osoba (78 posto muškaraca te 22 posto žena), međutim, nisu svi oni uključeni u grupni ili individualni tretman. Razlog neuključivanja je neodazivanje na tretman ili kada sud u tretman uputi osobe koje ne zadovoljavaju kriterije sukladno Standardima za provedbu tretmana (osobe s problemima ovisnosti, osobe s kognitivno sniženim kapacitetima i dr.). Od 243 uključena počinitelja i počiniteljice, tretman je uspješno završilo 34 posto polaznika i polaznica, 51 posto djelomično uspješno, a 15 posto neuspješno ili je tretman neredovito pohađalo.
Kako je moguće da se počinitelj ne odazove ili ne dolazi redovito na tretman koji mu je odredio sud? Postoje li sankcije za takvo ponašanje?
Moguće je, jer zašto bi svaki nasilnik želio promijeniti svoje ponašanje, kad počinitelji nasilja u nasilju vide svoju moć, u kontroli svoj uspjeh. Oni ne žele prihvatiti odgovornost za nasilje. Nažalost, počinitelji, i počiniteljice, u tretman ionako ne dolaze svojom voljom, već po nalogu suda, a kada se dolazi ne bi li se izbjegle sankcije, onda to i nije najbolja motivacija.
U Strategiji zaštite od nasilja u obitelji naglašava se suradnja sa Zavodom za zapošljavanje jer je najveći problem žrtve nakon što ode od nasilnika od čega će živjeti. Kako ta suradnja funkcionira u praksi?
Grad ima mjere koje mogu ublažiti položaj žena koje su preživjele nasilje, a jedna od njih je dodjela stana izvan liste reda prvenstva u petogodišnji najam i sa zaštićenom najamninom. Od 2012. do 2021. Grad Zagreb je osigurao je stanove za sto osoba/obitelji žrtava nasilja u obitelji. Od ove godine je na moj prijedlog dodana i nova mjera kojom se predviđa dodjela stanova skloništima na upravljanje kako bi žene nakon izlaska iz skloništa imale pravovremeno osiguran smještaj i osjećaj sigurnosti da mogu ponovo graditi svoj život.
Uz podršku oko osiguranja ‘krova nad glavom’, Grad predviđa mjere uključivanja ili povratka na tržište rada, u suradnji s Hrvatskim zavodom za zapošljavanje – Područnom službom Zagreb. HZZ vodi evidencije nezaposlenih osoba žrtava obiteljskog nasilja i uključuje ih u proces pripreme za zapošljavanje i posredovanja u zapošljavanju, kroz radionice za pripremu za samozapošljavanje, kao i individualna savjetovanja. U 2021. iz evidencije nezaposlenih se vidi da su se zaposlile 24 nezaposlene osobe žrtve obiteljskog nasilja.