U našem prvom tekstu problematizirat ćemo dominantnu sliku žene kroz feministički pogled na likove najpoznatijih biblijskih žena, grešnice Eve i Marije, Bogorodice. Jedna je postavljena kao paradigma žene, druga kao paradigma ideala žene. Šturi biblijski reci nam o njima govore vrlo malo, sigurno mnogo manje od bogatog imaginarija kojeg su kroz stoljeća potencirali patrijarhalni teolozi. Oni su u praznine između biblijskih redaka upisivali vlastite (svjesno ili nesvjesno) mizogine stavove, često sa stravičnim posljedicama.
Ako su vam rekli da neki biblijski tekst znači samo jednu stvar, koja je uz to i konačna, nepobitna istina – lagali su vas! Kako bi uopće mogle tumačiti biblijski tekst, moramo razumjeti kontekst u kojem nastaje. Čitanje je tek dio procesa tumačenja u kojem se pitamo gdje, kada i kako tekstovi nastaju, od koga i za koga, iz kojih razloga su izabrani u kanon – zašto ih je neka vjerska zajednica prepoznala kao važne – koji su društveni, kulturni i politički konteksti njihovih nastanka, koji su mitovi i priče iz usmene povijesti popularni u tom trenutku, na kojem jeziku su tekstovi napisani; kako tumačimo riječi s višeslojnim značenjima (kakvih je primjerice hebrejski prepun), koje kvalitete dobivaju ili gube prijevodima…
Sva ova pitanja vode nas zaključku da biblijski tekst nije u kamenu urezana riječ, već proces; ne nastaje u trenutku kada je napisan, nego se stalno stvara.
Marijin biblijski lik smo stoljećima okivali betonskim himenom, dok njeno ljudstvo i ženstvo nisu skoro u potpunosti zamijenile nadljudske osobine od bezgrešnog začeća do uznesenja i duše i tijela u nebo. Ima više neljudskih karakteristika od Isusa, a njega u kršćanstvu držimo Bogom!
Značenje teksta nastaje u našem susretu s njim, skupa sa svim kontekstima koji oblikuju i nas same. Mi čitamo i tumačimo tekst – no ne shvaćamo ga sve isto! Ne čitam isto neki biblijski tekst prije deset godina i danas. A moja kolegica Barbara ga je i prije deset godina čitala sasvim drugačije od mene. Postoje pravila i metode kojima se služimo da bismo razumjele biblijski tekst i kojima potvrđujemo ili opovrgavamo različita tumačenja. Znači li to da samo teolozi:ginje mogu čitati Bibliju? Ne – naravno da netko tko nije teolog:inja također može čitati i tumačiti biblijski tekst – na kraju krajeva, puna je povijest neodgovornih teologa koji su ga krivo interpretirali kao i vrlo antireligijskih aktivist:kinja čije su interpretacije sasvim na mjestu. Kod Biblije je vrlo važno sljedeće: ne shvaćati je doslovno, ne koristiti je kao dokaz istine, odnosno, ne instrumentalizirati je kako bi nametnule svoje tumačenje, a onda ga učinile podlogom za kontrolu i forsiranje društvenih normi… Ukratko, ne budimo fundamentalist:kinje jer ta opcija teološki, religijski i vjerski naprosto ne drži vodu, ma koliko se pravovjernom pokušavala prikazati.
U 21. stoljeću ne postoji iole ozbiljan teolog:inja koji bi zdušno brani:la ideju prvotnosti muškarca i drugotnosti žene, ali svijet je pun neodgovornih teologa:inja i toksičnih teologija. Neki tako i dalje pripisuju muški rod Bogu, poistovjećujući čovjeka i muškarca, gdje žena ostaje Drugo.
