Slučaj 1.: Žrtvu je hicem s leđa ustrijelio u području prsnog koša, zatim je krenuo za njom u smočnicu gdje ju je oborio na tlo. Kad se žrtva pokušala pridići više puta ju je lupio šakom po licu, oborio je na tlo i dok je ležala potrbuške sjeo je na nju i davio je rukama sve dok u kuću nije ušao njezin bratić. Sud je primijenio institut ublažavanja kazne jer je žrtva preživjela.
Slučaj 2.: Iz automatske puške pucao je u automobil u kojemu su bili njegova supruga, partner i troje djece. Pukim slučajem nitko nije poginuo. Sud je primijenio institut ublažavanja kazne jer nema ubijenih.
Slučaj 3.: U već poznatom slučaju silovanja, u kojemu je osuđeniku Visoki kazneni sud smanjio kaznu sa dvije godine na godinu i pol jer je branitelj, još više šokira jedna druga činjenica: i u prvoj presudi silovatelj je dobio samo dvije godine zatvora, premda zakon dopušta raspon od jedne do deset godina.
Slučaj 4.: Jedna mlada osoba je zbog ponavljanja kaznenog djela imovinske prirode dobila 20 godina zatvora, što je puno više nego što dobivaju ubojice žena, silovatelji i obiteljski nasilnici.
Uz zaključak “eto koliko vrijedi dostojanstvo i integritet žene” te je slučajeve nabrojila prof dr Zlata Đurđević, predstojnica katedre za Kazneno procesno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu, govoreći u Saboru na okruglom stolu o provedbi Istanbulske konvencije u prve četiri godine nakon njene ratifikacije. Organizirala ga je Autonomna ženska kuća Zagreb u suradnji s Inicijativom zastupnica u Saboru, u kojoj su zastupnice klubova lijevog bloka i centra.
Suđenje za silovanje nakon sedamnaest godina
U sličnom tonu nastavila je i Sanja Bezbradica Jelavić, odvjetnica Autonomne ženske kuće Zagreb, spomenuvši slučaj u kojemu se suđenje za silovanje otegnulo na sedamnaest godina, a sudac onda ispituje žrtvu o detaljima uz opasku da bude kratka.
“Teško je popisati loše prakse. To su dvostruka uhićenja, u kojima se privode i nasilnik i žrtva, neobavještavanje žrtava o nagodbama i priznanjima okrivljenika pa one ne znaju ishod postupka, mirenje u slučajevima nasilja u centrima za socijalnu skrb, neizricanje i neizvršavanje mjera opreza za djecu koja su svjedočila nasilju, zastrašivanja tijekom kaznenih postupaka, curenje informacija prema okrivljenicima, utjecaj vještaka jer primjenjuju koncepte koji nisu znanstveni, olakotne okolnosti koje se ne mogu tako određivati u slučajevima nasilja…”, nabrajala je Bezbradica Jelavić sa čim se susreće u svom svakodnevnom poslu. Da bi se takve prakse ukinule, treba educirati stručnjake koji se bave nasiljem. No, kako to učiniti kad se oni sami ne žele educirati?
“Kad sam bila edukatorica na jednom skupu, na jednokratnoj edukaciji, od 80 polaznika više od njih 90 posto nije uopće pročitalo Istanbulsku konvenciju, a svakodnevno rade sa ženama i djecom žrtvama nasilja”, ispričala je Bezbradica Jelavić.
Zlostavljao djecu, ali ih sud prisiljava da ga viđaju
Za edukaciju je svakako i Snježana Vasiljević, profesorica na katedri za Europsko javno pravo na zagrebačkom Pravnom fakultetu, međutim teško je o nasilju osvijestiti već odrasle, formirane ličnosti.
“Osvještavanje treba krenuti od najranije dobi, od vrtića, ali dok mi osvijestimo tu novu generaciju puno žena će biti prebijeno, ubijeno…”, kaže Vasiljević. I pita se kako je moguće da nasilje nad ženama nije prepoznato i kao nasilje nad djecom pa ih se prisiljava da viđaju oca koji vrijeđa ili tuče njihovu majku.
Slučaj 5.: Centar za socijalnu skrb inzistira na pravu oca da viđa djecu jer je tako odlučio obiteljski sud. Međutim, ta djeca su bila žrtve nasilja, svjedoci su dugogodišnjeg nasilja nad majkom, a postoje i kaznene prijave za zlostavljanje djece. Stručnjaci kažu da su djeca visoko traumatizirana i preporučuju da ne viđaju zlostavljača, međutim on je na obiteljskom sudu rekao da mu djeca jako fale i da ih želi viđati. A sud je rekao: pa dobro.
Ovu je priču iznijela Anita Lauri Korajlija, psihologinja Autonomne ženske kuće Zagreb i profesorica na zagrebačkom Filozofskom fakultetu te zaključila: institucije su suučesnici u zlostavljanju žena i djece. Primjerice, na sudu znaju govoriti zlostavljanoj ženi da ako ona sada svjedoči suprug će u zatvor, ostat će bez posla, obitelj će imati financijske teškoće… pa neka ona razmišlja hoće li zlostavljača poslati u zatvor ili će i dalje trpjeti nasilje.
Zaključak rasprave najkraće se može sažeti u izjavi profesorice Đurđević: “Nasilje nad ženama je najteži oblik kriminaliteta jer ubojstva, teške ozljede, zlostavljanje i maltretiranje ne postoje zajedno ni u jednoj drugoj grani kriminaliteta”.