Biblijski tekst nam o Bog:inji, duhovnosti i religiji ne govori ništa više nego što nam govori o ljudima, identitetima, društvima i kulturama, kontekstima unutar kojih su se njihova promišljanja i tumačenja onostranog razvijala. Kao dvije teologinje imamo intelektualnu i ljudsku odgovornost propitati, osvijestiti, priznati i pokazati pozicije iz kojih polazimo u naše interpretacije Biblije. Feministička i queer teologija. Naša tumačenja i naša promišljanja nisu apsolutna istina, i definitivno nisu jedina legitimna tumačenja. Naše razumijevanje, komentari biblijskog teksta – i prije svega pitanja – itekako su vezana uz duh vremena, kulture, društveno-političke situacije… I ništa manje važno, uz naše osobne identitete. Od toga ne bježimo. Kao što su interpretacije biblijskih tekstova tijekom povijesti oblikovane u različitim osobnim, društvenim i kulturnim kontekstima, tako će i naše interpretacije biti oblikovane u našim kontekstima. Pozivamo vas stoga da omotane u vlastite kontekste s nama (de)konstruirate dominantnu kršćansku paradigmu žene i ženske seksualnosti.
Serija tekstova napisana je pretežito u ženskom rodu, no nadamo se da će se u njemu pronaći sve koje tema zanima, bez obzira na rodni identitet.
Mizoginija nedostižnosti
Interpretacije stvaranja (i izgona) Eve (i Adama) iz Edena osudile su žene na višestoljetnu drugotnost, krivnju za izvorni grijeh i čovjekov pad, te postale polazišnom točkom za uspostavu rodne hijerarhije u kršćanskoj kulturi. Marija pak, koju se naziva drugom Evom i njezin je kontrapunkt, u religijskom folkloru tek je osobnosti lišena fetišizirana svetica, za svaku od nas nedostižni ideal, djevica-majka. Kako sugerira ‘nepristojna’ teologinja Marcella Althaus-Reid, Marijin biblijski lik smo stoljećima okivali betonskim himenom, dok njeno ljudstvo i ženstvo nisu skoro u potpunosti zamijenile nadljudske osobine: bezgrešno je začela, Bogorodica i vječna djevica, rodila je bezbolno i zaobišao ju je istočni grijeh, te je uznesena dušom i tijelom u nebo – ukratko, ima više neljudskih karakteristika od Isusa, a njega u kršćanstvu držimo Bogom! Što nam to govori o očekivanjima od žena u patrijarhatu? Stvarnosti svakodnevnih žena, daleko su od Eve koja je ‘kriva za sve’ i ‘ultimativne dobre djevojke’ Marije. One su nam (srećom!) nedostižne.
Kroz čitav tekst Biblije Bog:inja njeguje metodu stvaranja od jednostavnijeg prema složenijem, od nesvjesnog prema sve većoj samosvijesti, sa ženom kao kulminacijom evolutivnog procesa. Nećemo se naravno nadmetati u dokazivanju dominacije, no bitno je ukazati na različite mogućnosti interpretacija Biblije.
Prva drugotna
Prema patrijarhalno uvjetovanim teolozima, Eva je drugotna u odnosu na prvostvorenog muškarca i u tom smislu utjelovljenje Drugog. Kao Druga, manje je važna, inferiorna u odnosu na prvotnog. Nismo sigurne niti je li baš slika Božja ili uopće čovjek! Ne čudi stoga da Marie Shear kaže da je feminizam ‘radikalna ideja da su žene ljudi’. Stvorena je kao pomoć muškarcu, od njega i za njega; postoji samo u odnosu na njega.
Nešto ozbiljnija teologija odavno je zaključila da Bog:inja transcendentira rod. U 21. stoljeću ne postoji iole ozbiljan teolog:inja koji bi zdušno brani:la ideju prvotnosti muškarca i drugotnosti žene, ali, kao što smo već napomenule, svijet je pun neodgovornih teologa:inja i toksičnih teologija. Neki tako i dalje pripisuju muški rod Bogu:inji, poistovjećujući čovjeka i muškarca, gdje žena ostaje Drugo.
Unatoč dekonstrukcijama takvih interpretacija, ‘stvaranje iz rebra’ nerijetko se i danas citira kao krunski dokaz podređenog položaja žena, odnosno prvenstva muškaraca. Ako ćemo pilu naopako, neke feministkinje bi, poput sufražetkinje Elizabeth Cady Stanton – koja je dosta dobro pročačkala Bibliju – na argument da je Eva stvorena poslije muškarca mogle reći da je upravo to dokaz superiornosti žena. Kroz čitav tekst, naime, Bog:inja njeguje metodu stvaranja od jednostavnijeg prema složenijem, od nesvjesnog prema sve većoj samosvijesti, sa ženom kao kulminacijom evolutivnog procesa. Nećemo se naravno nadmetati u dokazivanju dominacije, no bitno nam je ukazati na različite mogućnosti interpretacija koje biblijski tekst nudi. Bibliju nikada ne bi trebale zloupotrebljavati u cilju dokazivanja nadmoći određene društvene skupine na bazi roda/spola, rase, klase ili bilo kojeg drugog statusa/identiteta!
Kad smo kod biblijske anatomije, dopustit ćete nam kratku digresiju, jer upitno je spominje li se uopće u Postanku famozno rebro! Hebrejska riječ צֵלָע (sela), samo se u kontekstu stvaranja Eve prevodi kao ‘rebro’, dok se najčešće u Bibliji ta riječ prevodi kao ‘strana’. Moguća je dakle interpretacija, koju ćemo katkad naći u židovskom folkloru i kod nekih komentator:ica biblijskih tekstova, da bog iz sverodnog proto-ljudskog bića stvara čovjeka – muškarca i ženu. Gledajući estetiku teksta, bog ih stvara poput dana i noći; što ne znači da između dvije krajnosti ne supostoje i drugi dijelovi dana, odnosno čitav predivan, širok spektar rodnih identiteta. Rabinski judaizam, primjerice, razlikuje čak osam različitih rodova: zachar (cis muškarac), nekevah (cis žena), androgynos (osoba s karakteristikama muškarca i žene), tumtum (osoba bez rodnih obilježja), aylonit hamah (osoba kojoj je pripisan ženski rod pri rođenju, no kasnije prirodno razvija muška obilježja), aylonit adam (osoba kojoj je pripisan ženski rod pri rođenju, no kasnije kroz ljudsku intervenciju razvija muška obilježja), saris hamah (osoba kojoj je pripisan muški rod pri rođenju, no kasnije prirodno razvija ženska obilježja), te saris adam (osoba kojoj je pripisan muški rod pri rođenju, no kasnije kroz ljudsku intervenciju razvija ženska obilježja). U tom smislu, prateći liniju nepristojne teologije, mogle bismo insinuirati da je Bog:inja genderqueer. Bilo bi to smislenije nego biblijske stihove Knjige postanka uzimati kao nepobitni dokaz prvotnosti muškarca i drugotnosti žene.
Kriva što je živa
Patristika i srednji vijek dali su, bez pretjerivanja, najupečatljiviji doprinos mizoginom tumačenju Evinog ‘prokletstva’. Niz mislilaca ovog razdoblja, počevši od ranokršćanskog apologeta Tertulijana, Evu, koja postaje paradigma žene kao takve, časti neumorno izrazima poput: ‘vrata pakla’, ‘požudom gonjena i koja na požudu goni’, ‘prva dezerterka od božanskog’, ‘jedina kriva i odgovorna za pad čovjeka’ (pa posljedično dakako i za smrt Isusa). Preko nas je Đavo zaveo nevinog Adama, jer samo se preko žene to može, naravno. Adam je tu tek puka žrtva naše dijabolične prirode. Kako će to reći Julijana Mladenovska-Tešija, Eva je zavodnica zbog koje naivni Adam trpi. Zbog koje jadno čovječanstvo trpi. I zato se ženu, tvrde neki od crkvenih otaca – treba ukrotiti! Optimalno kroz karakterističnu rodnu ulogu majke i pomoćnice. Iako u biblijskim recima ne nalazimo ništa što bi ukazivalo na manipulativnost ili kobnu koketnost Eve, ili pak na izostanak Adamova entuzijastičnog pristanka, ovakva se interpretacija ukorijenila u tumačenjima crkvenih otaca i ostala do danas.
Čudnovat spoj utjecaja gnosticizma i Aristotela na Bibliju odigrali su ključnu ulogu u formiranju tradicionalne kršćanske antropologije muškarca i žene, s poznatim nam binarnim opozicijama: žene predstavljaju ono tjelesno (pasivno, emocionalno), muškarci duhovno (aktivno, racionalno). Pritom se tjelesno smatra manje vrijednim u odnosu na duhovnost lišenu niskih strasti i emocija. Ideja da iskvarene žene, Evine kćeri, bude neutaživu požudu muškaraca i navode ih na grijeh, zvuči kao inicijalna misao kulture silovanja u kojoj se odgovornost za nasilje s počinitelja prebacuje na žrtve. Konačno, sve znamo da svakoga dana i dalje plaćamo visoku cijenu za pramajčinu marendu, pa smo za nasilno ponašanje muškaraca krive mi žene, naša ‘narav’ i provokativno ponašanje – dok vjerske i državne institucije, mediji i čuvari:ce patrijarhata produbljuju naše ušutkavanje i sustavno omalovažavanje.
Patristika i srednji vijek izrodili su uistinu nevjerojatan opus mizoginih intelektualnih akrobacija s ishodom poniženja žena. Ili – da budemo preciznije – kršćanstvo od trenutka institucionalizacije pokušava opravdati poredak centriran na muškarce, postavši uljem za podmazivanje patrijarhata. Nekako se morao objasniti podčinjen društveni položaj žena! A priča o stvaranju čovjeka i prva drugotna, Eva, postaju idealnim alatom za to. Osim toga, kako piše Catherine Vialle, lik Eve u sebi nakuplja sve strahove, svu anksioznost muškaraca nastalu kroz stoljeća uživanja privilegija utemeljenih baš ni na čemu.
Dobre djevojke, one idu u raj baš sve…
Kako je Eva primila riječ Đavla koja donosi smrt, tako Marija prima Gabrijelovu obavijest koja donosi život. Onoliko koliko se Evu držalo grešnom, toliko je Marija slavljena svetom. Eva u bolovima rađa čovječanstvo, Marija bezbolno rađa spasitelja otpalog ljudskog roda. Kako to sažima Monica Leisch-Kiesl – dualističko tumačenje postavlja Marijinu poslušnost božjoj riječi kao protutežu Evinom neposluhu. Dvije strane patrijarhalne medalje međusobno se reflektiraju, jedna žena ispravlja drugu, gdje Marija, savršena žena, djevica i majka božja u deus ex machina stilu rješava problem zvan Eva. Obje – primijetit ćete – rađaju, što je uz činjenicu da su i Eva i Marija žene, njihova jedina sličnost. Patrijarhalne teologije majčinstvo vide kao univerzalnu oznaku žene i kroje teologije u kojima ta uloga postaje smislom postojanja svake od nas. Pa Vatikan i danas smatra da je ontološka svrha žene majčinstvo (ako ne fizičko, onda duhovno)! Nečista tjelesnost žena potekla od Evinog grijeha obuzdava se pažljivom njegom orodnjenih uloga majke, skrbnice i pomoćnice. S druge strane, Marija kroz titulu ‘one od koje je Bog rođen’ nekako postaje posrednicom u spasenju i ženskim uzorom. Smisao života i naše spasenje, u toksičnim se teologijama tako sve čvršće veže uz naš reproduktivni potencijal.
Iako je uloga spašavanja ljudskog roda božja uloga, patrijarhalna tumačenja ne uspijevaju odoljeti prilici da božansko spasenje povežu s muškim rodom. Tako će Augustin tvrditi kako je muškarac odličniji spol pa nam spasitelj dolazi kao muškarac, a onda je samo smisleno da se oslobođenje ženskog spola objavi time što će tog muškarca roditi žena. Naravno, Boga neće moći roditi tek bilo koja žena. Posebna, jedna i jedina, bezgrešna djevica majka s velikim M. Vatikan je stoljećima radio na sistematizaciji Marijinog vrlo slojevitog teološkog statusa. Prvo ju je zapečatio neprobojnim himenom. Inzistirao je na začeću iz ničega i čudesnom porodu. Uslijed soterioloških rasprava kroz povijest Crkve, njenoj biografiji se dodao bezbolan porod, jer je rođena bez istočnog grijeha.
Ideja da iskvarene žene, Evine kćeri, bude neutaživu požudu muškaraca i navode ih na grijeh, zvuči kao inicijalna misao kulture silovanja u kojoj se odgovornost za nasilje s počinitelja prebacuje na žrtve.
Katolička crkva definirala je čak četiri dogme o Mariji: proglašena je majkom božjom 451. godine i vječnom djevicom 649. godine, a kasnije su donesene i dogme o bezgrešnom začeću 1854. godine, uznesenju dušom i tijelom u nebo 1950. godine. U nastojanju da oživotvori Marijinu čistoću, srednjovjekovno kršćanstvo u potrazi za “čistom” duhovnošću i neokaljanom tjelesnošću diskurzivno stvara treći rod, djevicu. Kao djevice možemo biti redovnice u samostanu, Kristove zaručnice, što sa sobom nosi i određene privilegije. Odabir djevičanstva poništava grešnost ženstva – pa se možemo baviti stvarima, tijekom povijesti inače rezerviranima isključivo za muškarce. Stvarati teologiju i filozofiju, poeziju i slično.
Marija u evanđeljima nije nadljudska djevica-majka nego jednostavna pučanka
Labavo je sve to povezano s Marijom opisanom u evanđeljima. Grčka riječ παρθένος (parthenos) koja označava djevicu, u knjizi proroka Izaije, starozavjetnom tekstu koji naviješta dolazak mesije, glasi עַלְמָה (‘almāh), što prevodimo kao ‘mlada žena’, bez drugih konotacija. Evanđelje po Mateju s druge strane navodi da Josip i Marija nisu spavali prije Isusova rođenja, djevičansko začeće Maryam potvrđuje i Qur’an, a poganske duhovnosti tog vremena obiluju nizom priča o djevičanskim porodima, pa možemo biblijski tekst u ovom slučaju ostaviti otvoren za interpretacije.
Bez obzira na to, nastavno na Ann Brown, ipak zaključujemo da u Bibliji nema spomena vječnom djevičanstvu, jer Marija je bila udana žena s više djece, a definitivno o sebi nije mislila kao o majci Božjoj ili majci svih vjernika. U tekstu pronalazimo jednostavnu tamnoputu pučanku, migrantkinju, vjernicu koju je pobožnost skupo stajala, nikakvo mitološko, neljudsko djevica-majka biće. Bez obzira na teološko zasićenje Marijinog lika, možemo si dopustiti feminističku igru s neizrečenim, oslanjajući se na Althaus-Reid. Crkveni nauk tvrdi da bezgrešna Marija nije doživjela bol trudova, no ostaje nejasan po pitanju onoga što jest iskusila – je li Isus došao na svijet na valovima porođajnog orgazma? Je li Bog:inja mjesto užitka, B točka najveće ugode? Kako je onda moglo biti Mariji te noći kada je začela s Bog:injom? Ili smo toliko indoktrinirane slikom bezgrešne djevice i idejom seksualnog užitka kao puko tjelesnog i profanog, ako ne i nečistog, da nam ovakva pomisao stvara nelagodu?
Konačni obračun – prema prijateljstvu odvažnih
Neodgovornim teolozima unatoč, danas znamo da nam priče o Mariji i Evi ne govore ništa o podređenosti na temelju spola/roda. Konačni obračun neće biti s Biblijom, bit će s našom ljutnjom. I traumom. Tisućljetni pokušaji svrstavanja žena u dvije krajnje oprečne kategorije, ostavile su na nama duboke posljedice. Žena je grešna, tjelesna, požudna i podložna muškarcu. Takve smo – pa je u redu da nas se kazni. Ili preodgoji! Ako želimo nadići svoju prirodu, možemo to postići igranjem distinktivne rodne uloge. Majčinstvo nam mora biti svrha, muškarac glava, a skrb o obitelji ili zajednici prostor djelovanja. Na ovu igru pristajemo predugo.
Svima nama, a naročito onima koje smo vjernice i kojima je duhovnost važna, u nasljeđe su ostavljene nametnuta nelagoda, strah, krivnja i sram. S težinom tih osjećaja, koji bride od vrškova prstiju do najdubljeg dijela želuca, teško se izboriti i krenuti u stjecanje autonomije nad vlastitom seksualnosti, užitkom, tijelom, reproduktivnim životom i duhovnosti. Regina Ammitch Quinn reći će da žene odrasle u katoličkoj tradiciji uvijek imaju isto tajno ime, Eva-Marija, “napuknute konstrukcije bivanja ženom, u kojoj je žena koja donosi spasenje uvijek nedohvatljiv ideal“.
Sve znamo da svakoga dana i dalje plaćamo visoku cijenu za pramajčinu marendu, pa smo za nasilno ponašanje muškaraca krive mi žene, naša ‘narav’ i provokativno ponašanje – dok vjerske i državne institucije, mediji i čuvari:ce patrijarhata produbljuju naše ušutkavanje i sustavno omalovažavanje.
Stvarnosti svakodnevnih žena vrlo su daleke od tog “izbavljujućeg ženstva”. Toksične teologije u partnerstvu s patrijarhatom oduzele su nam pravo na realno žensko iskustvo koje se baš nikada ne nalazi u krajnostima nametnutih paradigmi! Ono čemu nas ta podjela uči je da mrzimo sebe, jer nikada nećemo dostići ideal i da prosuđujemo i osuđujemo one koje su naprosto drugačije od nas. Oduzeto nam je tako i prijateljstvo s drugim ženama, s onima čija su iskustva, znanja i vrijednosti različite. A ako se krećemo putem dekonstrukcije patrijarhalne teologije, protiv religije kojoj je cilj kontrola ženskih tijela i života, u potragu za oslobođenjem i smislom – prijateljstvo među ženama nam je neopisivo važno. Neophodno. Trebamo veliki zaokret prema politikama prijateljstva umjesto paušalnih podjela. Trebamo prostor da se čujemo, prihvatimo.
Jer konačno – s crkvenim ocima, neodgovornim teolozima i toksičnim teologijama zdušno se slažu klečavci koji na trgovima mole svake prve subote u mjesecu, oni:e koji su Mireli Čavajdi i drugim ženama željeli:e uskratiti pravo na pristup zdravstvenoj skrbi, i oni:e koji:e vrše i opravdavaju nasilje u Crkvi, institucijama i obitelji. Situacija u Poljskoj i nedavna smrt tamošnje trudnice podsjećaju nas da su sudbine žena i dalje politizirane tako da stavljaju fetuse, muškarce, natalitet, državu i Bog:inju prije žena.
U idućem nastavku serijala bavimo se pitanjem rodno uvjetovanog nasilja, konkrentije utjecajem toksičnih teologija i patrijarhata na normalizaciju seksualnog nasilja i uznemiravanja u kršćanstvu.
GRETA GRAKALIĆ RAČKI: teologinja je i kulturologinja. Rođena je i odrasla u Zagrebu, a danas živi s partnericom i dvjema mačkama u Rijeci. Radi u udruzi SOS Rijeka – centar za nenasilje i ljudska prava, feminističkoj organizaciji čija je primarna misija pružanje podrške žrtvama partnerskog i seksualnog nasilja, zatim prevencija rodno uvjetovanog nasilja, zagovaranje i lobiranje za društvene promjene te izgradnja kulture nenasilja. Blog neposlušne teologinje, pokrenula je prije tri godine, namijenjen kvir i feminističkoj (de)konstrukciji teologije. Neposlušna teologinja odbija poslušnost koja se nameće kao cijenjena osobina dobrih žena u patrijarhatu, poziva na pobunu protiv toksičnih vjerskih tradicija i pruža mogućnost pogleda iz nekih drugih perspektiva, otkriva zabravljeno ili previđeno te poziva na solidarnost. Od ostalog, ističe se njena suradnja s medijima, sudjelovanje na prosvjedima, javnim kampanjama i povremen rad u kulturi.
LANA BOBIĆ: teologinja, feministkinja i aktivistkinja. Rođena je u Zagrebu, završila je klasičnu gimnazju u Splitu, dodiplomski i diplomski studij teologije na Sveučilišnom centru za protestanstku teologiju ”Matija Vlačić Ilirik” i Mirovne studije Centra za mirovne studije. Istražuje problematiku rodno uvjetovanog nasilja nad ženama, strukturalnog i kulturnog nasilja, odnosa dominacije i subordinacije, uloge i položaja žena u društvu i Crkvi. Područje njenog akademskog interesa je feministička teologija, odnosno feministička kritička teorija u religiji. Od 2016. vodi inicijativu U DOBROJ VJERI koja nastaje kao teološko-aktivistički odgovor na porast vjerskog fundamentalizma i napade na ljudska prava žena i LGBTIQ* osoba. Zagovara ljudska prava i rodnu ravnopravnost, surađuje s nizom organizacija, inicijativa i institucija i autorica je radova u zbornicima i publikacijama na teme rodno uvjetovanog nasilja i anti-rodnih pokreta, drži radionice i predavanja.